Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-3237/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz Z., OIB: …zastupane po majci S. B. iz Z., i N. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. G. iz Z., OIB:…., zastupanog po punomoćnici K. P., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja i donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 41-Ps-207/18-91 od 16. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2021.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 41 Ps-207/18-91 od 16. srpnja 2020. potvrđuje.

Obrazloženje

Navedenom presudom točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje
da ista ima pravni status zaštićenog najmoprimca na stanu u Z., pobliže opisan u izreci presude pa da je tuženik to dužan priznati i sa tužiteljicom sklopiti ugovor onajmu predmetnog stana sadržaja pobliže navedenog u toj točki izreke, koji ugovor u protivnom nadomješta presuda, u roku od 15 dana.

Točkom II izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.

2 Poslovni broj Gž-3237/2020-3

Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu u kojoj se poziva na sve žalbene
razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92.,
112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14.
i 70/19. - dalje ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe presuda preinači i prihvati tužbeni
zahtjev, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih tvrdnji tužiteljice te predlaže
žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

Žalba nije osnovana.

Sud prvog stupnja cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

-da je tuženik vlasnik stana u Z., …kojeg u posjedu drži tužiteljica,

-baka tužiteljice sada pok. K. G. živjela je u predmetnom stanu neprekidno od 1958. pa do smrti, ali sa tuženikom niti njegovim prednicima nije imala sklopljen ugovor o korištenju, a potom niti ugovor o najmu predmetnog stana,

-rješenjem Skupštine Općine Č. od 27. prosinca 1965. određena je stanarina za predmetni stan, a kao nositelj stanarskog prava navedeno je da istog koristi A. G. – suprug K. G., dok je u zapisniku o bodovanju stana od 14. lipnja 1984. kao nositelj stanarskog prava navedena K. G.,

-prema rješenju poslovni broj R1-2957/81 J. B. – sin pok. K. G., a otac tužiteljice osnovao je sudski polog u korist S. G. – majke tuženika radi plaćanja stanarine,

-J. B. dodijeljen je u rujnu 1998. od strane njegova poslodavca H.-a d.d. stan na adresi u Z., …za koji je s danom 1. rujna 1998. sklopio ugovor o najmu stana, u čl. 2. navedeno je da zajedno s istim kao najmoprimcem stan mogu koristitičlanovi domaćinstva S. B. supruga te J. i A. B. - kćerke, a prema podacima Gradskog - stambenog komunalnog gospodarstva za taj stan kao članovi domaćinstva radi plaćanja troškova navedena su četiri člana domaćinstva,

-prema podacima MUP-a, Policijske uprave Z., tužiteljica je neprekidno od rođenja prijavljena na adresi … dok je njena majka S. B. na toj adresi bila prijavljena od siječnja 1986. do 12. studenog 2015., a od navedenog dana nadalje na adresi u Z., …

-iz dopisa Osnovne škole P. utvrđuje da je tužiteljica tu osnovnu školu prestala pohađati 1. rujna 1997. , u dobi od 11 godina, odnosno prije nego je njen otac J.B. dobio u najam stan u …i preselila se u Osnovnu školu G.P..

3 Poslovni broj Gž-3237/2020-3

Analizirajući iskaze saslušanih svjedoka i stranaka sud prvog stupnja zaključuje da su
svjedoci Z. R. i Z. K. suglasno izjavili da je otac tužiteljice iz toga stana iselio nakon što je dobio u najam drugi stan, a da je u stanu ostala živjeti njegova majka. To isto da je potvrdio i A. V. koji je živio u stanu koji se nalaz iznad predmetnog, a koji je decidirano potvrdio da mu je J. B. rekao da je dobio stan od svog poslodavca i da ga nakon toga više nije viđao kao niti članove njegove obitelji. Da su se odselili zaključio je, između ostalog, iz razloga što tamo nije viđao nikakav automobil, s time da je tužiteljicu ponovo viđao unazad 6 ili 7 godina jer se vratila živjeti kod bake prije njene smrti.

Nadalje, da svjedoci B. Ž. i Š. Đ. nisu decidirano mogle potvrditi da li se J. B. sa obitelji iselio iz predmetnog stana niti da li bi s njimodselili članovi njegove obitelji, dok je svjedok T. C. potvrdio da mu je J.B. potvrdio da je dobio stan na J., ali da se tamo odselio sam, a da je njegova obitelj ostala živjeti na P. jer su bračni odnosi bili u krizi.

Analizirajući navedene iskaze svjedoka i utvrđenja iz sadržaja priložene
dokumentacije, sud prvog stupnja prihvaća objektivnim i logičnim te poklanja vjeru iskazu
svjedoka A. V. i zaključuje da su se zajedno s sada pok. J. B.iz predmetnog stana iselili svi članovi njegove obitelji, pa tako i tužiteljica i nastavili živjeti u stanu u … Ukoliko bi on odselio, a ostali članovi ostali u predmetnom stanu tada je doista nelogično da bi se za stan u …komunalni troškovi plaćali za četiri osobe. Za slučaj da je tužiteljica i dalje ostala živjeti u predmetnom stanu kao što tvrdi, bilo bi logično da je školovanje nastavila u Osnovnoj školi P. koju je do tada pohađala. Kako nadalje utvrđuje da je za tužiteljičinu sestru vjenčanje organizirano u stanu u…., a ne na adresi predmetnog stana, to zaključuje da i navedeni podatak potvrđuje da je obitelj B. uključujući i tužiteljicu živjela u tom stanu.

Iz opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da je prednica tužiteljice
predmetni stan koristila bez odgovarajućeg akta davatelja stana na korištenje, odnosno pravomoćne odluke ili ugovora o korištenju stana. Odredbom čl. 59. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje ZOSO-a) stanarsko pravo stjecalo se danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, odnosno na temelju valjano sklopljenog ugovora o korištenju stana, što nije bio slučaj sa prednicom tužiteljice. Ista je po razvodu braka sa A. G. nastavila koristiti predmetni stan i vodila upravne postupke radi donošenja odluke o priznanju stanarskog prava, koji je nakon njene smrti 2016. obustavljen.Međutim, ista je dugogodišnjim korištenjem stana i izvršavanjem tog prava saznanjem i odobrenjem vlasnika, stekla stanarsko pravo u smislu tada važećih zakonskih odredbi.

Stoga pravilno zaključuje sud prvog stupnja da je prednica tužiteljice stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 53/96, 91/96, 48/98, 66/98, 22/06- pročišćeni tekst i 68/18 – dalje: ZNS) sukladno čl. 30. st. 2. po sili zakona stekla prava I obveze najmoprimca. Prema odredbi čl. 37. toga Zakona pravo da budu upisane u ugovor o najmu stana imale su osobe koje su bile članovi domaćinstva stanara, a kako je to bilo propisano odredbom čl. 12. ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima. Međutim, iseljenjem cijele obitelji B. iz predmetnog stana tužiteljica je kao jedna od članova obitelji izgubila taj status pa da stoga nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 38. ZNS-a prema kojoj bi tužiteljica imala pravo na preuzimanje tog statusa nakon smrti njene bake pok. K.G., jer nije bila član njenog domaćinstva. Pri tome da na takav njezin status nije od utjecaja utvrđenje da se evidentno nekoliko godina prije smrti ponovno doselila kod bake u stan i u trenutku njene smrti bila u posjedu istog.

4 Poslovni broj Gž-3237/2020-3

Kako nadalje utvrđuje da S. B. majka tužiteljice živi u stanu u …, sve kada bi tužiteljica i imala status najmoprimca, ista ne bi mogla biti navedena kao član domaćinstva jer ne živi sa kćerkom, pa stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi u
provedenom postupku i njenu donošenju bila počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz
odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se tužiteljica poziva u žalbi, jer su u
obrazloženju presude izneseni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama tako da je presudu
moguće ispitati. Isto tako, nije počinjena niti koja od drugih bitnih povreda na koje ovaj sud
pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno
utvrđeno činjenično stanje analizirajući suprotno sudu prvog stupnja iskaze svjedoka na način
da potvrđuju kako tužiteljica nikada nije iselila iz predmetnog stana, već da je živjela zajedno
sa bakom kao član njenog domaćinstva, povezujući te iskaze sa sadržajem isprave – Uvjerenja
o prebivalištu, kao javne isprave. U odnosu na navedeno valja istaći da doista priloženo
Uvjerenje u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a ima snagu javne isprave pa se presumira da
dokazuje istinitost onog što se u istom potvrđuje, ali je sukladno st. 3. toga članka dopušteno
dokazivati da ti podaci nisu točni. U konkretnom slučaju pravilno sud prvog stupnja ne
prihvaća da bi sukladno podacima iz Uvjerenja tužiteljica stalno živjela na predmetnoj adresi
uspoređujući te podatke sa iskazima svjedoka i sadržajem preostale dokumentacije.

I prema mišljenju ovoga suda logičan je zaključak suda prvog stupnja kada ne prihvaća da bi tužiteljica neprestalno živjela na adresi predmetnog stana zajedno sa bakom, jer sadržaj preostale dokumentacije kao i iskazi svjedoka potvrđuju, kao što je prethodno navedeno, da je njen prednik dobio u najam od svog poslodavca drugi stan za koji su komunalni troškovi plaćani na ime četiri člana obitelji. Sve navedeno i prema mišljenju ovoga suda potvrđuje objektivnost i istinitost iskaza svjedoka A. V. koji je u relevantnom razdoblju stanovao iznad predmetnog stana, poznavao sve stranke sa kojima nije bio u prijateljskim niti kakvim drugim odnosima koji bi dovodili u sumnju njegovu objektivnost, a koji je bez dvojbe potvrdio da je otac tužiteljice sa svojom obitelji iselio iz predmetnog stana 1998. kada je dobio u najam stan od svog poslodavca, pa da tužiteljica od tada predmetni stan nije koristili niti je bila član domaćinstva svoje bake, koja je isti stan nastavila koristiti sama. Stoga su suprotne tvrdnje tužiteljice neosnovane i bez uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka.

Naknadnim useljenjem u stan, odnosno ponovnim dolaskom kod bake nekoliko godina
prije njene smrti nije ponovno stekla status člana njezinog obiteljskog domaćinstva koji bi bio
relevantan za prihvaćanje tužbenog zahtjeva jer se to odnosi samo na osobe koje su takav
status stekle prema odredbama ranijeg ZSO-a, a potom stupanjem na snagu ZNS-a, i samo su
te osobe po zakonu mogle biti upisane u ugovor o najmu stana, a po smrti zaštićenog
najmoprimca steći prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca.

Naime, u trenutku stupanja na snagu ZNS-a tužiteljica je zajedno sa roditeljima i
sestrom živjela u predmetnom stanu sa bakom tako da su oni bili članovi njenog domaćinstva.
Kako je ista imala status nositelja stanarskog prava stupanjem na snagu ZNS-a i stjecanjem
statusa zaštićenog najmoprimca, oni su stekli pravo da se u upišu u ugovor o najmu stana kao
članovi njenog domaćinstva, a sukladno odredbi čl. 38. st. 1. ZNS-a u slučaju smrti zaštićenog
najmoprimca njena prava prelazila bi na članove njenog domaćinstva.

5 Poslovni broj Gž-3237/2020-3

Međutim, kako rezultati dokaznog postupka potvrđuju da je zajedno sa ostalim
članovima obitelji B. tužiteljica iselila iz predmetnog stana negdje 1998., a vratila se u stan nekoliko godina prije bakine smrti, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da ista nije dokazala ispunjenost pretpostavki iz citiranih zakonskih odredbi, pa time niti osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je iseljenjem iz stana prestao status člana obiteljskog domaćinstva bake i nije ga mogla ponovno steći useljenjem u stan.

Sve kada bi tužiteljica ponovnim useljenjem u stan nekoliko godina prije smrti bake
mogla ponovno steći status člana obiteljskog domaćinstva, tada bi radi ocjene osnovanosti
tužbenog zahtjeva valjalo isti cijeniti kroz odgovarajući test razmjernosti. Naime, zaštićeni
najam ima za posljedicu niz ograničenja na strani najmodavca koja se odnose na trajanje
ugovora, uvjete otkaza stana, visinu najamnine i ostalog. Ovo osobito kada se interesi
zaštićenih najmoprimaca i interesi najmodavaca kombiniraju sa zakonskim pravom članova
obiteljskog domaćinstva najmoprimca u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a, jer takvim
statusom mogu naslijediti status zaštićenog najmoprimca. U takvoj situaciji najmodavcu
ostaje malo prilike, odnosno mogućnosti da uđe u posjed svog stana, jer se u pravilu to
odnosi na ugovore o najmu na neodređeno vrijeme sa neizvjesnim trajanjem, s obzirom na
mogućnost nasljeđivanja takvog statusa. Osim toga, u konkretnom slučaju kada bi bili
ispunjeni uvjeti za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, zaštićena najamnina iznosila bi 105,54 kn
mjesečno, dok je najmodavac kao vlasnik stana sukladno odredbi čl. 89. st. 1. i 2. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,
79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; ZV) u obvezi stan održavati u stanju
koje je prikladno za stanovanje i plaćati doprinos za zajedničku pričuvu koja se osniva za
pokriće redovnih troškova održavanja stambene zgrade u kojoj se stan nalazi, a koja je
zasigurno po iznosu veća od iznosa zaštićene najamnine.

S druge strane, tužiteljica ukoliko bi imala status zaštićenog najmoprimca, bila bi u
obvezi plaćati jedino zaštićenu najamninu, dok njena majka S. B. prema rezultatima dokaznog postupka živi sama u stanu koji je također u najmu (u vlasništvu ranijeg poslodavaca njihova prednika sada. pok. J. B.). Tužiteljica pak, tvrdi da ona svoje stambene potrebe zadovoljava korištenjem predmetnog stana, a da je član njezinog domaćinstva i majka koja je navela da samo povremeno navraća u stan u …..S obzirom na životnu dob stranaka, i na to da se ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom u pravilu odnosi na neodređeno vrijeme, objektivno je za pretpostaviti da isti neće biti u prilici prijeporni stan, unatoč tome što je njegovo vlasništvo, preuzeti u posjed.

Polazeći od situacije u kojoj na jednoj strani imamo najmodavca koji dugi niz godina
ima u vlasništvu stan koji nema u posjedu i ne može ga koristiti, da bi na ime zaštićene
najamnine primao zasigurno manji iznos od onoga koji bi prema zakonu bio u obvezi snositi
na ime zajedničke pričuve radi pokrića troškova redovnog održavanja zgrade, odnosno stana,
a s druge strane tužiteljicu kao najmoprimca koja bi sa majkom mogla živjeti, jer predlaže da
ista bude u ugovoru navedena kao član njezinog obiteljskog domaćinstva, a za koji je
utvrđeno da u najmu ima stan približno iste veličine kao i predmeni, tada bi takva situacija
bila prekomjerni teret za svakog vlasnika stana, pa tako i za tuženika. Takva ograničenja
tuženikova prava vlasništva na stanu koja podrazumijevaju ona vezana uz ugovor o najmu sa
zaštićenom najamninom, ne može se prema stavu ovoga suda smatrati opravdanim
temeljem čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(“Narodne novine” - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99, ispravak
14/02 i 1/06).

6 Poslovni broj Gž-3237/2020-3

Kako je tužiteljica izgubila spor to je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženiku parnične troškove, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

Stoga je žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja
potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 5. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković