Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU P-390/2019
Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac
S P L I T
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Mirjani Rubić, u pravnoj stvari tužitelja M.
Lj. iz A., S. OIB:…, zastupan po punomoćniku S.
K. odvjetniku u S. protiv tužene P. Z. d.d. Z., R.
OIB… zastupana po odvjetnicima u odvjetničkom društvu M., B.i V. d.o.o. S., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave
zaključene dana 18. siječnja 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnice
tuženika V. V., odvjetnice u odvjetničkom društvu M., B. i V. d.o.o.
S., dana 5. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e:
„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. Ugovora o kreditu broj 9011919223 od 19.9.2006. godine, zaključenog između
tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje
iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.100,00 CHF, po srednjem tečaju
za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je
ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom
metodom), članak 5., u dijelu u kojem je u članku 5. ugovoreno kako se kamata iz prethodnog
stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste
banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se
isplaćuje kredit od 17.100,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora isplaćuje plativo u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan
plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak
4. Ugovora o kreditu broj 9011919223 od 19.9.2006. godine, zaključenog između tužitelja i
tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci
banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, članak 6., u dijelu u kojem je
ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita
pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete
te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora.
3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 15.989,97 kuna, sve
sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008.
do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog
pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos od
0,60 kn 31.01.08.
35,21 kn 29.02.08.
76,33 kn 31.03.08.
37,01 kn 30.04.08.
12,19 kn 31.05.08.
22,07 kn 30.06.08.
22,84 kn 31.07.08.
10,49 kn 31.08.08.
26,14 kn 30.09.08.
128,93 kn 31.10.08.
88,86 kn 30.11.08.
87,71 kn 31.12.08.
176,10 kn 31.01.09.
171,20 kn 28.02.09.
135,01 kn 31.03.09.
132,22 kn 30.04.09.
137,39 kn 31.05.09.
120,91 kn 30.06.09.
125,16 kn 31.07.09.
126,40 kn 31.08.09.
120,10 kn 30.09.09.
109,86 kn 31.10.09.
128,04 kn 30.11.09.
135,19 kn 31.12.09.
156,11 kn 31.01.10.
167,94 kn 28.02.10.
201,44 kn 31.03.10.
194,48 kn 30.04.10.
194,90 kn 31.05.10.
305,31 kn 30.06.10.
296,77 kn 31.07.10.
327,78 kn 31.08.10.
319,06 kn 30.09.10.
296,21 kn 31.10.10.
321,38 kn 30.11.10.
404,44 kn 31.12.10.
386,05 kn 31.01.11.
404,37 kn 28.02.11.
407,49 kn 31.03.11.
374,49 kn 30.04.11.
504,40 kn 31.05.11.
528,67 kn 30.06.11.
617,55 kn 31.07.11.
582,55 kn 31.08.11.
513,01 kn 30.09.11.
493,51 kn 31.10.11.
498,56 kn 30.11.11.
518,81 kn 31.12.11.
540,65 kn 31.01.12.
551,11 kn 29.02.12.
533,72 kn 31.03.12.
537,95 kn 30.04.12.
552,70 kn 31.05.12.
536,40 kn 30.06.12.
534,44 kn 31.07.12.
491,35 kn 31.08.12.
530,41 kn 30.09.12.
4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu
od 10.550,75 kn sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi
obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom
ovrhe.
Obrazloženje
U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 30. siječnja 2019. se navodi kako je tužitelj dana
19.9.2006. sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj
9011919223, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iskazan kao 17.100,00
CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.
Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u
čl. 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak time da je otplatu kredita u čl.
Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,99% godišnje
ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i
isključivo o jednostranoj odluci same banke („sukladno odluci banke“) bez navođenja egzaktnih,
jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu
ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,
što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno
ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja
Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu
izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO),
načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu
Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, a sve na štetu tužitelja.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak
kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim
sudom u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački
sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-
7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se
utvrđuje da je tuženik P. Z. d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u
razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim
brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Z., poslovni broj P-1401/12,
kojom se utvrđuje da je tuženik P. Z. d.d. (kao drugotuženik u tom postupku)
u razdoblju u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača
korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima
koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju
je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih
ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim
za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.
kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96.
i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je dao izraditi izračun u smislu
utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova
ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim
kamatama te iznos koji je tuženik mjesečno neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate
kredita, iznosi 17.262,62 kuna.
Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti
švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi
ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj
postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom
postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi
povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima
pravni interes i predlaže da sud donese presudu kojom bi se utvrdila ništetnom i bez pravnog
učinka nepoštena ugovora odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno stavljanje na
raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.100,00 CHF po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita čl. 4. u dijelu u
kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom
metodom, čl. 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunata u CHF, a naplaćuje u
kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, čl. 6.
u dijelu u kojem je ugovoreno kako se isplaćuje kredit od 17.100,00 CHF i kamata iz točke 4. u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja
prema otplatnoj tabeli koja je sastavni dio ugovora; na utvrđenje da je ništetna i bez pravnog
učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 4. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako
je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog
vozila, čl. 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.
korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako
izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ta obavijest sastavni dio ugovora kao i zahtjev za
isplatu iznosa od 17.262,62 kn s kamatom na pojedinačne tamo poliže određene iznose i
zatraženim troškom.
U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i zahtjevu prvenstveno ističući prigovor
zastare. Tuženik potvrđuje zaključenje ugovora o kreditu od 19.09.2006. Tuženik međutim
smatra kako presuda Trgovačkog suda u predmetu po tužbi Udruge potrošača protiv banaka,
protiv između ostalog i ovdje tužene banke nije obvezujuća u konkretnoj pravnoj stvari, da ne
postoji ni identitet ugovornih odredbi o kojima se odlučivalo u tom postupku prema
konkretnim odredbama iz spornog ugovora o kreditu. Smatra da je dopušteno ugovaranje
valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pozivom na čl. 22. i 26. Zakona o obveznim
odnosima. Tvrdi kako je tužitelj od tuženika prije sklapanja ugovora dobio sva tražena
pojašnjenja i informacije, da su tužitelju bile jasne i poznate ugovorne odredbe kao i prava i
obveze koje iz ugovora proizlaze, što je potvrdio i podnošenjem isprave na solemnizaciju
javnom bilježniku. Navodi kako tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom
kreditiranju nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj
stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, a do
tada je svaka promjena kamatne stope bila rezultat točno utvrđen i definiran kriterij
predviđenih metodologija. Sporni ugovor o kreditu sklopljen je u vrijeme važenja Općih
uvjeta poslovanje tuženika koji su bili na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009. i bili javno
objavljeni na internetskim stranicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZPK propisan je obvezan
sadržaj ugovor o potrošačkom zajmu, a kriterij promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u
odredbi čl. 3. točka 6. Općih uvjeta tuženika. Nakon stupanja na snagu ZOKI tuženik je prema
čl. 308. st. 1. informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije izmjene uz dostavu
izmijenjenog otplatnog plana.
Pozivom na Direktivu vijeća 93/13 EEZ tuženik drži kako je citirana ugovorna
odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Slijedom navedenog, a ujedno i pozivom na prigovor
zastare tuženik je preložio zahtjev odbiti.
Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 21.04.2020. zahtjev uredio u
bitnom ostajući kod zahtjeva na ništenost i da su bez pravnog učinka nepoštene ugovorne
odredbe ranije citirane, a tražeći od tuženika isplatu iznosa od 15.989,97 kn s kamatom na
pojedinačne tamo pobliže navedene iznose kako je navedeno i parničnim troškom.
U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 9011919223,
plana otplate sa promjenama kamatnih stopa po kreditu, knjigovodstvene kartice prometa po
kreditu, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku M. J. te
pregledom njegovog nalaza i mišljenja, pregledom Općih uvjeta poslovanja tuženika, dok je
sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja i svjedokinje A. B. jer kraj
postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tih dokaza je smatrao suvišnim, a tuženik dokazni
prijedlog saslušanja javnog bilježnika nije odredio u smislu označavanja imena i prezimena te
adrese istog kao svjedoka, time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka
pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 19. rujna 2006. te
i zahtjev za isplatu iznosa od 15.989,97 kn s pripadajućom kamatom.
Među parničnim strankama nije sporno da su dana 19. rujna 2006. i to tužena kao
kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopile Ugovor o kreditu broj 9011919223 kojim je
tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 17.100,00 CHF isplaćen u
kunama po srednjem tečaju tuženika čija namjena je bila kupnja automobila, rok otplate 72
mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 4. stipuliranu kamatnu stopu
"koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila
i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosu 4,99 " te se obračunava u CHF (mjesečno
dekurzivnom proporcionalnom metodom) te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu
zajedno s njima.
Člankom 5. st. 2. određeno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama
prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, čl. 6.
ugovoreno je kako se isplaćuje kredit 17.100,00 CHF i kamata iz točke 4. (u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema
otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora). Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit otplaćen 30. rujna 2012.
Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu
pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope sa ugovorene 4,99 % na 5,99 % od 31. srpnja
2007. i na 7,45 % od 31. siječnja 2008.
Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 19. rujna
2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti
potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te
potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09,
89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.
Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje
značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne
odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s
tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su
nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu
uočljive.
Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba
stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije
pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač
nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom
standardnom ugovoru trgovca.
Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993.
godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29,
dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije
individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao
utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako
trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a
koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da
se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na
njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano
određenom.
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-
26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna
odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih
odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela
savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih
odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći
pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.
Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek
ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar
domaćin s druge strane.
Presudom Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika
utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora
tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90.
(NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07,
125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i
nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o
kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima
banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih
usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom
povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.
lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da
je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje
tužena a tamo drugotužena razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima
koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotužena kao trgovac
nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, pa je time drugotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona
o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do
06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.
godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.
79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.
godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i
prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima,
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze
u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene i
drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora
drugotužena d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno
pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji
utječu na odluku drugotužene.
U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na
tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US
RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje:
ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom
slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta
utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i
14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu
kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa
zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji
potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da
su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su
pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio
dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o
kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i
da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima
kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez
osnove 5 godina.
Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznio je na svojoj sjednici od 30.
siječnja 2020. Zaključak koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne
vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju
zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice
utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je
utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
Ovdje je reći kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Z. pa kako je
presuda P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., to je tužitelj tog
dana saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare
teče od 13. lipnja 2014., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 30. siječnja
2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope.
U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih
odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom
Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije
nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.
Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu
tužitelja i tužene bila određena i to u visini od 4,99 % a to i obzirom je tužitelju kao korisniku
kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova
mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakog
mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je
banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.
Što se tiče visine zahtjeva istu je utemeljiti na saznanjima do kojih je sud došao
provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke M. J. na čiji
nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik ustvrdio kako na samu
metodologiju izračuna primjedbi nema ali navodeći kako je vještak iz izračuna isključio
razdoblje tijekom kojeg je srednji tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog, što po
nalaženju ovog suda nije bio razlog za pozivanje vještaka na očitovanje budući mu je zadaća i
bila utvrditi razliku između početno ugovorene i tijekom razdoblja jednostrano mijenjane
kamate na onu koja je viša od početno ugovorene.
Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka J. kao objektivan, stručan, jasan, potpun i
bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije
obračuna što tužena svojom uopćenom primjedbom nije dovela u pitanje.
Prema vještačkom nalazu i mišljenju kredit pod brojem 9011919223 realiziran je,
početna kamatna stopa iznosila je 4,99%, a početni anuitet 275,32 CHF plativo u kunama po
srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, prvi anuitet je dospio 31.10.2006., kredit je
konačno otplaćen 30.09.2012., a banka je od 31.07.2007. povisila kamatnu stopu na 5,99% i
31.01.2008. na 7,45% godišnje, pa je zbog mijenjanja kamatne stope došlo do povećanja
mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao.
Prema vještaku zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka tužitelj je
platio 15.989,97 kn više od onoga što bi platio da nije bilo gore navedenih promjena uslijed
jednostranih odluka banke i to u razdoblju od siječnja 2008. do uljučiv rujan 2012. što je
pobliže specificirano po mjesecima, u nalazu i mišljenju vještaka sukladno kojem je tužitelj i
uredio zahtjev u podnesku od 21. travnja 2020.
Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi zatraženi iznos s kamatom koja teče
na pojedinačne iznose sukladno otplatnoj dinamici kredita kako je to tužitelj pravilno zatražio.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a
Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren i tako što je sud imao u
vidu vrijednost predmeta spora, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje: Tarifa-Tbr 7., 8., 9., 48. i
50.) te priloženi popis parničnog troška za sljedeće radnje: za sastav tužbe, podneska od
27.09.2019. kojim se tužitelj očituje na navode iz odgovora na tužbu, zastupanje na ročištu
15.10.2019., sastav podneska od 21.04.2020. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka po
100 bodova, za sastav podneska od 21.07.2020. 25 bodova te za pristup na ročištu od
18.01.2021. po 100 bodova što je ukupno 525 bodova, odnosno pomnoženo sa vrijednošću
boda od 10,00 kn daje iznos od 5.250,00 kn čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos
1.312,50 kn te još i pristojbu tužbe u iznosu od 523,00 kn, pristojbu presude u iznosu od
509,00 kn te trošak vještačenja u iznosu od 2.956,25 kn, što je ukupno 10.550,75 kn.
U Splitu, 5. ožujka 2021.
S U T K I NJ A :
Mirjana Rubić,v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15
dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom
sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije
bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava
presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA: - pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis.