Baza je ažurirana 01.12.2025. zaključno sa NN 117/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1                     Poslovni broj: UsI-603/19-6

                                                                                                                                                                                                        

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Abaza, u upravnom sporu tužitelja Z.V. iz S., protiv tuženika Grada S., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu, S., , zastupanog po generalnom opunomoćeniku L.G., diplomiranom pravniku i zaposleniku (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednika Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem: 39 Su-364/2019-2), radi postupanja javnopravnog tijela, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 25. veljače 2021., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 5. ožujka 2021.,

 

                                                             p r e s u d i o   j e

 

Poništava se rješenje tuženika Grada S., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu, Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 2181/01-12-02/2-19-15 od 12. studenog 2019. i predmet se vraća na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika od 12. studenog 2019. odbijen je prigovor tužitelja Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 15-18-6 od 13. veljače 2018., izjavljen protiv obavijesti Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 2181/01-11-02/20-18-5 od 9. veljače 2018.

Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi postupka. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da tuženik putem svoje firme, javnog poduzeća , S.,. (u nastavku: Isporučitelj javne usluge), čiji je osnivač i većinski vlasnik, tužitelju naplaćuje tzv. „rasip vode“, odnosno gubitak vode u cijevima zgrade na adresi tužitelja u S., proporcionalno prema tužiteljevoj stvarnoj potrošnji vode u odnosu na ostale stanare navedene zgrade. Tužitelj je tuženiku dostavio odgovarajuće dokaze, pa se tako poziva na podatke o mjesečnom obračunu potrošnje vode za period od 17. veljače 2016. do 17. ožujka 2016. (kojeg je tužitelju tada dostavila firma B. iz Z.), iz kojeg je razvidno da je stvarna potrošnja vode iznosila 2,32 m3, dok je naplaćena potrošnja vode iznosila 2,95 m3, što znači da je rasip vode iznosio čak 27%, a kao dokaz navodi uplatnicu Isporučitelja javne usluge za navedeni period. Iz navedenog razloga tužitelj je u svojim zahtjevima od 21. srpnja 2017. i 30. kolovoza 2017. od tuženika zatražio da prema Isporučitelju javne usluge primijeni iste takve kriterije glede rasipa vode, odnosno da i Isporučitelju javne usluge naplati rasip vode, odnosno da naplati gubitak vode u njegovim cijevima.

Istaknuo je kako tuženik ne može preko Isporučitelja javne usluge tužitelju naplaćivati rasip vode, a istovremeno Isporučitelju javne usluge opraštati naplaćivanje (njegovog) rasipa vode, pozivajući se na povredu odredbe članka 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj su svi pred zakonom jednaki. Osporava točnost tvrdnji tuženika iz obrazloženja osporenog rješenja prema kojima Isporučitelj javne usluge uopće ne utvrđuje razliku u potrošnji vode između očitanja sa glavnog vodomjera zgrade na adresi tužitelja i zbroja potrošnje vode svih internih vodomjera (stanara te zgrade) - rasipa vode, pozivajući se na inspekcijski nalaz Ministarstva financija, Carinske uprave S., Klasa: 471-01/17-17/2719, Urbroj: 513-02-8011/5-18-9 od 14. studenog 2018., prema kojem isključivo Isporučitelj javne usluge utvrđuje i obračunava rasip vode. Na taj način tužitelj otklanja insinuacije tuženika prema kojima tuženik ne može odrediti obvezu Isporučitelju javne usluge da plati svoj rasip vode, kada taj isti Isporučitelj javne usluge navodno ne prikazuje nikakav rasip vode, pa tako ni rasip vode tužitelja. Tužitelj posebno ukazuje na činjenicu da je tuženiku dostavio podatke iz navedenog inspekcijskog nadzora, a što je utvrdio i Upravni sud u Splitu u sporu kojeg je tužitelj već vodio protiv tuženika, pozivajući se na obrazloženje presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15 UsI-119/19-11 od 23. svibnja 2019. Ustvrdio je i kako tuženik koristi zastarjele podatke iz 2016. i 2017. godine kada je privatna firma B. iz Z. obračunavala rasip vode u cijevima predmetne zgrade, te da se Ugovor koji su potpisali stanari predmetne zgrade sa B. iz Z. niti ne odnosi na ovu upravnu stvar - naplaćivanje rasipa vode u cijevima Isporučitelja javne usluge, nego se odnosi na djelatnost ugradnje internih (pojedinačnih) vodomjera, te prikupljanje, očitavanje i dostavu podataka o potrošnji vode na internim vodomjerima stanara predmetne zgrade, što je 14. studenog 2018. utvrdilo i navedeno Ministarstvo. Ujedno, da tuženik neistinito prikazuje svoj poslovni odnos sa firmom koju je osnovao i kojoj je većinski vlasnik – Isporučiteljem javne usluge, jer bi to bio jedinstven primjer u svijetu da osnivač i većinski vlasnik nema utjecaja na poslovanje svoje vlastite firme. Zaključuje i da se tuženik skriva iza svoje firme, preko koje diskriminira tužitelja na način prethodno opisan u tužbi. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj predlaže poništenje osporenog rješenja tuženika.

Tuženik osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, te s tim u vezi, tuženik ističe kako je u cijelosti poštivao odluku Upravnog suda od 23. svibnja 2019. godine, odnosno da je postupio u skladu s uputom kako to proizlazi iz obrazloženja citirane odluke. Upravni odjel za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu Grada S., donio je rješenje Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 2181/01-12-02/2-19-5 od 12. studenog 2019. godine kojim se odbija prigovor tužitelja Z. V. iz S.,  na obavijest Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 2181/01-11-02/20-18-5 od 9. veljače 2018. godine. Nedvojbeno je upravno tijelo tuženika postupilo u skladu s uputom suda, čija obveza je prvenstveno bila odlučiti o prigovoru tuženika protiv obavijesti te na taj način otkloniti propuste u postupanju na koje je sud ukazao u presudi. U odnosu na navode tužitelja iz tužbe da bi tuženik preko svoje firme, javnog poduzeća S. (Isporučitelj javne usluge) čiji je osnivač i većinski vlasnik, tužitelju naplaćivao tzv. rasip vode, odnosno gubitak vode u cijevima zgrade na adresi tužitelja, ističe da u tom pravcu tužitelj nije priložio nijedan valjan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da tuženik naplaćuje takve usluge. Iz priloga uz tužbu vidljivo je kako je tužitelj dostavio račun broj: 1610238139,  s dospijećem 23. travnja 2016. godine, adresiran na tužitelja Z.V. u iznosu od 37, 02 kn, za potrošnju od 16. veljače 2016. godine do 17. ožujka 2016. godine, međutim nije jasno na koji način bi se to odnosilo na tuženika kada je račun izdan od strane društva S.. Iz priloženog računa razvidno je kako bi tužitelj bio u obvezi platiti navedeni iznos primatelju, a to je S., pa stoga nije jasno što je s priloženom ispravom tužitelj htio dokazati jer ista ne može predstavljati valjan dokaz u predmetnom postupku na temelju kojeg bi nadležni sud trebao obvezati tuženika na bilo kakvo postupanje.

Tuženik nije taj koji vodi poslovanje društva S., jer je to trgovačko društvo samostalna pravna osoba, odnosno samostalni pravni subjekt. Upisom u sudski registar, osim pravne i poslovne sposobnosti, trgovačko društvo stječe i deliktnu sposobnost, što znači da se trgovačko društvo može smatrati odgovornim za počinjenje protupravne radnje. Od osoba koje vode poslove društva, neovisno o tome je li riječ o društvima kapitala ili društvima osoba, očekuje se da obavljaju dužnost pozornošću uredna i savjesna gospodarstvenika. Konkretno, trgovačko društvo S., samostalno obavlja poslove registrirane djelatnosti sukladno zakonskim propisima, te je odgovorno i za sklapanje ugovora o opskrbi pitkom vodom i odvodnjom s fizičkim i pravnim osobama na području Grada S. u skladu s odredbama Zakona o vodama, te Zakona o komunalnom gospodarstvu. Nastavno, upravo to društvo je i odgovorno za sklapanje ugovora o opskrbi pitkom vodom i odvodnjom s fizičkim i pravnim osobama pa tako i u slučaju zaključenja Ugovora sa suvlasnicima zgrade u kojoj prebiva tužitelj.

Tuženik u ovom postupku ne naplaćuje usluge na način kako je to pogrešno naveo tužitelj i na čemu ustrajava ovom tužbom. Da je tužitelj proturječan u svojim tužbenim navodima vidljivo je i kada navodi kako i prema inspekcijskom nalazu Ministarstva financija, Carinske uprave S., Klasa: 471-01/17-17/2719, Urbroj: 513-02-8011/5-18-9 od 15. studenog 2018. godine, proizlazi da utvrđenje i obračun rasipa vode utvrđuje isporučitelj javne usluge, a to je društvo S., što naravno potvrđuje i navedeni nalaz Ministarstva financija. Prema tome, tuženik nije taj koji utvrđuje i naplaćuje javnu uslugu kako to neosnovano navodi tužitelj u tužbi. Nadalje, navodi da je iz obavijesti o poduzetom od strane Carinske uprave vidljivo kako je Carinski ured S., Služba za nadzor, Odjel za inspekcijske i nadzorne poslove u području carine, trgovine i usluga, izvršio inspekcijski nadzor upravo po predstavci tužitelja te po izvršenom nadzoru poslovanja nije utvrdio nepravilnosti, a istom obavijesti o poduzetom je podnositelju predstavke – tužitelju dato obrazloženje i pojašnjenje u vezi s načinom očitavanja i obračunavanja. Napominje i kako je tužitelj još 2016. zatražio nadzor Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu koji su izašli na teren i sačinili zapisnik i uputu o postupanju društvu po pitanju posebno iskazanog iznosa razlike utroška vode između očitavanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera, a kojom usporedbom podataka je utvrđeno kako nema razlike između očitavanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera, s tim da je naglašeno kako , raspolaže samo dostavljenom potrošnjom od strane tvrtke B. a ne i mjesečnim izvješćima koje ta tvrtka šalje suvlasnicima zgrada kao ugovornoj strani. Iz takvih podataka kojim raspolaže društvo , ne utvrđuje se razlika u potrošnji vode i ista se ne može ni prikazati (rješenje Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu Grada S. od 5. veljače 2019. godine kojim je odbijen zahtjev za postupanjem protiv društva S.). Iz istog rješenja jasno proizlazi (o tome je tužitelj upoznat) kako tuženik – Grad S. vrši koordinaciju i nadzor nad radom društva u smislu financijskog poslovanja i davanja ovlasti društvu kao i pri utvrđivanju cijena javne usluge, ali da obavljanje djelatnosti za koje je društvo registrirano, isto društvo vrši samostalno, što je uostalom i jedino moguće. Tužitelju je jasno obrazloženo već tada kako nema osnova za pokretanje postupka prema trgovačkom društvu i S., a pozitivne odredbe zakona takav institut niti ne poznaju, što je jasno navedeno u rješenju koje je primio tužitelj. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi kako Upravni odjel tuženika nije našao da se pokrene postupak radi zaštite javnog interesa s jasnim obrazloženjem iz kojeg je vidljivo da društvo S., sklapa sa suvlasnicima stambenih zgrada Ugovore o opskrbi pitkom vodom i odvodnji, a suvlasnici među sobom sklapaju sporazum kojim uređuju odnose vezane za ugradnju internih vodomjera te o određivanju osobe određene za očitavanje i dostavu podataka isporučitelju usluge.

              U konkretnom slučaju suvlasnici zgrade u kojoj živi podnositelj predstavke imali su sklopljen ugovor s društvom B. Z., a u koji ugovor nije ovlašten ulaziti niti društvo S., a još manje Grad S. kao tuženik u ovom postupku. Ne postoji nikakav razlog da bi tuženik bilo što neistinito prikazivao u smislu odnosa s društvom S., a u kojem društvu je tuženik jedan od osnivača društva pored još tri grada i sedam općina, što je podatak koji je dostupan u glavnoj knjizi sudskog registra Trgovačkog suda. Potpuno su promašeni navodi tužitelja u dijelu koji bi se odnosio na „jedinstven primjer u svijetu da osnivač i većinski vlasnik nema utjecaja na poslovanje svoje firme“. O svemu se tuženik već prethodno izjasnio te je u tom smislu precizirao kako je društvo S., samostalna pravna osoba koja je svoju pravnu osobnost stekla upisom u sudski registar. Odnos tuženika s tim društvom isto tako je objašnjen jer Grad S. vrši koordinaciju i nadzor nad radom društva u smislu financijskog poslovanja i davanja ovlasti društvu, kao i pri utvrđivanju cijena javne usluge, ali obavljanje djelatnosti za koje je društvo registrirano, isto društvo vrši samostalno, što je uostalom i jedino moguće. Iz predmetnog rješenja Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu od 12. studenog 2019. godine, je vidljivo da je tuženik jasno i precizno obrazložio zbog čega bi bio odbijen tužitelj sa svojim traženjima. Konačno, obrazloženje tuženika u skladu je sa svim dostupnim i prikupljenim obavijestima te u okviru mogućnosti upravnog odjela tuženika. Vidljivo je da je tuženik uputio dopis isporučitelju javne usluge kojim se traži očitovanje, vidljivo je da je pribavljen obrazloženi odgovor, razvidno je kako su pritužbe tužitelja bile predmet raspravljanja pred Povjerenstvom za reklamaciju potrošača i drugim nadležnim tijelima (iste su odbačene kao neosnovane), vidljivo je konačno da je odluka pored ostalog donesena na temelju svih raspoloživih podataka u okvirima i ovlastima Upravnog odjela Grada S.. Prema tome, ako tužitelj smatra da ima osnova za pokretanje bilo kakvog postupka u vidu eventualnog oštećenja ili neosnovanog obvezivanja na plaćanje bilo kakvih iznosa za obračunatu potrošnju, tada treba pokrenuti postupak pred nadležnim sudom a zahtjev podnijeti protiv pravne osobe koja bi u tom slučaju bila legitimirana, a to nije i ne može biti Grad S.. Slijedom navedenog, predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Sud je 25. veljače 2021. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Tužitelj je na raspravi dostavio rješenje Državnog inspektorata Klasa: UP/I-050-02/20-01/29, Urbroj: 443-01-24-03/4-20-1 od 9. prosinca 2020., kojim je prihvaćen prigovor podnositelja Z. V. od 16. kolovoza 2018. za izostanak obavijesti o obavljenom inspekcijsko nadzoru, a povodom predstavke od 28. rujna 2017., koju je podnio Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu S., u kojoj je u bitnom ukazivao na nezakonito naplaćivanje računa za potrošenu vodu stanarima zgrade u S..

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Predmet ovog spora je odlučivanje o prigovoru tužitelja od 13. veljače 2018. kojeg je izjavio tuženiku protiv postupanja S., kao javnog isporučitelja vodnih usluga javne vodoopskrbe.

Prema odredbi članka 157. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 - dalje: ZUP-a), pod postupanjem pružatelja javnih usluga smatra se poduzimanje ili propuštanje radnji pružatelja javnih usluga koje imaju učinak na prava, obveze ili pravne interese fizičkih i pravnih osoba, a o kojima se ne rješava u upravnom postupku. Prema stavku 2. istog članka Zakona, ako korisnik javnih usluga smatra da su postupanjem pružatelja javnih usluga povrijeđena njegova prava ili pravni interesi, može izjaviti prigovor radi zaštite svojih prava, odnosno pravnih interesa tijelu nadležnom za provedbu nadzora nad obavljanjem tih javnih usluga. Prigovor se može izjaviti sve dok radnja ili propuštanje radnje pružatelja javnih usluga traje. (stavak 3.).

Člankom 158. stavkom 1. ZUP-a propisano je da je nadležno javnopravno tijelo dužno ispitati navode korisnika javnih usluga te poduzeti mjere iz svoje nadležnosti po pravu nadzora. Prema stavku 2. istog članka ZUP-a, nadležno tijelo dužno je bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana izjavljivanja prigovora, obavijestiti korisnika usluga u pisanom obliku o mjerama koje je u povodu prigovora poduzelo. Ako korisnik usluga nije zadovoljan poduzetim mjerama ili u propisanom roku nije obaviješten o poduzetim mjerama, može pokrenuti upravni spor.

Iz podataka spisa razvidno je da je osporeno rješenje tuženika doneseno u izvršenju presude ovog suda, poslovni broj: 15 UsI-119/19-11 od 23. svibnja 2019., kojom je poništeno ranije rješenje tuženika Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 2181/01-12-02/2-19-8 od 5. veljače 2019. i predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak. Ranijim rješenjem tuženika bio je odbijen zahtjev za postupanjem tužitelja protiv tvrtke „ u bitnom iz razloga što je tuženik smatrao kako eventualne nepravilnosti u obavljanju djelatnosti naznačene tvrtke nisu u njegovoj nadležnosti, već da su u nadležnosti državne inspekcije, koje rješenje je donijeto pozivom na odredbu čl. 122. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), te je citiranom presudom naloženo tuženiku odlučiti o prigovoru tužitelja.

Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelj dana 30. kolovoza 2017. tuženiku, kao osnivaču i većinskom vlasniku tvrtke S., podnio zahtjev za postupanjem protiv S., pružatelja javnih usluga, nakon čega je tuženik u pogledu istog tužitelju dostavio obavijest Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 2181/01-11-02/20-18-5 od 9. veljače 2018., kojom otklanja zahtjev tužitelja u bitnome navodeći da nije ovlašten ulaziti u obvezno pravne odnose u kojima Grad S. nije stranka te da će o istom pitanju, a po zahtjevu tužitelja zatražiti očitovanje koje će dostaviti tužitelju. Isto tako, nije sporno ni da je tužitelj tuženiku 13. veljače 2018. dostavio prigovor pozivom na odredbu članka 42. stavak 4. Zakona o općem upravnom postupku  (Narodne novine, broj: 47/09 - dalje: ZUP-a), tražeći donošenje rješenja o ovoj upravnoj stvari, kao ni da je tužitelj 9. ožujka 2018. tuženiku dostavio požurnicu kojom požuruje postupanje po njegovom prigovoru.

Među strankama ovog spora je sporno je li tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužitelja od 13. veljače 2018., kojim je zatražio postupanje protiv tvrtke „, odnosno sporna je zakonitost rješenja tuženika u cijelosti.

S., trgovačko je društvo registrirano kod Trgovačkog suda u Splitu za javnu vodoopskrbu, javnu odvodnju i oborinsku odvodnju, uključujući građenje, što je razvidno iz preslike izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu od 18. srpnja 2017., dakle isto je javni isporučitelj vodnih usluga, sukladno članku 12. Zakona o vodnim uslugama (Narodne novine, broj: 66/19), kao i sukladno odredbi ranije važećeg članka 196. stavka 3. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11., 130/11., 56/13., 14/14 i 46/18.), na koju upućuje odredba članka 115. Zakona o vodnim uslugama, te kao takav predstavlja pružatelja javne usluge.

Osnivač trgovačkog društva S., su jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, između ostalih, i Grad S., na području kojeg S., kao pružatelj javnih usluga, tužitelju naplaćuje potrošnju vode, kao jednom od stanara zgrade na adresi: S..

Tužitelj je u prigovoru od 30. kolovoza 2017. u bitnom naveo kako pružatelj javne usluge S., ispostavlja račune svim stanarima zgrade, uvećane za gubitak vode u cijevima navedene zgrade, za tzv. „rasip vode“, dakle i tužitelju, te da je isto suprotno tvrdnjama pružatelja javne usluge S., kako nema gubitka vode u cijevima, tako da je za sporni period platio račun za vodu koji je cca 27% uvećan u odnosu na stvarnu, registriranu potrošnju. Tužitelj je od tuženika zatražio da pružatelju javne usluge naplati gubitak vode u cijevima.

Tužitelj je uz prigovor kojim je zatražio postupanje protiv pružatelja javne usluge S., između ostalog, dostavio račun broj: 1610238139, izdanog od i S., kojim je tužitelju, kao korisniku javne usluge, naloženo plaćanje usluge vodoopskrbe i odvodnje, odnosno za potrošnju vode u razdoblju od 16. veljače 2016. godine do 17. ožujka 2016. godine iznos od 37,02 kune, s dospijećem plaćanja 23. travnja 2016. godine, te je priložio i mjesečni izvještaj "B.", Z. za to obračunsko razdoblje, u kojem je prikazana specifikacija utroška vode, u kojem je sadržan prikaz ukupnog utroška vode (779 m3), kao i specifikacija o potrošnji vode za stan tužitelja, a u kojem je iskazan utrošak vode prema vodomjerima i rasip vode. 

Tužitelj je i u ponovljenom prigovoru od 13. veljače 2018., ustrajao u tvrdnji kako se radi o naplaćivanju gubitka vode u cijevima, tražeći od tuženika postupanje protiv pružatelja javne usluge S., uz napomenu kako isto nema nikakve veze sa Ugovorom između stanara zgrade na adresi:. u S. i firmom B., Z..

Osporenim rješenjem tuženika Grada S., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu, Klasa: 363-01/17-01/105, Urbroj: 2181/01-12-02/2-19-15 od 12. studenog 2019., odbijen je prigovor tužitelja za postupanjem protiv trgovačkog društva S., ovdje pružatelja javnih usluga, a radi naplaćivanja tužitelju „rasipa“ vode u cijevima, uz obrazloženje kako je utvrđeno da nema osnova za pokretanjem postupka po službenoj dužnosti, primjenom članka 42. stavak 1. ZUP-a. Ujedno je navedeno i kako nema mjesta pokretanju postupka radi zaštite javnog interesa, obzirom da i S. sklapa sa suvlasnicima stambenih zgrada Ugovore o opskrbi pitkom vodom i odvodnji, a suvlasnici među sobom sklapaju sporazum kojim uređuju odnose vezano za ugradnju internih vodomjera te određivanje osobe određene za očitanje i dostavu podataka isporučitelju usluga. Suvlasnici zgrade u kojoj živi tužitelj imali su sklopljen ugovor sa društvom B. iz Z. u koji ugovorni odnos nije ovlašten ulaziti d.o.o., niti Grad S..  

Sud ističe da tuženik pogrešno smatra da se prigovor tužitelja odnosi na očitavanje vodomjera od strane tvrtke B., sukladno sklopljenim Ugovorima sa stanarima zgrade, jer je tužitelj uz prigovor dostavio mjesečni izvještaj "B.", Z. radi usporedbe podataka sa izdanim računom pružatelja javne usluge S. u tom obračunskom razdoblju, a u kojem nije prikazana specifikacija naplate utroška vode po osnovu rasipa vode - gubitka vode u cijevima.

Ovaj Sud je mišljenja, obzirom da se ovdje radi o pružanju javnih usluga čije su pružanje, sukladno Zakonu o vodnim uslugama, dužne osigurati jedinice lokalne samouprave, kako se prigovor mogao podnijeti upravo jedinici lokalne samouprave, koja bi trebala ocijeniti ima li mjesta poduzimanju potrebnih mjera za uspostavu zakonitog postupanja pružatelja javnih usluga.

Naime, iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj prigovorio naplati usluge potrošnje vode - koja je izvršena u većem iznosu od utroška vode, odnosno koji je prema navodima tužitelja neosnovano uvećana za gubitak vode u cijevima pružatelja javne usluge i S..

S tim u svezi, Sud napominje kako je odredbom članka 25.a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15 i 14/19), propisano da u vezi s prigovorom odnosno reklamacijom koja se odnosi na javne usluge potrošač može pokrenuti sudski ili izvansudski postupak tek nakon što je iscrpio pravni put iz stavka 1. ovoga članka ili postupak utvrđen zakonom kojim se uređuje opći upravni postupak u odnosu na zaštitu od postupanja pružatelja javnih usluga.

Naime, tuženik je u dostavljenom odgovoru istaknuo kako su pritužbe tužitelja bile predmet raspravljanja pred Povjerenstvom za reklamaciju potrošača, a što je razvidno i iz očitovanja pružatelja javne usluge S. od 25. kolovoza 2017., u kojem se navodi kako su iste odbačene kao neosnovane, a obzirom je S., pružatelj javnih usluga, to je u konkretnom slučaju, put pravne zaštite u upravnom postupku koji je dopušteno koristiti prije pokretanja upravnog spora propisan i člancima 157. i 158. ZUP-a.

Stoga je ovaj Sud mišljenja, obzirom da se ovdje radi o pružanju javnih vodnih usluga,  čije su pružanje, sukladno Zakonu o vodnim uslugama, dužne osigurati jedinice lokalne samouprave, da tuženik treba ocijeniti ima li mjesta poduzimanju potrebnih mjera za uspostavu zakonitog postupanja pružatelja javnih usluga, te o tome obavijestiti tužitelja, tim više što je tuženik u ranije poništenom rješenju od 5. veljače 2019. izrijekom naveo da kao osnivač S.vrši koordinaciju i nadzor nad radom društva u smislu financijskog poslovanja i davanja ovlasti društvu, kao i pri utvrđivanju cijena javne usluge, radi čega sud ne može prihvatiti zakonitim i pravilnim obrazloženje rješenja tuženika prema kojem nema mjesta pokretanju postupka po službenoj dužnosti, odnosno pokretanju postupka radi zaštite javnog interesa.

Stoga, sud smatra da je obrazloženjem osporavanog rješenja povrijeđen zakon na štetu tužitelja, radi čega Sud ista ocjenjuje nezakonitim.

Sud je, stoga, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS, poništio osporeno rješenje tuženika, te je - uzevši u obzir stanje spisa ovog spora - predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.

 

U Splitu, 5. ožujka 2021.

                                 S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

Zrinka Abaza

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu