1 Poslovni broj:I Kžm-3/2021-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom M. B. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 144/2012., 125/2011., 61/2015., 56/2015., 101/2017., 118/2018. i 126/2019., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 2021. broj Km-1/2020., u sjednici održanoj 4. ožujka 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj: Km-1/2020. od 20. siječnja 2021., na temelju članka 88. stavka 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj: 84/11., 143/12., 148/13., 56/15 i 126/19. - dalje u tekstu: ZSM/11.) obustavljen je kazneni postupak prema maloljetnom M. B. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11., opisanog u prijedlogu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KOM-DO-10/2020. podnesenog 11. studenog 2020., a u vezi članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.)
Na temelju članka 158. stavak 3. ZKP/08. u vezi s člankom 88. i 89. ZSM/11. oštećeni maloljetni L. Č., OIB…, upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.
Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, nakon dostavljenog predmeta na uvid, sukladno članku 3. ZSM/11. u vezi članka 474. stavka 1. ZKP/08. vratilo je predmet bez pisanog očitovanja o žalbi.
Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
Nije u pravu žalitelj, državni odvjetnik, kada navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako nije dokazano da je maloljetni M. B. počinio kazneno djelo koje mu se stavljalo na teret.
Državni odvjetnik u žalbi kritizira analizu i ocjenu iskaza svjedoka i oštećenika, kako su izneseni u pobijanom rješenju, iznoseći vlastitu analizu i ocjenu tih iskaza i sugerirajući zaključke suprotne onima iz rješenja prvostupanjskog suda.
Međutim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da je prvostupanjski sud uzevši sve raspoložive dokaze, iste valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio, i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ovisnosti.
Neosnovano žalitelj pokušava osporiti vjerodostojnost iskazivanja dječaka, svjedoka A. J., D. G. i F. V., koji su došli s maloljetnikom kako bi F. V. prodao torbicu, nalazeći da je životno nelogično i neuvjerljivo da se nisu htjeli mijenjati za jaknu, iako i sam državni odvjetnik prihvaća da su dječaci htjeli doći do novca za provod. Manje razlike u opisu događaja među svjedocima ispravno prvostupanjski sud ocjenjuje kao nebitne detalje, istodobno ističući da je oštećenik mijenjao svoj iskaz u dijelu opisa kako ga je napao maloljetnik jer je prvo naveo da je to bilo na autobusnoj stanici, a potom da je bilo u dvorištu Poljoprivredne škole, a kada je trebao pojasniti gdje se sukob desio, naveo je da je išao pred Poljoprivrednu školu kako bi se našao s nekim, koga nije imenovao, i da taj nije bio tamo.
Vlastitu analizu i ocjenu iskaza svjedoka A. J., D. G. i F. V. državni odvjetnik nastoji potkrijepiti navodima o "uobičajenom, razumno očekivanom ponašanju" u takvim okolnostima, no izneseni argumenti nisu prihvatljivi. Naime, radi se o pretpostavkama državnog odvjetnika o tome kako bi se neka osoba trebala ponašati, pa tako žalitelj smatra da su maloljetnik i njegovi prijatelji trebali prihvatiti zamjenu navodno po oštećeniku ponuđene jakne za torbicu, jer da je jakna bila puno vrjednija pa potom jaknu prodati. No, državni odvjetnik gubi pritom iz vida da riječ o grupi maloljetnika kojima je bio cilj što prije doći do novca za provod, a to radnjama koje državni odvjetnik sugerira ne bi bilo moguće. Niti navodi državnog odvjetnika o tome da je neshvatljivo da oštećenik ostavi jaknu na klupi i udalji se bez nje nisu takvi da dovode u sumnju zaključke prvostupanjskog suda. Naime, maloljetnik i svjedoci J., G. i V. suglasno su naveli da je oštećenik otjeran kada je postalo jasno da je planirana prodaja torbice propala. U tim okolnostima nije neobično da oštećenik ostavi jaknu na klupi, pri čemu treba naglasiti da niti jedan dokaz ne upućuje na to da je maloljetnik nakon toga tu jaknu prisvojio.
Dakle, prigovori državnog odvjetnika zasnivaju se na navodno poželjnim i uobičajenim reakcijama, iako je riječ o nagađanju i pretpostavkama. Nasuprot tome, prvostupanjski je sud ispravno zaključio da nema razloga za otklanjanje kao nevjerodostojnih iskaza svjedoka J., G. i V., koji se u bitnim dijelovima podudaraju s iskazom maloljetnog M. B., zbog čega nije moguće sa sigurnošću zaključiti da je iskaz oštećenika, koji nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom ili podatkom, istinit, pa je u skladu s načelom "in dubio pro reo" obustavljen postupak protiv maloljetnika, na temelju članka 88. stavka 2. ZSM/11.
Drugostupanjski sud je ispitao rješenje u onom dijelu u kojem se pobija žalbom iz osnova iz kojih se pobija, no, međutim ovaj drugostupanjski sud je ispitivao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu maloljetnika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je temeljem članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
