REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 6 P-4244/19-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda V. T., u pravnoj stvari tužitelja R. M. OIB … iz M., zastupanog po punomoćnici Z. N. V., odvjetnici u Š. 30, protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G.  & G. u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2021. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja i prisutnosti zamjenice punomoćnika tuženika, dana 5. ožujka 2021.

p r e s u d i o j e

Nalaže se tuženiku R. A. d.d. isplatiti tužitelju R. M. iznos 7.972,37 kn sa zateznom kamatom:

- na iznos 49,72 kn od dana 30.11.2007. do isplate;
- na iznos 49,46 kn od dana 31.12.2007. do isplate;
- na iznos 50,36 kn od dana 31.01.2008. do isplate;
- na iznos 50,86 kn od dana 29.02.2008. do isplate;
- na iznos 51,70 kn od dana 31.03.2008. do isplate;
- na iznos 50,43 kn od dana 30.04.2008. do isplate;
- na iznos 75,40 kn od dana 31.05.2008. do isplate;
- na iznos 76,34 kn od dana 30.06.2008. do isplate;
- na iznos 74,97 kn od dana 31.07.2008. do isplate;
- na iznos 75,03 kn od dana 31.08.2008. do isplate;
- na iznos 75,85 kn od dana 30.09.2008. do isplate;
- na iznos 82,02 kn od dana 31.10.2008. do isplate;
- na iznos 77,89 kn od dana 30.11.2008. do isplate;
- na iznos 83,15 kn od dana 31.12.2008. do isplate;
- na iznos 83,95 kn od dana 31.01.2009. do isplate;
- na iznos 84,32 kn od dana 28.02.2009. do isplate;
- na iznos 126,91 kn od dana 31.03.2009. do isplate;
- na iznos 127,20 kn od dana 30.04.2009. do isplate;
- na iznos 124,86 kn od dana 31.05.2009. do isplate;
- na iznos 123,13 kn od dana 30.06.2009. do isplate;
- na iznos 123,59 kn od dana 31.07.2009. do isplate;

2 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

- na iznos 124,50 kn od dana 31.08.2009. do isplate; - na iznos 124,42 kn od dana 30.09.2009. do isplate; - na iznos 123,50 kn od dana 31.10.2009. do isplate; - na iznos 125,23 kn od dana 30.11.2009. do isplate; - na iznos 126,61 kn od dana 31.12.2009. do isplate; - na iznos 128,58 kn od dana 31.01.2010. do isplate;

- na iznos 128,13 kn od dana 28.02.2010. do isplate;
- na iznos 130,80 kn od dana 31.03.2010. do isplate;
- na iznos 130,30 kn od dana 30.04.2010. do isplate;
- na iznos 131,28 kn od dana 31.05.2010. do isplate;
- na iznos 139,84 kn od dana 30.06.2010. do isplate; - na iznos 138,07 kn od dana 31.07.2010. do isplate;

- na iznos 143,45 kn od dana 31.08.2010. do isplate;
- na iznos 141,59 kn od dana 30.09.2010. do isplate;
- na iznos 138,61 kn od dana 31.10.2010. do isplate;
- na iznos 144,91 kn od dana 30.11.2010. do isplate;
- na iznos 152,93 kn od dana 31.12.2010. do isplate;
- na iznos 147,25 kn od dana 31.01.2011. do isplate;
- na iznos 149,25 kn od dana 28.02.2011. do isplate;
- na iznos 146,71 kn od dana 31.03.2011. do isplate; - na iznos 147,17 kn od dana 30.04.2011. do isplate; - na iznos 157,92 kn od dana 31.05.2011. do isplate;

- na iznos 158,97 kn od dana 30.06.2011. do isplate;
- na iznos 161,18 kn od dana 31.07.2011. do isplate; - na iznos 156,75 kn od dana 31.08.2011. do isplate; - na iznos 151,90 kn od dana 30.09.2011. do isplate; - na iznos 134,87 kn od dana 31.10.2011. do isplate; - na iznos 134,54 kn od dana 30.11.2011. do isplate; - na iznos 136,60 kn od dana 31.12.2011. do isplate; - na iznos 138,39 kn od dana 31.01.2012. do isplate; - na iznos 138,63 kn od dana 29.02.2012. do isplate; - na iznos 137,39 kn od dana 31.03.2012. do isplate; - na iznos 138,23 kn od dana 30.04.2012. do isplate; - na iznos 138,80 kn od dana 31.05.2012. do isplate; - na iznos 137,84 kn od dana 30.06.2012. do isplate; - na iznos 138,09 kn od dana 31.07.2012. do isplate; - na iznos 137,37 kn od dana 31.08.2012. do isplate; - na iznos 135,80 kn od dana 30.09.2012. do isplate; - na iznos 137,47 kn od dana 31.10.2012. do isplate; - na iznos 138,27 kn od dana 30.11.2012. do isplate; - na iznos 137,71 kn od dana 31.12.2012. do isplate; - na iznos 134,56 kn od dana 31.01.2013. do isplate; - na iznos 137,24 kn od dana 28.02.2013. do isplate; - na iznos 137,47 kn od dana 31.03.2013. do isplate; - na iznos 136,11 kn od dana 30.04.2013. do isplate;

te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 7.414,00 kn sa zateznom kamatom od 5.
ožujka 2021. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje
prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 76/96, 72/02 i 153/04),
do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana
polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 1.
kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana,

3 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 12. travnja 2006. sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 168-50-3402113 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sa namjenom kupnje novog motornog vozila, u iznosu 29.505,79,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koji iznos se tužitelj obvezao vraćati kroz 7 godina, otplatom u anuitetima s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu. Prvotno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,20% godišnje uz klauzulu promjenjivosti, bez jasnih I provjerljivih parametara na koji će se način ona mijenjati navodeći da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je povrijedio potrošačko pravo tužitelja tako što je Ugovorom o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Dalje, tužitelj ukazuje na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te tužbenim zahtjevom (konačno postavljenim u podnesku od 31. srpnja 2020.) predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 7. 972,37 kn sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos od njegova plaćanja do isplate, koja ukupna visina zahtjeva predstavlja razliku obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed ništetnih promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu 5,20 % godišnje, držeći da je time tuženik neosnovano stekao nepripadnu imovinsku korist. Ujedno predlaže obvezati tuženika i na isplatu troškova parničnog postupka.

U odgovoru na tužbu, ne sporeći da su stranke 12. travnja 2006. sklopile Ugovor o
kreditu opisan u tužbi, tuženik spori tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je netočna
tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Navodi da je tužitelj potpisom Ugovora jasno potvrdio da je upoznat sa uvjetima kredita te da mu je uručena otplatna tablica, a kako to stoji u čl. 9. Ugovora. Navodi da, iako je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1404/12 u kojoj se navodi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope – je takva izreka apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju te da tek treba utvrditi i dokazati postoje li u konkretnom Ugovoru nepoštene odredbe u tom smislu. Smatra da bi ujedno trebalo i utvrditi je su li nesporno učinjene promjene kamatne stope bile opravdane i učinjene u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja ili ne jer nije sporno niti da stranke prilikom sklapanja Ugovora ionako nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu. Tvrdi da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja nego objektivnih tržišnih okolnosti te da je ista mijenjana u skladu sa uredno objavljenim i dostupnim općim aktima. Kao kriterije koji da su utjecali na promjenu kamatne stope navodi: kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom tržištu; kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanje tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog specifičnih propisa npr. obvezna pričuva; položaj banke na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Te kriterije tuženik je primjenjivao na način da je koristio slijedeće parametre koje da je uzeo u obzir prilikom promjena kamatne stope: 6-mjesečni

4 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

LIBOR za CHF; 10-godišnja premija rizika za hrvatsko tržište (CDS); 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Smatra da tužitelj potražuje naknadu štete bez da je predložio
utvrditi pretpostavke za istu. Navodi da je tužitelj sklapajući Ugovor o kreditu sa
promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom
otplate kredita promjeni pa da je stoga trebao očekivati njenu promjenu u određenom
trenutku. Ističe prigovor zastare potraživanja. Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan uz
naknadu troška postupka tuženiku.

Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 4-6 spisa),
prijepis knjigovodstvene kartice (list 7-10 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka J.  D. (list 11-15 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika sa stanovništvom (list 34-36 spisa), Informacije za klijente (list 37-38 spisa), Pravilnike tuženika o obračunu kamata i naknada za 2005. i 2011. (list 39-90 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara (list 91 spisa),
odgovor HNB-a na često postavljana pitanja (list 92-93 spisa), nalaz i mišljenje financijskog
vještaka D. P. (list 168-176 spisa).

Sud nije posebno cijenio po tužitelju priloženi nalaz i mišljenja vještaka J.  D. (list 11-15 spisa), budući da je isto sačinjeno na privatno traženje tužitelja, dakle ne po nalogu suda, a niti se tuženik suglasio da se isto kao dokaz koristi u ovosudnom postupku,

Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaz zasebno i sve dokaze u
njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev
osnovan.

Predmet spora je zahtjev za isplatu, prema konačno postavljenom zahtjevu, u visini 7.
972,37 kn na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem promjenjive kamate stope kojeg
tužitelj temelji na tvrdnji o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu ugovorene
promjenjivosti kamatne stope.

Među strankama nije sporno da su 12. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj
168-50-3402113 za iznos 29.505,79 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika
važeće na dan korištenja kredita te da je ugovorena primjena kamatne stope 5,20 % godišnje.
Nije sporno niti da je čl. 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da se ista
mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o promjenjivosti kamatne stope, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.
srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne I nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih

5 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

strana, pa je time R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) te da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza .2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008 , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom
R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2.,

3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje
da je , između ostaloga, R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te se djelomično odbija žalba tuženika R. A. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15) koja je bila na
snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, određuje da odluka suda donesena u postupku za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. toga Zakona u smislu postojanja povrede
propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona - obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika, a isto je tako propisivala i odredba čl. 138.a. ZZP/07.

Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za
utvrđenje da je tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a

6 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08,
125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe
sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku
sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom
(tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne
pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP) ugovor o
potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o
uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o
godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može
promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te
pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim
kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna
godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili
datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i
uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji
kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje
zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku
raskida ugovora o zajmu.

Prema čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o
predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Prema čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Prema čl. 26. st. 3. ZOO ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa,
između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope
zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata
određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

Prema čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se
može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne
može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

Iz izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o promjenjivosti ugovorne kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna.

Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu
kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i
jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije
bilo sporno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je
redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. K tome, tuženik u odgovoru
na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu
odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim
uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati.

7 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je
utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen
od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna
odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci
tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu
stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni
ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo
preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 2. Ugovora o kreditu "redovna kamata 5.20
% godišnje, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora." Tako
određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je
promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja
druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih
promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene
nastati, iz kojeg razloga itd. Takva neprecizna i nejasna odredba ni u kojem slučaju se ne
može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom. Iz spisu priloženih
dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo precizirano u aktima tuženika, odnosno
tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama kako je to ugovoreno člankom 2. Ugovora o kreditu.
Naime, tuženik je priložio Pravilnike o obračunu i kamata i naknada za 2005. i 2011. (list 39-
90 spisa) i Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (list 34-36 spisa) niti iz kojih ne proizlazi
prethodno navedeno, dok se priložena Informacija za klijente (list 37-38 spsia), obzirom na
njeno vrijeme primjene niti ne može primijeniti na konkretni slučaj obzirom na vrijeme
sklapanja kredita.

U predmetnoj stvari odlučno je samo li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu
mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati, odnosno razloge
promjene kamatne stope uz navođenje preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena
kamate može odrediti.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o
kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom
o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama
stranaka, proizašlih iz ugovora.

Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene
odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13
navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe
koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene
jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne
mora biti samo gramatički razumljiva.

U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način
biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim
odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti
ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom
isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete
promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano

8 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može
ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Zbog toga nije opravdan prigovor tuženika
kako tužitelj nije prigovorio povećanju stope redovne kamate niti je zatražio okončanje
ugovornog odnosa. Naime, tužitelj nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna
stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu i akata tuženika o tome bile nerazumljive i
neprecizne) da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog odnosa
(obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa tužitelj
ne mora automatski zatražiti okončanje ugovora). Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti)
razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti,
kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge
zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno
prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.
Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane
(tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su
se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena
(kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba
protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice
kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor
je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije
pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni
egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini
predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do
zaključka da je predmetna odredbe ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

Tuženik je navodio kako je promjenjivost kamatne stope u Republici Hrvatskoj zbog
promjena tržišnih uvjeta bila posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala
jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na
visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednost CHF,
međutim uzimajući i to u obzir, opet se dolazi do zaključka da tuženik s tužiteljem o
odredbama vezano za promjenjivost kamate nije pojedinačno pregovarao niti su te odredbe
bile razumljive (tužitelju) Isto tako, takva tvrdnja ne mijenja činjenicu da odredbom čl. 2
Ugovora o kreditu činidba nije određena ni odrediva.

U odnosu na navode tuženika da je tuženik svjesno vršio izmjenu kamatne stope, da je o
promjeni kamatne stope uredno obavještavao tužitelja, da su se izmjene kamatne stope vršile
u skladu s važećim propisima i to po objektivnim kriterijima, valja posebno istaknuti
činjenicu da u sklopljenom Ugovoru o kreditu uopće dakle, nisu jasno navedeni egzaktni
parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara pa je neosnovano, u
odgovoru na tužbu, navođenje kriterija i parametara koji da u se uzimali u obzir prilikom
promjena kamatne stope kada ti kriteriji i parametri, ponavlja se, tužitelju nisu bili poznati u
vrijeme sklapanja Ugovora niti su navođeni u obavijestima o promjeni kamatne stope.
Takvim tvrdnjama tuženik, po stavu ovog suda, pokušava sa zakašnjenjem i bez podloge u
sklopljenom Ugovoru, opravdati svoje uočene propuste u vezi ugovaranja promjenjive
kamatne stope prilikom sklapanja pravog posla.

U konačnici, u konkretnom Ugovoru o kreditu iz odredbe čl. 2, proizlazi da je visina
kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke dakle, tako je arbitrarno odlučila uprava
banke, dok se ne navode bilo kakvi kriteriji o kojima bi ta promjena ovisila (niti su isti bili
prezentirani tužitelju), odnosno uopće se ne zna da li takvi kriteriji i postojali u trenutku
promjene ili ne. Tuženik nije smio tako regulirati međusobna prava i obveze, jer ugovor
nastaje i proizvodi pravne učinke onog trenutka kada su se strane usuglasile oko bitnih
elemenata ugovora, a koji u vrijeme nastanka ugovora moraju biti jasni i precizno određeni,

9 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

slijedom čega takvu pravnu snagu ne mogu imati odredbe kojima se jedna od strana obvezuje
da unaprijed prihvatiti odluku koja je sastavni dio ugovora, a čiji sadržaj u tom trenutku
zapravo ne poznaje, kao niti njezine kasnije izmjene ili dopune koje će ponuditi druga
ugovorna strana. Kamatna je stopa bitan element ugovora, za svaku je njezinu promjenu kao i
za promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora, potrebno sklapanje aneksa
ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz
navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni
kamatne stope, a koje promjene nisu bili definirane nikakvim parametrima, neprekidno i to
kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao suprotno
načelu savjesnosti i poštenja.

Sud nije izveo po tuženiku predložen dokaz saslušanjem tužitelja radi utvrđenja je li
istom uopće i ako je – u kojoj mjeri prilikom sklapanja Ugovora objašnjen pojam
″promjenjive kamatne stope″ iz razloga što je VSRH u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka

2019. donio pravno shvaćanje u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP
udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u
sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom
izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu
kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih
djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili
ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP propisan je
učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je
propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati
na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1.
ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili
ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štiti. U
tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnih
postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz
pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Obzirom da se ranije
citirane pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe u
navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak (i saslušanjem tužitelja) jer bi u
suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo
nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s
navedenim odredbama ZPP.

Slijedom svega navedenog, kako je sud utvrdio da sama promjena kamatne stope nije
bila zakonom zabranjena, odnosno da je takva zakonska mogućnost postojala i da je mogla
biti ugovorena, ali da način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bio
u skladu sa zakonom te kako je ništetnost odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu riješena kao
prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer navede odluke
sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 41/2014) odnosno
čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 79/2007, 125/07, 79/2009, 89/2009,
75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) i dakle u skladu sa čl. 502.c ZPP obvezuju sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene, u skladu sa čl. 324. ZOO predmetni Ugovor o kreditu
nema učinak u dijelu kojim je određena promjenjivost kamatne stope.

Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati
prema kamatnoj stopi određenoj predmetnim Ugovorom o kreditu i anuiteta koje je plaćao u

10 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

utuženom razdoblju te je li eventualno došlo do preplate u otplati i u kojem iznosu- izveden
je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku D. P. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tuženik u razdoblju od dospijeća anuiteta za studeni 2007. (30.
studenog 2007.) sve do dospijeća posljednjeg anuiteta u razdoblju otplate kredita -30. travnja

2013. mijenjao kamatnu stopu kako slijedi: od 30 studenog 2007. do 30. travnja 2008.
primijenjena je kamatna stopa u visini 6,20 % godišnje; za razdoblje od 31. svibnja 2008. do

28. veljače 2009. primijenjena je kamatna stopa u visini 6,75 % godišnje; za razdoblje od 31.
ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. primijenjena je kamatna stopa u visini 7,75 % godišnje, za
razdoblje od 31. srpnja 2011. do 30. rujna 2011. primijenjena je kamatna stopa u visini 7,50
% godišnje i za razdoblje od 31. listopada 2011. do 30. travnja 2013. primijenjena je kamatna
stopa u visini 6,75 % godišnje. Iz nalaza i mišljenja dalje slijedi da je, na temelju podataka iz
nalaza i utvrđenih činjenica, tužitelj na ime kamata tuženiku u razdoblju od 30. studenog

2007. (kada je dospio anuitet za studeni 2007.) do 30. travnja 2013. (kada je dospio anuitet za
travanj 2013.) otplatio ukupno 7.972,37 kn (kunska protuvrijednost 1.451,83 CHF) kao iznos
razlike između visine anuiteta određenog u trenutku sklapanja Ugovora i iznosa koji su
tužitelju naplaćeni za navedeno razdoblje. Vještak je dao tabelarni prikaz razlika s osnove
promjenjive kamatne stope; kako u CHF, tako i u kunama, kao i datume dospijeća anuiteta
tako i datume uplate svakog pojedinog anuiteta.

Tužitelj nije imao prigovor niti primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik
istom prigovorio navodeći, u bitnom, da se provedeno vještačenje svodi na jednostavno
utvrđivanje razlike u visini anuiteta koju bi tužitelj platio po ugovorenoj kamatnoj stopi i
anuiteta koje je platio, a da je za razrješenje predmetnog pitanja trebao biti dan zadatak,
između ostaloga, jer li kamatna stopa u ugovornom razdoblju uopće nezakonito povećavana s
obzirom na primjenjivane kriterije i parametre.

U odnosu na navedene prigovore tuženika na izrađeni nalaz i mišljenje valja reći kako
isti zapravo predstavljaju prigovore pravne naravi iz kojeg razloga sud nije dopunski usmeno
saslušavao vještaka. Naime, tuženik tvrdi da nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđivao
jesu li promjene kamatne stope učinjene po tuženiku bile opravdane i u skladu sa načelom
savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu ravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na njegovoj
strani. Valja reći da opisani navodi pravno nisu osnovani obzirom na raniju opisanu ništetnost
odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno razloge iz kojih je ista utvrđena
ništetnom te obzirom na ranije navedenu vezanost utvrđenjima iz kolektivne tužbe u smislu
odredbe čl. 502.c ZPP (presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013.) .

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka D. P. jer je isti izrađen jasno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i sa spisu priležećom dokumentacijom, a imajući u
vidu da tuženik nije prigovarao matematičkom obračunu iz nalaza i mišljenja.

Činjenica jest da je tužitelj podneskom od 31. srpnja 2020. zahtjev postavio u visini
koja je manja u odnosu na onu iz tužbe. Međutim, navedeno tek predstavlja specifikaciju
zahtjeva u skladu sa rezultatima financijskog vještačenja i ne radi se o povlačenju tužbe kako
to navodi tuženik i čemu se protivi. Naime, tužitelj dakle, nije postavio novi, drugačiji tužbeni
zahtjev, nego ga je samo specificirao imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka.

U odnosu na istaknuti prigovor zatare valja reći da je podnošenjem tužbe u postupku za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4.
travnja 2012. došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO. Kako potraživanje
tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku 5 godina, to je u skladu sa odredbom čl. 255.

11 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

ZOO tužitelj mogao za prvi naplaćeni anuitet, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat
iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj u ovom postupku traži
isplatu za razdoblje od studenog 2007. do travnja 2013. Kako je u odnosu na prvo
potraživanje (za studeni 2007.) došlo do prekida zastare 4. travnja 2012., a koja zastara
ponovno počinje teći iznova, uz napomenu da se vrijeme koje je proteklo prije zastare ne
računu u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), zastara je ponovno počela
teći 14. lipnja 2014. budući da je 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda Visokog
trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja), a koja odluka obvezuje i sud u
ovom postupku (tako i VSRH u Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.) Obzirom da je tužitelj
podnio tužbu 13. srpnja 2017., a da je i najstarije potraživanje povrat čije nepripadne isplate
traži utuženo u zastarnom roku od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

Prema čl. 323. st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je
vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se
narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu,
prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev
za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za
vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO pa je upravo na temelju navedene odredbe
valjalo prihvatiti i zahtjev za isplatu iznosa 7.972,37 kn jer je tuženik taj iznos stekao bez
osnove (razlika u kamati) i odlučiti kao u izreci.

Tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripadaju zatezne kamate na svaki pojedini
iznos koji je plaćen i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a kako je to vidljivo iz
prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Naime, kako je prethodno navedeno, već
prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja
sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora
o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od
dana stjecanja (uplate) svake pojedine uplate.

Odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st .1. u vezi čl. 155. st. 1.
ZPP i isti je suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio u sporu, isti je sastoji od zastupanja
po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 -
dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Sud je pritom imao u vidu da se
vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjala jer je tužitelj podneskom od 31. srpnja

2020. zahtjev smanjio na 7.972,37 kn ( u odnosu na onaj iz tužbe 16.421,84 kn), tako je
osnova vrijednost boda određena upravo prema vrijednosti predmeta spora u trenutku
poduzimanja pojedine radnje, a omjer uspjeha je cijenjen prema konačno postavljenom
zahtjevu. Tužitelj je naime, u cijelosti u uspio u sporu kako u pogledu osnove tako i visine.

Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav
podnesaka od 4. prosinca 2019. i 20. ožujka 2019., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife),
sastava podneska od 31. srpnja 2020. 75 bodova (tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 18.
studenog 2019. 25 bodova (tbr. 9/5 Tarife), zastupanje na ročištu 8. lipnja 2020. 100 bodova
(tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 50 Tarife iznosi 5.000,00 kn, a uz
trošak predujma za financijsko vještačenje 1.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu 614,00 kn i
na presudu 300,00 kn, sveukupno iznosi 7.414,00 kn.

12 Poslovni broj 6 P-4244/19-30

Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20).

U Zagrebu, 5. ožujka 2021.

Sudac

V. T.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu
uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je
obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je
održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud
će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl.

335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. punom. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu 300,00 kn 2. punom. tuženika

3. spis