1                             Poslovni broj: 16 UsIrs-151/19-11

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                             

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić uz sudjelovanje V. M.kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. B. iz G., …, zastupanog po opunomoćeniku Z. Z., odvjetniku iz S., …, protiv tuženika Općinskog načelnika Općine Š., Dr. …, radi prestanka službe, nakon javne rasprave održane i zaključene 26. veljače 2021., objavom odluke na temelju članka 61. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS), 8. ožujka 2021. 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Općinskog načelnika Općine Š.c Klasa: UP/I-112-01/15-01/02 Urbroj: 2155/03-19-02-5 od 15. studenog 2019. i rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine Š. Klasa: UP/I-112-01/15-01/02 Urbroj: 2155/03-15-03-2 od 6. ožujka 2015.
2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

 

                                                           

Obrazloženje

 

Rješenjem tuženika Klasa: UP/I-112-01/15-01/02 Urbroj: 2155/03-19-02-5 od 15. studenog 2019. (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko rješenje) odbija se tužiteljeva žalba na rješenje pročelnika Jedinstvenog upravnog odjela Klasa: UP/I-112-01/15-01/02 Urbroj: 2155/03-15-03-2 od 6. ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje).

Prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se kako tužitelju u primjeni članka 115. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj regionalnoj samoupravi (Narodne novine, br. 86/08, 61/11) prestaje služba po sili zakona s 9. ožujka 2015. (točka 1.) te se utvrđuje da tužitelj nema pravo na otpremninu (točka 2.).

U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj pobija zakonitost osporenog rješenja navodima u kojima u bitnome ističe kako se tuženik u ponovnom postupku nije pridržavao uputa ovog Suda iz presude posl. broja UsIrs-82/19 od 16. rujna 2019. Tuženik netočno polazi od činjenice da je tužitelju radni odnos prestao 7. srpnja 2006. jer je presudom Općinskog suda u Splitu posl. broja P-551/11 poništeno rješenje tuženika Klasa: 112-01/06-01/08 Urbroj: 2155/03-06-02 od 10. srpnja 2006. i utvrđeno da tužitelju nije prestao radni odnos. Ta je presuda potvrđena i presudom Županijskog suda u Splitu posl. broja Gž-661/12 od 4. prosinca 2014. pa je tuženik trebao izračunati visinu otpremnine uzimajući u obzir sav vremenski period od zasnivanja radnog odnosa tužitelja odnosno od 22. travnja 1996. do prestanka službe po sili zakona. Prema tužiteljevom tumačenju donošenjem navedenih presuda poništene su sve pravne posljedice koje je rješenje od 10. srpnja 2006. proizvelo pa je tužiteljev radni odnos trebalo gledati u kontinuitetu i tako obračunati otpremninu. Predlaže osporena rješenja poništiti.

Uz odgovoru na tužbu tuženik prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-761/2015-5 od 17. rujna 2019. te presude Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-904/2014 od 18. rujna 2020. i Županijskog suda u Splitu Gž R-1336/2020. od 14. siječnja 2021. Predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

Tijekom spora održana je rasprava (ročište 26. veljače 2021.) na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Zamjenica opunomoćenika tužitelja smatra kako dostavljene odluke od strane tuženika ni na koji način ne utječu na razloge vođenja ovog spora, jer je tuženik u izvršenju presude ovog Suda morao na zakonit način odlučiti o tužiteljevom pravu na otpremninu. Predmetni postupak da treba promatrati s aspekta zakonitosti osporenog rješenja, a dostavljene presude ne mogu poništiti ili staviti izvan snage tužiteljevo pravo na otpremninu. Istodobno popisala je trošak zastupanja upravnog spora.

Opunomoćenica tuženika uzvraća kako je tužitelj 2006. dobio zakonit otkaz jer nije imao položen državni ispit. Radi se o prestanku službe po sili zakona, koji ne može za sobom povlačiti prava koja tužitelj ovdje traži. Ovdje se ne može raditi o odvojenim postupcima jer je temeljno pitanje riješeno presudom Županijskog suda u Splitu br. Gžr-1336/2020.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu u kojem su donesena osporena rješenja.  

Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Stranke ovog spora imaju suprotstavljeno stajalište o tužiteljevom pravu na otpremninu te s tim u vezi o zakonitosti rješenja kojima je o tom pravu odlučeno.

Iz stanja spisa proizlazi kako je:

- presudom Općinskog suda u Splitu posl.br. Pr-551/11 od 15. prosinca 2011. poništeno rješenje tuženika Klasa: 112-01/06-01/08 Ur.br: 2155/03-06-2 od 10. srpnja 2006. kojim se utvrđuje kako je tužitelju radni odnos po sili zakona prestao 7. lipnja 2006., a tuženiku naloženo tužitelja vratiti na radno mjesto pročelnika;

- ta je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-661/12 od 4. prosinca 2014. (osim u dijelu kojim je naloženo tužitelja vratiti baš na mjesto pročelnika);

- koje presude su ukinute rješenjem Vrhovnog suda RH Revr-761/2015-5 od 17. rujna 2019.;

- u nastavku (preinačavanjem presude Općinskog suda u Splitu Pr-904/2014) presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1336/2020 od 14. siječnja 2021. odbijen je tužiteljev zahtjev kojim traži ukidanje rješenja kojim se utvrđuje da je radni odnos (služba) prestao po sili zakona 7. srpnja 2006.

Paralelno, u izvršenju prve presude Županijskog suda u Splitu Gžp-661/12 rješenjem Klasa: UP/I-112-01/15-01/02 Urbroj: 2155/0315-01-1 od 28. siječnja 2015. tužitelj je stavljen na raspolaganje, nakon čega mu je po sili zakona prestao radni odnos.

Pravomoćnom presudom ovog suda posl. broja 3 UsIrs-71/17-9 od 25. ožujka 2019. odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja o stavljanju na raspolaganje tužitelja.

U izloženim okolnostima, u kojima su u navedenim presudama sudovi zauzimali različita stajališta o (ne)zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa (službe), za odluku o tužiteljevom pravu na otpremninu trebalo je razjasniti odlučnu činjenicu jesu li u trenutku donošenja rješenja o prestanku službe po sili zakona u upravnom postupku (zbog isteka roka raspolaganja) ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na otpremninu.

Prema odredbi članka 109. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, br. 86/08, 61/11, 4/18, 112/19):

(1)   Istekom roka raspolaganja službeniku prestaje služba po sili zakona.

 

(2)   Službenik iz stavka 1. ovoga članka ima pravo na otpremninu najmanje u visini utvrđenoj općim propisima o radu.

(3)   Za određivanje visine otpremnine računa se neprekidni radni staž u upravnim tijelima iste lokalne jedinice i njenim pravnim prednicima, ako kolektivnim ugovorom ili općim aktom lokalne jedinice nije drukčije propisano.

Prema odredbi članka 4. stavak 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi na pitanja koja nisu uređena ovim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom, primjenjuju se opći propisi o radu.

Prema odredbi članka 126. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17, 98/19) radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Iz navedenih odredaba proizlazi kako je neprekidni staž u upravnim tijelima iste lokalne jedinice i njenim pravnim prednicima objektivna okolnost na koju se veže pravo na otpremninu. Protivno tužiteljevim tvrdnjama, u presudi ovog suda posl. br. UsIrs – 82/19 od 16. rujna 2019. nije priznato tužiteljevo pravo na otpremninu, već je tuženiku ukazano kako je pitanje otpremnine za službenike i namještenike u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi uređeno prema posebnom propisu kojim se uređuje pitanje otpremnine za službenike i namještenike u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, a ne, Pravilnikom niti drugim aktima tuženika, kako je tuženik u rješenjima koje je tom presudom poništeno pogrešno smatrao.  

U konkretnom slučaju tužitelj u vrijeme donošenja rješenja nije imao neprekidni radni staž. Osim što tužitelj faktički nije bio raspoređen ni na jedno radno mjesto, njegov radni odnos u konačnici nije dobio svojstvo kontinuiteta, jer je rješenje Vrhovnog suda RH Revr-761/2015-5 od 17. rujna 2019. prepreka za takav kontinuitet te je od njegovog donošenja poništena pravna fikcija kako do prestanka radnog odnosa (službe) nije došlo. To tim više što neprekidan radni odnos nije uspostavljen ni kasnijim presudama (bez obzira što su donesene nakon donošenja ovdje osporenog prvostupanjskog rješenja) u kojima su sudovi utvrdili zakonitost prestanka po sili zakona 7. lipnja 2006. Prema tumačenju tužitelja isti je uskraćen za otpremninu za razdoblje u kojem nije radio niti mu je sudskim odlukama retroaktivno uspostavljen neprekidni radni staž, kao pretpostavka za priznavanje takvog prava, što svakako nije intencija zakonodavca kod uvođenja instituta otpremnine. Zaključno, u trenutku donošenja rješenja o prestanku službe po sili zakona zbog isteka roka raspolaganja, na strani tužitelja nije bio ispunjen uvjet neprekidnog radnog staža.  

Prigovori o nedostacima drugostupanjsko rješenje vezano se primjenu Uredbe o uredskom poslovanju (Narodne novine, br. 7/09) nisu odlučni ni od utjecaja za rješavanje konkretne upravne stvari.

Kod izloženog, sud utvrđuje kako u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a niti je ostvaren jedan od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa je valjalo temeljem odredbe članka 57. stavka 1. istog Zakona tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, kao što je to učinjeno u izreci ove presude.

Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. stavaka 4. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškove spora.

 

 

U Splitu 8. ožujka 2021.

 

 

S U T K I N J A 

 

Miranda Gulišija Jurišić, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

V. M.