Poslovni broj: 15 UsIgr-213/20-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Lidije Kraljević kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice pod 1) R. P. iz O. G., , i tužitelja pod 2) J. P. iz O. G., , oboje zastupani po opunomoćenici S. Č., odvjetnici u S., , protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, sa sjedištem u Splitu, Bihaćka 1, zastupanog po generalnoj opunomoćenici S. B., diplomiranoj pravnici i zaposlenici (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednika Upravnog suda u Splitu), radi naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade, nakon javne i usmene rasprave zaključene 25. veljače 2021. godine u prisutnosti zamjenika opunomoćenice tužitelja pod 1) i 2) i generalne opunomoćenice tuženika, objavljene 5. ožujka 2021. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traži poništenje rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA: UP/II 415-01/20-03/0005, URBROJ: 2181/1-10/03-20-0002 od 15. travnja 2020. godine i rješenja Općine O., Upravnog odjela za financije, gospodarstvo i komunalne djelatnosti, KLASA: UP/I-415-07/14-01/176, URBROJ: 2184/04-06/19-28 od 31. prosinca 2019. godine, te da sud meritorno riješi upravnu stvar na način da se tužiteljima pod 1) i 2), podnositeljima zahtjeva za ozakonjenje nezakonito izgrađene zahtjevne stambeno-poslovne zgrade i manje zahtjevne zgrade (garaže) izgrađenih na česticama oznake: čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zgr. … i čest. zgr. .., sve k.o. O., utvrđuje naknada za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru u iznosu od 15.831,40 kn, koju naknadu su obveznici dužni platiti jednokratno, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti i izvršnosti presude, pri čemu im se odobrava popust od 25% na visinu naknade, koju su dužni platiti razmjerno veličini posebnog dijela građevine svakog pojedinog obveznika, sukladno vlasničkom stanju upisanom u zemljišne knjige, pa se plaćanje naknade utvrđuje za zahtjevnu stambeno poslovnu zgradu i manje zahtjevnu zgradu garažu: R. P. razmjerno njezinom suvlasničkom dijelu od 61,13% i utvrđuje joj se naknada bez popusta u iznosu od 9.677,60 kn, odnosno naknada s obračunatim popustom u iznosu od 7.258,20 kn, a J. P. razmjerno njegovom suvlasničkom dijelu od 38,87% utvrđuje se naknada bez popusta u iznosu od 6.153,80 kn, odnosno naknada s obračunatim popustom u iznosu od 4.615,35 kn, koja se uplaćuje u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, podredno da sud poništi citirana rješenja i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 2. lipnja 2020. godine protiv rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA: UP/II 415-01/20-03/0005, URBROJ: 2181/1-10/03-20-0002 od 15. travnja 2020. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 25. veljače 2021. godine, tužitelji u bitnom najprije citiraju izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega ističu da akt tuženika osporavaju radi pogrešne primjene odredbi materijalnog prava, povrede načela zakonitosti upravnog postupka, povrede odredbi Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima te povrede ustavnih prava kroz povredu ustavnog načela jednakosti građana pred zakonom. Potom, tužitelji detaljno i iscrpno reproduciraju tijek upravnog postupka, te navode koja su sve rješenja nadležna tijela donijela u predmetnom postupku, kao i koje su sve upravne sporove pokrenuli i koje su odluke donijete u tim sporovima, reproduciraju utvrđeno činjenično stanje, stajališta ovog suda iz donesenih presuda po njihovim tužbama te ukazuju na povrede materijalnog prava. Nadalje, navode kako iskazana stajališta upravnih tijela u osporenim rješenjima nemaju osnova u zakonskim odredbama, da ne predstavljaju odgovor na žalbene navode, niti da dovode u pitanje primjenu odredbi Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama na konkretan slučaj. Naime, tužitelji pouzdano da nisu odstupili od ishođenih akata za građenje, a što da su potvrdila nadležna upravna tijela jer da za izgrađene zgrade, sukladno aktima o građenju postoje uporabne dozvole, kojima se potvrđuje da je objekt izgrađen u skladu s građevinskom dozvolom i u okviru uvjeta utvrđenih tom dozvolom. Tužitelji da su rekonstruirali postojeću zgradu za koju postoje akti o građenju, pa da samo i jedino taj rekonstruirani dio zgrade predstavlja dio koji je izgrađen bez akta za građenje i za koji se traži ozakonjenje. Međutim, to da nije cijela zgrada, kako to proizlazi iz snimke izvedenog stanja, pa upravna tijela da nemaju nikakav zakonski osnov naplaćivati naknadu za zadržavanje u prostoru, a kasnije komunalnu i vodnu naknadu za onaj dio zgrade za koji postoje akti o građenju i za koje bruto površine su, kod ishođenja akata o građenju, već plaćene sve navedene naknade. Odmjeravanjem naknade za obujam cijele zgrade, za čije dijelove postoje akti o građenju, koji su priloženi u spis, upravna tijela da krše materijalne propise na štetu tužitelja, dovode ih u neravnopravan položaj u odnosu na druge obveznike naknade za zadržavanje u prostoru nezakonito izgrađenih zgrada i da naplaćuje istu naknadu dva puta. Dio zgrade koji je rekonstruiran i koji je predmet ozakonjenja da ima ukupni obujam od 1.502,44 m3 i isključivo na taj dio zgrade, koji je precizno i detaljno grafički iskazan u snimku izvedenog stanja, da treba obračunati naknadu, a ne na ukupni obujam zgrade, kako je to pogrešno učinjeno. Potom citiraju odredbu čl. 22. st. 2. i st. 3. te čl. 25. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, u svezi kojih navode da se naknada ima platiti za onaj dio zgrade koji je predmet ozakonjenja, a koji se u konkretnom slučaju, ima obračunati na obujam onog dijela zgrade za koji ne postoje akti o građenju, odnosno 1.502,44 m3, a radi primjene odredbe te čl. 25. st. 2. istog Zakona drugostupanjsko tijelo da je poništilo ranije prvostupanjsko rješenje i premet vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje uz uputu da se naknada ima obračunati za svakoga obveznika posebno razmjerno suvlasničkom dijelu zgrade kojim pojedini obveznik naknade raspolaže, odnosno sukladno ovoj odredbi. Za ocjenu veličine suvlasničkih dijelova na nekretninama da je mjerodavan vlasnički list izdan od nadležnoga zemljišnoknjižnog sudskog odjela, pa kako su vlasnički listovi za predmetne nekretnine priloženi u spis, to da je prvostupanjsko tijelo visinu naknade trebalo utvrditi za svakog pojedinog obveznika sukladno vlasničkom stanju upisanom u zemljišne knjige, pa tako R. P. da je isključivi i jedini vlasnik čestice zgrade oznake …, tlocrtne površine 76,00 m2 i dvorišta oko zgrade oznake …, površine 188,00 m2, sve Z.U. …, k.o. O., dok čestica zgrade oznake …, tlocrtne površine 76,00 m2, koja je položena na čest. zem. … sve Z.U. …, k.o. O. da je u suvlasništvu R. P. i J. P., svakoga za po ½ idealnoga dijela, kao i čestice zemlje oznake čest. zem. …, Z.U. …, k.o. O., a na kojem zemljištu da se nalazi stambeno-poslovna građevina u nizu, za koju je izdana građevinska dozvola. Uslijed navedenog, R. P. da je obveznik naknade za obujam od 532,37 m3 nezakonito izgrađenog dijela zgrade oznake …, Z.U. …, k.o. O., R. P. i J. P. da su obveznici naknade za obujam od 970,06 m3 nezakonito izgrađenog dijela zgrade oznake …, Z.U. …, k.o. O. i stambeno-poslovne zgrade u nizu izgrađene na čest. zem. …, Z.U. …, k.o. O., odnosno svaki ponaosob za ½ dijela naknade. Stoga da je u pobijanom rješenju ponovno pogrešno obračunata naknada, jer da je sukladno vlasničkom stanju na opisanim nekretninama J. P. obveznik plaćanja naknade za 485,03 m3 nezakonito izgrađene stambeno poslovne zgrade, a R. P. da je obveznik plaćanja naknade za 1.017,40 m3 nezakonito izgrađene zgrade. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 27. istog Zakona, kao i na odredbu čl. 2. st. 2. Uredbe o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru („Narodne novine“ broj 98/12) prema kojoj da su obveznici naknade dužni istu platiti isključivo za onaj dio zgrade koji je nezakonito izgrađen, za koji dio ne postoje akti o građenju, odnosno građevinska i uporabna dozvola, a koji dio konkretno da ima obujam od 1.502,44 m3, a ne 3.398,24 m3, za koliki obujam je naknada obračunata, pa da se naknada određuje isključivo za nezakoniti dio zgrade ili nezakonitu zgradu i to upravo prema obujmu zgrade koji, inače, vrijedi i za obračun komunalnog i vodnog doprinosa. Tuženik da sukladno čl. 107. ZUP-a ispituje zakonitost rješenja koje se pobija i to u formalnom i materijalno pravnom smislu, a pri odlučivanju o žalbi da rješava stvar na temelju činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, dok kada te činjenice nisu u potpunosti utvrđene ili su pogrešno utvrđene, drugostupanjsko tijelo da je dužno samo upotpuniti postupak ili to učiniti putem prvostupanjskog tijela, što da znači kako je tuženik bio ovlašten i dužan zatražiti od prvostupanjskog tijela provjeru dokumentacije u spisu ili samostalno provjeriti sadržaj snimke izvedenog stanja i iskaza podataka u toj snimci s obzirom da tužitelji u 6 izjavljenih žalbi upiru u tvrdnju da je obujam zgrade utvrđen pogrešno i protivno arhitektonskog snimci izvedenog stanja, pa kako tuženik ima na raspolaganju cijeli spis i jasno vidi da su u arhitektonskoj snimci izvedenoga stanja iskazani podaci upravo kako tužitelji tvrde, tuženik da je bio dužan upotpuniti postupak, ispitati i provjeriti sadržaj arhitektonske snimke, po potrebi održati očevid na terenu uz nazočnost arhitekte koji je radio arhitektonski snimak izvedenog stanja, opunomoćenika tužitelja, stranaka i službenih tijela koje upravno tijelo koje vodi postupak odredi, odnosno narediti prvostupanjskom tijelu da sve navedeno u ponovljenom postupku učini. Tužitelji se potom pozivaju na stajalište Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja koje se odnosi na „nezakonitu rekonstrukciju postojeće zgrade“, koje tijelo na upit kako će se legalizirati postojeća zgrada, koja je bila legalna, na kojoj je bez odobrenja izvršena dogradnja, nadogradnja, uklanjanje vanjskog dijela građevine, promijenjena je namjena prostora i slično, dalo mišljenje da se zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju može podnijeti za sve nezakonite rekonstrukcije ili za svaku funkcionalnu jedinicu posebno, u postupku ozakonjenja nezakonite rekonstrukcije prilikom koje nisu mijenjani vanjski gabariti, kao što su promjena namjene zgrade odnosno njezina dijela u kojoj je na primjer tavanski prostor pretvoren u stan ili promjene broja funkcionalnih jedinica, jedan stan pretvoren u dva i slično, naknada za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru plaća se i vodni i komunalni doprinos za nezakonito rekonstruirani dio, dogradnju odnosno nadogradnju, u postupku ozakonjenja rekonstrukcije postojeće zgrade ili zgrade za koje su ishođeni dokumenti o građenju, naknada (kazna) za zadržavanje u prostoru se plaća za cijeli volumen zgrade jedino ako su zgrade za koje postoji dokumentacija o građenju izgrađene protivno toj dokumentaciji već „u startu“, odnosno u vrijeme gradnje, dok ako su zgrade izgrađene sukladno ishođenoj dokumentaciji o građenju, a naknadno rekonstruirane i nadograđivane, investitor plaća naknadu (kaznu) samo na razliku volumena između punog volumena zgrade za koje postoje dokumenti o građenju i volumena dijela objekta za koji ta dokumentacija ne postoji. Stoga stajalište upravnih tijela kako tvrdnje tužitelja da nisu odstupili od prijašnjih ishođenih akata za građenje nisu relevantne za predmetnu upravnu stvar da je protuzakonito i neusklađeno s navedenim stajalištem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, to stoga jer da je ta činjenica odlučna za ishod ovog postupka, dok tvrdnje upravnih tijela kako sama činjenica što sadašnje stanje objekta ne odgovara prijašnjim dozvolama opravdava plaćanje naknade za cijeli volumen zgrade također da nisu opravdane jer sadašnje stanje da je posljedica rekonstrukcije i nadogradnje, a rekonstruirani i nadograđeni objekt po prirodi stvari da ne može odgovarati prijašnjim dozvolama, zbog čega da su upravna tijela na temelju arhitektonske snimke izvedenoga stanja, a po potrebi i očevida na terenu trebala utvrditi koji dijelovi predmetnog objekta su izgrađeni sukladno priloženoj dokumentaciji, a koji su dijelovi bez dokumenata o građenju, s tim da arhitektonski snimak izvedenog stanja te dijelove precizno prikazuje, pa da je zadatak upravnih tijela bio provjeriti je li stanje prikazano u snimci adekvatno stanju na terenu i ako jeste, naknadu da je trebalo utvrditi isključivo za volumen onog dijela objekta za koji ne postoje dokumenti o građenju. Isto tako, tužitelji navode kako je jedno od načela upravnog postupka, načelo obvezatnosti presuda donesenih u upravnim sporovima, iz kojeg načela proizlazi obveza upravnih tijela da postupe u skladu s donesenom presudom, usklade upravni akt s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi, kojim pravnim shvaćanjem da je upravno tijelo vezano, a Upravni sud u Splitu u svojoj presudi od 11. svibnja 2017. kojim su poništena prethodna rješenja da je upozorio kako izraženi stavovi tuženika nemaju uporišta u činjenicama koje su tijekom postupka utvrđene, te da je uputio upravno tijelo da ponovno, ali sada potpuno i pravilno, utvrdi činjenično stanje, pravilno primijeni odredbe materijalnog prava, te da se pri tome pridržava pravnih shvaćanja i primjedbi suda, radi čega da je tuženik bio vezan pravnim shvaćanjem suda i primjedbama suda u svezi s postupkom. U tom kontekstu izraženo pravno shvaćanje Upravnog suda Split o značenju, sadržaju i načinu primjene čl. 25. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, a u svezi priložene arhitektonske snimke izvedenog stanja, da obvezuje tuženika pri donošenju novoga akta, dok ignoriranje pravnog shvaćanja suda da predstavlja nezakonito postupanje, s tim da novim upravnim aktom koji je protivan presudi upravna tijela da krše načelo obveznosti sudske presude, ustavno načelo zakonitosti i remete odnos upravne i sudbene vlasti u pravnom sustavu RH, pa s obzirom da su upravna tijela postupila protivno pravnim shvaćanjima Upravnog suda u Splitu iz naznačene presude jer su riješila upravnu stvar protivno primjedbama i pravnim shvaćanjima Suda to da sud predmetnu upravnu stvar treba riješiti sam. Također, tužitelji ukazuju da je Ministarstvo prostornog uređenja i graditeljstva izdalo akt pod nazivom „Vodič za legalizaciju“ u kojem je navedeno da u situacijama kada je na zgradi koja je bila legalna, bez odobrenja izvršena dogradnja, nadogradnja, uklanjanje vanjskog dijela građevine, promijenjena namjene i slično, zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju može se podnijeti za sve nezakonite rekonstrukcije ili za svaku funkcionalnu jedinicu posebno, dok u postupku ozakonjenja nezakonite rekonstrukcije, naknada za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru plaća se za obujam nezakonito rekonstruiranog dijela zgrade, a ozakonjuje li se isključivo i jedino onaj dio objekta koji je građen bez valjanog akta o građenju, komunalna i vodna naknada da se plaća isključivo za razliku obujma postojeće zgrade i zgrade prije rekonstrukcije, jer bi u protivnom te naknade bile plaćene dva puta. Ujedno, u odnosu na obračun naknade za manje zahtjevnu građevinu obveznici naknade da nemaju prigovora jer da je ta građevina u cijelosti izgrađena bez akata o građenju i da predstavlja nezakonito izgrađenu, manje zahtjevnu zgradu-garažu, no uz pravilnu primjenu zakona visinu naknade da je trebalo odrediti za svakog od obveznika naknade posebno i to za dio nezakonito izgrađene zgrade koje je isti vlasnik, odnosno suvlasnik. Uz pravilnu primjenu odredbi Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama i odredbi Uredbe o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru, tužiteljima da je trebalo odrediti naknadu na slijedeći način: - R. P., naknadu za nezakoniti dio zahtjevne stambeno-poslovne zgrade koji je u njezinom isključivom vlasništvu obujma 532,38 m3, u iznosu od 3.523,80 kn, naknadu za nezakoniti dio zahtjevne stambeno poslovne zgrade koji je u njezinom suvlasništvu za ½ dijela, ukupnog obujma 970,06 m3, u iznosu od 3.950,30 kn i naknadu za nezakoniti dio manje zahtjevne građevine – garaže koji je u njezinom suvlasništvu za ½ dijela, ukupnog obujma 620,70 m3, u iznosu od 2.203,50 kn, odnosno ukupno 9.677,60 kn, a J. P., naknadu za nezakoniti dio zahtjevne stambeno poslovne zgrade koji je u njegovom suvlasništvu za ½ dijela, ukupnog obujma 970,06 m3, u iznosu od 3.950,30 kn i naknadu za nezakoniti dio manje zahtjevne građevine – garaže koji je u njegovom suvlasništvu za ½ dijela, ukupnog obujma 620,70 m3, u iznosu od 2.203,50 kn, odnosno ukupno 6.153,80 kn. Uslijed izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela i meritorno riješiti upravnu stvar na način pobliže preciziran u izreci presude, podredno da sud poništi citirana rješenja i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Tuženik je u odgovoru na tužbu te na raspravi održanoj pred ovim sudom 25. veljače 2021. godine između ostalog naglasio kako se u konkretnoj upravnoj stvari kod donošenja osporenog akta radi o izvršenju presude Upravnog suda u Splitu broj: UsIsav-36/18-8 od 13. srpnja 2018., kao i da tuženik ostaje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja pri čemu ponovno ističe da se u ovom predmetu radi o ozakonjenju cijele zgrade jer sadašnje stanje predmetne zgrade ni u kojem dijelu da ne odgovara prijašnjim dozvolama, zbog čega se smatra da je predmetna zgrada izgrađena bez akta za građenje, s tim da iz sadržaja cijelog spisa, a poglavito iz zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju od 21. lipnja 2013. da je vidljivo kako se traži ozakonjenje cijele zgrade, a ne samo rekonstruiranog dijela kao što tvrde tužitelji, slijedom čega je tuženik predložio sudu donijeti presudu kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

U sporu je održana rasprava 25. veljače 2021. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili zamjenik opunomoćenice tužitelja pod 1) i 2) te generalna opunomoćenica tuženika.

Na održanoj raspravi, zamjenik opunomoćenice tužitelja pod 1) i 2) istaknuo je kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i pri postavljenom tužbenom zahtjevu, ujedno da pored dokaza koji su već dostavljeni u spis upravnog tijela da tužitelji nemaju nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, slijedom čega je predložio zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev na način kako je on primarno preciziran u tužbi ili pak da se usvoji alternativni tužbeni zahtjev koji je također preciziran u tužbi, a konačno popisao je trošak spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn, uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi trošak tužiteljima u naznačenom iznosu.

Generalna opunomoćenica tuženika, na održanoj raspravi navela je kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, kao i pri obrazloženju osporenog rješenja te je ujedno napomenula kako je osporeni akt tuženika donesen u izvršenju presude ovog suda poslovni broj UsIsav-36/18-8 od 13. srpnja 2018., a u kojoj presudi da je sud učinio nespornim kako su tužitelji u obvezi naknadu platiti za cjelokupan obujam građevine, pa da je u ponovljenom postupku trebalo utvrditi isključivo razmjer samog iznosa u odnosu na suvlasničke udjele tužitelja pod 1) i pod 2), što da je po mišljenju tuženika prvostupanjsko tijelo pravilno učinilo, radi čega da je tuženik i odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, pa je slijedom iznijetog predložila zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je obveza plaćanja naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru i to nezakonito izgrađenu zahtjevnu stambeno-poslovnu zgradu i manje zahtjevnu zgradu (garažu) koje su izgrađene na nekretninama opisanim kao čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zgr. … i čest. zgr. …, sve k.o. O. izgrađenih unutar građevinskog područja u iznosu kojeg su tužitelji obvezani platiti od 44.554,20 kn. 

Naime, rješenjem Općine O., Upravnog odjela za financije, gospodarstvo i komunalne djelatnosti, KLASA: UP/I-415-07/14-01/176, URBROJ: 2184/04-06/19-28 od 31. prosinca 2019. godine, tužitelji su kao podnositelji zahtjeva za ozakonjenje nezakonito izgrađene zahtjevne stambeno-poslovne zgrade i manje zahtjevne zgrade (garaže) izgrađenih na nekretninama opisanim kao čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zgr. … i čest. zgr. …, sve k.o. O. izgrađenih unutar građevinskog područja obvezani na plaćanje naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru u iznosu od 44.554,20 kn, koju naknadu su dužni platiti jednokratno u roku od 30 dana od dana izvršnosti rješenja pri čemu im se odobrava popust od 25% na visinu naknade, te je utvrđeno da podnositelji zahtjeva plaćaju naknadu razmjerno veličini njihovog posebnog dijela, odnosno funkcionalne jedinice koju koriste i to za zahtjevnu stambeno poslovnu zgradu R. P. razmjerno utvrđenom udjelu u toj zgradi od 484/704 (68,75%) bez popusta u iznosu od 27.601,20 kn, odnosno s obračunatim popustom u iznosu od 20.700,90 kn, J. P. razmjerno utvrđenom udjelu u toj zgradi od 220/704 (31,25%) bez popusta u iznosu od 12.546,00 kn, odnosno s obračunatim popustom u iznosu od 9.409,50 kn, a za manje zahtjevnu zgradu R. P. razmjerno utvrđenom udjelu u toj zgradi od 472,5/945 (50%) bez popusta u iznosu od 2.203,50 kn, odnosno s obračunatim popustom u iznosu od 1.652,63 kn, J. P. razmjerno utvrđenom udjelu u toj zgradi od 472,5/945 (50%) bez popusta u iznosu od 2.203,50 kn, odnosno s obračunatim popustom u iznosu od 1.652,63 kn, to u bitnom jer je prvostupanjsko tijelo smatralo kako su za donošenjem rješenja o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru ispunjene sve pretpostavke propisane odredbama čl. 25. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12 i 143/13), te čl. 3., 4.. 5.. 6., 7. i 10. Uredbe o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru („Narodne novine“, broj: 98/12), te je rješenje donijeto pozivom na naznačene odredbe citiranih propisa.

Potom, osporenim rješenjem tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA: UP/II 415-01/20-03/0005, URBROJ: 2181/1-10/03-20-0002 od 15. travnja 2020. godine postupajući po žalbi tužitelja, odbijena je njihova žalba, te je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, a u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da je naknada za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru pravilno i zakonito utvrđena sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama i Uredbe o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru, slijedom čega je tuženik rješenje tijela prvog stupnja ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora nije prijeporno da su tužitelji podnijeli zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, uslijed čega da su i obveznici plaćanja naknade za zadržavanje nezakonito izgrađenih zgrada u prostoru. Nadalje, nije sporno ni da predmetna zahtjevna stambeno-poslovna zgrada sada ima obujam od 3.398,24 m3, kao i da su za obujam od 1.502,44 m3 tužitelji dužni platiti naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade, ujedno i da su dužni platiti naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade za cijelu predmetnu manje zahtjevnu zgradu (garažu) koja ima obujam od 620,70 m3.

Međutim, među strankama se ukazuje prijepornim jesu li za razliku od 1.895,80 m3 predmetne zahtjevne stambeno-poslovne zgrade tužitelji dužni platiti naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade, kao i je li tužiteljima pravilno utvrđena visina naknade razmjerno veličini njihovog posebnog dijela, odnosno funkcionalnih jedinica koje koriste, slijedom čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

Odredbom članka 11. stavka 3. točke 9. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“ broj 86/12 i 143/13) propisano je da arhitektonska snimka sadrži podatke za obračun naknade za zadržavanje zgrade u prostoru prema kriterijima iz članka 27. Zakona.

Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“ broj 86/12 i 143/13) propisano je da su podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade dužni prije donošenja rješenja o izvedenom stanju platiti naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru, odnosno prvi obrok naknade u slučaju obročne otplate iste.

Stavkom 2. istog članka propisano je da podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade naknadu plaćaju razmjerno veličini njihova posebnog dijela zgrade, odnosno funkcionalne jedinice koju koriste, osim vlasnika posebnog dijela zgrade koji se nalazi u dijelu zgrade koji nije bio predmet ozakonjenja.

Stavkom 4. istog članka propisano je da je nadležno upravno tijelo dužno upravnom tijelu jedinice lokalne samouprave nadležnom za poslove komunalnog gospodarstva na čijem se području nalazi zgrada za koju se donosi rješenje o izvedenom stanju dostaviti podatke potrebne za obračun iznosa naknade nakon što utvrdi da su ispunjeni svi drugi uvjeti propisani za donošenje rješenja o izvedenom stanju. 

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja i time isto potvrdio, a kojim su tužitelji kao podnositelji zahtjeva za ozakonjenje nezakonito izgrađene zahtjevne stambeno-poslovne zgrade i manje zahtjevne zgrade (garaže) izgrađenih na nekretninama opisanim kao čest. zem. … čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zem. …, čest. zgr. … i čest. zgr. …, sve k.o. O. izgrađenih unutar građevinskog područja obvezani na plaćanje naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru u iznosu od 44.554,20 kn, koju naknadu su dužni platiti na način kako je to određeno točkom 2. izreke prvostupanjskog rješenja,  ovo stoga što i ovaj sud drži kako je rješenje tijela prvog stupnja utemeljeno na mjerodavnim odredbama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“ broj 86/12 i 143/13) i Uredbe o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru („Narodne novine“, broj: 98/12), na temelju kojih propisa je obveza plaćanja naknade za zadržavanje nezakonito izgrađenih zgrada u prostoru pravilno utvrđena, pa ovaj sud zaključuje kako su osporeni akti, kako tuženika tako i tijela prvog stupnja u cijelosti pravilni i zakoniti, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Glede tužbenih prigovora koji se odnose na prvo prijeporno pitanje u ovom sporu, odnosno jesu li tužitelji za razliku od 1.895,80 m3 predmetne zahtjevne stambeno-poslovne zgrade dužni platiti naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade, za kazati je kako je ovaj sud u tom smislu već zauzeo svoje stajalište u presudi poslovni broj: UsIsav-36/18-8 od 13. srpnja 2018. godine, u čijem izvršenju su osporena rješenja donijeta.

Naime, citiranom presudom sud je poništio prethodna rješenja tuženika, KLASA: UP/II 415-01/17-03/0030, URBROJ: 2181/1-10/03-18-0002 od 2. siječnja 2018. godine i prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-415-07/14-01/176, URBROJ: 2184/04-06/17-23 od 22. rujna 2017. godine, te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Upravo u toj presudi sud je zauzeo stajalište kako nisu u pravu tužitelji kada tvrde da su u ovoj upravnoj stvari za sporni dio predmetne zahtjevne stambeno-poslovne zgrade dužni platiti naknadu za 1.502,44 m3, a ne za cijeli obujam od 3.398,24 m3 jer suprotno njihovim tvrdnjama, u ponovnom upravnom postupku, nakon što je Upravni sud u Splitu presudom od 11. svibnja 2017. godine pod poslovnim brojem 9 UsIsav-533/16-13 poništio ranija rješenja upravnih tijela i predmet vratio na ponovni postupak, javnopravna tijela da nisu postupila suprotno pravnom shvaćanju i primjedbama suda izraženim u toj presudi, niti su ih ignorirala, to stoga što sud u citiranoj presudi nije kazao da u konkretnom slučaju nije odstupljeno od prijašnjih akata za gradnju, pa da stoga ne treba obračunati naknadu za cijelu zahtjevnu stambeno-poslovnu zgradu jer je sud isključivo ukazao na to da u ponovnom postupku treba provjeriti takve činjenice s obzirom da one nisu do kraja razjašnjene.

Stoga da je u ponovnom postupku Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava T., dopisom KLASA: UP/I 361-02/13-09/3085, URBROJ: 2181/1-11-08/11-17-0020 od 15. rujna 2017. godine, prvostupanjskom javnopravnom tijelu sukladno članku 25. stavku 4. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama dostavila podatke potrebne za obračun iznosa naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade, u kojem je jasno navela da je predmet ozakonjenja zgrada stambeno-poslovne namjene koja u svom sastavu ima dva stana, recepciju, restoran s kuhinjom, 17 soba s kupatilima, te zgrada pomoćne namjene-garaža. Navela je i da je razvidno da niti jedna prijašnja građevinska i uporabna dozvola nema dokumentaciju koja bi odgovarala današnjem stanju na terenu, te da je od njih odstupljeno u potpunosti, tako da se u ovom slučaju nezakonita rekonstrukcija očituje ne samo u nadogradnji i promjeni namjene, već i u tome što su tri zgrade sada nezakonito spojene u jednu. U tom dopisu od 15. rujna 2017. godine detaljno su navedeni podaci o nezakonitosti rekonstrukcije, kao i o tome koliki su vlasnički udjeli tužitelja na predmetnim nekretninama.

Ujedno, u toj presudi sud je obrazložio da se u ovom predmetu radi o ozakonjenju cijele zgrade, te da je ona izvedena protivno aktu za građenje, što da je vidljivo i iz arhitektonske snimke izvedenog stanja, oznake TD … iz prosinca 2013. godine, koju je izradio ovlašteni arhitekt u predmetu izdavanja rješenja o izvedenom stanju, koji je u toj arhitektonskoj snimci izvedenog stanja naveo da se naknada za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade stambeno-poslovne namjene obračunava za 3.398,24 m3, dok sukladno članku 24. stavku 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama arhitektonska snimka zgrade da je sastavni dio rješenja o izvedenom stanju. Također, u istoj presudi sud je naveo kako tvrdnje tužitelja da oni nisu odstupili od prijašnjih ishođenih akata za građenje, a što su potvrdila nadležna upravna tijela jer su im za to izdali uporabne dozvole kojima se potvrđuje da je objekt izgrađen u skladu s građevinskom dozvolom i u okviru uvjeta utvrđenih tom dozvolom, nisu relevantni za određivanje naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade jer da nije sporno da su predmetni objekti nakon što su izgrađeni, bili izgrađeni sukladno građevinskim dozvolama, ali da je bit u tome da sadašnje stanje predmetne zgrade zbog potpunih odstupanja ni u kojem dijelu ne odgovara tim prijašnjim dozvolama, zbog čega da su tužitelji za predmetnu zgradu stambeno-poslovne namjene dužni platiti naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade za njen cijeli obujam, odnosno za 3.398,24 m3.

Uslijed izloženog, nedvojbeno je kako je ovaj sud u naznačenoj presudi poslovni broj: UsIsav-36/18-8 od 13. srpnja 2018. godine zauzeo jasno stajalište u pogledu toga kako su tužitelji u obvezi plaćanja naknade za predmetnu zahtjevnu stambeno-poslovnu zgradu ne samo za razliku obujma od 1.502,44 m3, nego za cjelokupni obujam od 3.398,24 m3, za što je sud dao argumentirane razloge u obrazloženju ove presude, pri kojem stajalištu i dalje ostaje, pa se tužbeni prigovori tužitelja u kojima oni ističu kako su u konkretnoj upravnoj stvari trebali biti obvezani na plaćanje naknade isključivo za razliku obujma od 1.502,44 m3 predmetne zahtjevne stambeno-poslovne zgrade, ali ne za čitavi obujam ove zgrade, ukazuju potpuno neosnovanim.

Nadalje, u odnosu na tužbene prigovore tužitelja koji se odnose na drugo sporno pitanje u ovom sporu, odnosno je li tužiteljima pravilno utvrđena visina naknade razmjerno veličini njihovog posebnog dijela, tj. funkcionalnih jedinica koje koriste, za navesti je kako je sud u citiranoj presudi poslovni broj: UsIsav-36/18-8 od 13. srpnja 2018. godine, između ostalog naveo kako se nezakonitost upravnih akata čija ocjena zakonitosti je bila predmet tog spora ogleda u tome da, sukladno članku 25. stavku 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, tužitelji nisu obvezani na plaćanje naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade sukladno svojim vlasničkim udjelima koje imaju na zemljištu na kojem se predmetna zgrada nalazi, u kojem smislu da u spisu tuženika postoje neslužbene kopije verificiranih zemljišnoknjižnih uložaka broj …, … i … k.o. O. iz kojih je vidljivo da je čest. zgr…. i čest. zem. … u vlasništvu R. P. za cijelo, dok su čest. zem. … i … te čest. zgr. … u suvlasništvu R. P. i J. P.po pola, što da znači kako R. P. ima veći dio predmetne zgrade u vlasništvu, dok su javnopravna tijela u ovoj upravnoj stvari odredila da je J. P. dužan platiti veći iznos od dotične, pa je sud dao uputu tijelu prvog stupnja da u ponovnom postupku tužiteljima naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade obračuna sukladno odredbi članka 25. stavka 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, odnosno razmjerno veličini njihova posebnog dijela zgrade, tj. funkcionalnih jedinica koje koriste.

U svezi prethodno izloženog, sud nalazi da je prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku u cijelosti postupilo sukladno uputi iz citirane presude, ovo stoga što prema podacima spisa nedvojbeno proizlazi da je čest. zgr. … i čest. zem. … u vlasništvu R. P. za cijelo, dok su čest. zem. … i … te čest. zgr. …, sve k.o. O. u suvlasništvu R. P. i J. P. po pola, tj. za ½, pa je tijelo prvog stupnja obračun naknade izvršilo upravo na način kako to propisuje odredba članka 25. stavka 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama i to razmjerno veličini posebnog dijela zgrade pojedinog podnositelja, tj. sukladno vlasničkom stanju upisanom u zemljišne knjige, u kojem pogledu su na stranicama 3 i 4 prvostupanjskog rješenja detaljno izložene razmjerne veličine udjela najprije za stambeno-poslovnu zgradu i to za R. P. od 484 m2, te za J. P. od 220 m2, pa je R. P. za ovu zgradu utvrđen razmjer od 484/704 (68,75%), a J. P. razmjer od 220/704 (31,25%), nakon čega i za manje zahtjevnu zgradu – garažu R. P. i J. P. od po 472,50 m2 svakom ponaosob, pa im je za ovu zgradu utvrđen razmjer od po 472,5/945 (50%), s tim da su im točkom 2. a) i b) izreke prvostupanjskog rješenja utvrđene pojedinačne obveze plaćanja naknade za zadržavanje nezakonito izgrađenih zgrada sukladno utvrđenim razmjernim dijelovima za obje pojedinačne zgrade bez popusta, kao i s popustom, uz upozorenje da propuštanjem plaćanja cjelokupnog iznosa naknade s popustom utvrđenog pod a) i b) točke 2. u roku iz iste točke obveznici nemaju pravo na popust, pa da su u tom slučaju dužni platiti naknadu utvrđenu izračunom bez popusta sa zateznom kamatom koja se obračunava na dospjeli neplaćeni dio tog iznosa bez popusta, slijedom čega sud zaključuje da je visina naknade utvrđena pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi Uredbe o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru („Narodne novine“, broj: 98/12), kao i da im je plaćanje iste utvrđeno razmjerno veličini njihova posebnog dijela zgrade, odnosno funkcionalnih jedinica koje koriste, dakle pravilnom primjenom mjerodavne odredbe članka 25. stavka 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama te sukladno uputi iz presude ovog suda poslovni broj: UsIsav-36/18-8 od 13. srpnja 2018. godine u čijem izvršenju su osporena rješenja donijeta, zbog čega sud zaključuje kako niti po ovom pitanju nisu nezakonita.

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njihovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Konačno, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 5. ožujka 2021. godine

                

S U D A C

 

Ivan Dadić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lidija Kraljević