Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-339/20-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te sudske savjetnice Maje Novosel, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. L. iz D. S., zastupan po opunomoćeniku A. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Z., radi izdavanja rješenja o izvedenom stanju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-845/2019-8 od 25. listopada 2019. godine, na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2021.
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-845/2019-8 od 25. listopada 2019. godine.
II. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-361-05/19-26/147, urbroj: 531-09-2-19-2 od 10. svibnja 2019. godine i predmet vraća istom tijelu na ponovni postupak.
III. Nalaže se tuženiku Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske naknaditi tužitelju troškove prvostupanjskog upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
Osporenom presudom prvostupanjskog suda, pod točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-361-05/19-26/147, urbroj: 531-09-2-19-2 od 10. svibnja 2019. godine, kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela, klasa: UP/I-361-03/18-01/586, urbroj: 403-0-1-1/02-8-7-18-10 od 15. studenog 2018. godine. Navedenim rješenjem odbijen je tužiteljev zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za ozakonjenje nezakonito izgrađene zgrade na k.č.br. 484/41 k.o. K. Pod točkom II. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora.
Tužitelj je protiv citirane presude prvostupanjskog suda podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, ističući da je sud povrijedio odredbe Zakona o općem upravnom postupku kada nije uvažio pravovremeno podnesenu žalbu punomoćnika tužitelja u postupku J. N. od 6. prosinca 2018. godine, čija je punomoć za daljnje zastupanje naknadno opozvana dana 17. prosinca 2018. godine, zaključujući da nije imala utjecaja na zakonitost osporenog rješenja tuženika. Pritom sam sud u obrazloženju jasno utvrđuje nespornim da se tuženik ogriješio o odredbu članka 36. stavak 6. ZUP-a kada je u rješenju povodom kojeg je tužba uložena naveo da žalba navedenog punomoćnika J. N. nije uzeta u obzir zbog toga što je nakon njezina podnošenja zaprimljen njezin opoziv, iako je tužitelj opozvao izričito samo daljnje radnje, a ne one poduzete do dana opoziva. Ističe da je irelevantan sadržaj žalbe na koji se sud poziva kao opravdanje za toleriranje kršenja procesnog prava od strane tuženika, jer je tuženik neuvažavanjem ove žalbe učinio bitnu povredu zakona. Nadalje, isti sud je počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka kad je izveo zaključak da se očevid nije provodio dana 29. listopada 2018. godine, kako je tuženik naveo u svom rješenju, o čemu tužitelj nije imao saznanja niti mogućnosti za izjašnjavanjem, uz obrazloženje suda da se radi o očitoj omaški u pisanju sudeći po spisu predmeta, konstatirajući da je očevid očito proveden 10. srpnja 2018. godine, a da je na istome tužitelj sudjelovao. Tim je sud prekršio odredbu članka 55. stavak 4. ZUS-a. Naime, tuženik se u svom rješenju kojim je odbio tužiteljevu žalbu pozvao na očevid od 10. srpnja 2018. i očevid od 29. listopada 2018. godine, a tužitelj je isticao u tužbi da nije dobio obavijest o provođenju očevida od 29. listopada 2018. godine. Pritom se tuženik u odgovoru na tužbu nije izjasnio vezano za ovaj navod tužitelja, a što je bio u obvezi, imajući u vidu odredbu članka 32. stavak 2. ZUS-a. Obzirom da niti sud tužitelju nije dostavio dokaz niti ga upozorio na činjenicu nepostojanja dokaza o provedenom očevidu od 29. listopada 2018. godine u spisu, počinio je bitnu povredu pravila sudskog postupka iz članka 66. stavak 2. ZUS-a. Tuženik se poziva na utvrđenje vidljivosti zgrade maksimalnih tlocrtnih gabarita približno 1,8 m x 3,8 m, međutim iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika nije vidljivo na koji je točno način izveo zaključak o maksimalnim tlocrtnim gabaritima jer nije naveo metodu temeljem koje se mjerila predmetna zgrada, pa proizlazi da se služio isključivo odokativnom metodom, o čemu potvrđuje izraz kojeg je koristio: „približno“, što svakako nije u skladu s odredbama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12., 143/13. i 65/17.), odredbi članka 16. stavak 2. istog Zakona. O ovim navodima se prvostupanjski sud nije očitovao, već je prihvatio utvrđeno od strane tuženika, navodeći da je građevinski inspektor osoba građevinske struke sa iskustvom. Sud nije uzeo u obzir niti ponudio obrazloženje za neuvažavanje razloga zbog čega je potencijalno na karti DOF 5/2011 vidljiv objekt manjih dimenzija, a taj je što je sam objekt izgrađen u šumi, zaklonjen granama drveća, pa su krošnje stabla prekrile dio objekta koji, stoga nije vidljiv u onim dimenzijama prikazanim u iskazu površine i obračunske veličine zgrade od 18. prosinca 2017. godine. Razlika je u tome je li objekt vidljiv ili nije uopće vidljiv na DOF 5/2011 te se poziva na mišljenje tuženika i stajalište Visokog upravnog suda izraženo u presudi Usž-1755/16. Prema navedenom za utvrđivanje vidljivosti i veličine zgrade nije dovoljno samo izvršiti uvid u DOF 5/2011 nego odluku donijeti uvažavajući sve navedeno, što tuženik nije učinio, a ni sud. Tužitelj je u tužbi isticao da je postupio u skladu s člankom 150. stavak 3. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13. i 20/17.). Okolnost koju osporava tuženik, da je krovna konstrukcija vidljiva na DOF 5/2011 govori u prilog tvrdnji tužitelja kako je krovna konstrukcija morala biti demontirana uslijed oštećenja i upravo zato u trenutku dolaska građevinskog inspektora na teren nije niti mogla postojati jer je u tijeku bila njezina sanacija, što sud niti tuženik nisu uzeli u obzir prilikom odlučivanja pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Predlaže poništiti osporenu presudu, rješenje tuženika, kao i rješenje prvostupanjskog tijela te naložiti tuženiku da sam riješi upravnu stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška upravnog spora.
Žalba je osnovana.
Osporavana presuda prvostupanjskog upravnog suda donesena je pozivom na odredbu članka 57. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), uz obrazloženje da, iako je u provedenom žalbenom postupku bilo nedostataka, isti nisu utjecali na zakonitost osporenog rješenja tuženika pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. izreke osporene presude odbijen.
Međutim, s navedenim stajalištem prvostupanjskog upravnog suda ovaj Sud se ne može složiti.
Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 15. studenog 2018. godine podnio tuženiku dvije žalbe i to prvu žalbu 6. prosinca 2018., po punomoćniku J. N. (koji je imao valjanu punomoć za zastupanje tužitelja), te drugu žalbu 10. prosinca 2018., po punomoćniku odvjetniku A. H. iz Z.. Proizlazi da su obje žalbe podnesene u zakonom propisanom roku. Međutim, tuženik je osporenim rješenjem odlučio samo o drugoj žalbi tužitelja podnesenoj po punomoćniku A. H., konstatirajući u obrazloženju osporenog rješenja da spisu prileži i žalba punomoćnika tužitelja J. N. iz Z., kojemu je tužitelj podneskom od 17. prosinca 2018. godine opozvao prethodno danu punomoć od 29. lipnja 2018. godine kojom ga je opunomoćio da ga zastupa pred svim javnopravnim tijelima tako i Agenciji za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada u postupku ozakonjenja nezakonito izgrađene građevine koja se vodi za česticu zemljišta na k.č. 484/41 k.o. K. pa da se iz navedenog razloga žalba nije uzela u obzir u žalbenom postupku.
Dakle, proizlazi da tuženik osporenim rješenjem uopće nije razmatrao niti odlučio o navodima žalbe tužitelja izjavljene 6. prosinca 2018. po punomoćniku J. N.
Prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude utvrđuje da je tuženik navedenim postupanjem povrijedio odredbe Zakona o općem upravnom postupku kada je zanemario navedenu žalbu tužitelja izjavljenu po punomoćniku J. N. te da je o istoj trebao odlučiti. Međutim, ističe da je žalba tužitelja izjavljena po navedenom punomoćniku identična žalbi izjavljenoj po drugom opunomoćeniku A. H., odvjetniku iz Z., odnosno doslovno jednaka primjedbama – očitovanju tužitelja dostavljenom u prvostupanjskom postupku od 13. kolovoza 2018. godine, slijedom čega opisani propust tuženika nije imao utjecaja na zakonitost osporenog rješenja tuženika s obzirom da su svi navodi žalbe ispitani kroz odlučivanje o žalbi podnesenoj putem kvalificiranog punomoćnika-odvjetnika.
Kao prvo, treba reći da iz spisu priloženog opoziva punomoći tužitelja od 17. prosinca 2018. godine proizlazi da je tužitelj opozvao punomoćniku J. N. samo zastupanje pred navedenim javnopravnim tijelima pa tako i za postupak ozakonjenja nezakonito izgrađene zgrade na k.č. 484/41 k.o. K. Dakle, tužitelj nije opozvao žalbu koju je izjavio navedeni punomoćnik. Stoga je tuženik osim žalbe podnesene po punomoćniku odvjetniku A. H., koju je uzeo u razmatranje trebao riješiti i žalbu izjavljenu prethodno po punomoćniku J. N., te o istima odlučiti i donijeti rješenje.
S obzirom na navedeni propust, Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pogrešno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika budući da tuženik osporenim rješenjem nije odlučio o pravovremeno podnesenoj žalbi tužitelja.
Stoga će tuženik u nastavku postupka nakon ove presude uzeti u razmatranje i žalbu tužitelja izjavljenu po punomoćniku J. N., o istoj odlučiti, te se očitovati o svim prigovorima tužitelja istaknutim u obje žalbe.
S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavak 2. ZUS-a, riješiti kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.
Budući da je poništena presuda prvostupanjskog upravnog suda, to je tužitelju priznat trošak prvostupanjskog upravnog spora kojeg je tužitelj i zatražio u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn, koji trošak se odnosi na trošak sastava tužbe (Tbr. 23. točka 1. alineja 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Odvjetničke tarife) uz pripadajući PDV od 25%. Tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, budući da tužitelj taj trošak nije specificirao.
U Zagrebu 4. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner, v.r.
