1

Poslovni broj: Gž-106/2021-4

 

Poslovni broj: Gž-106/2021-4

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja I. M. iz V., zastupanog po punomoćniku mr. A. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika B. M. iz K., zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj P-236/10-32 od 9. lipnja 2011., u nejavnoj sjednici vijeća 4. ožujka 2021.,

 

presudio je

 

Žalba tuženika B. M. odbija se kao neosnovana te se točka I. alineja prva izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu broj P-236/10-32 od 9. lipnja 2011. kojom je u odnosu na tog tuženika usvojen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa glavnice od 658.620,00 kn s ugovornom i zateznom kamatom:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku B. M. da u roku od 15 dana namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 658.620,00 kn (slovima: šestopedesetosam tisuća i šestodvadeset kuna) zajedno s ugovornom kamatom po stopi od 6,6% od 3. veljače 2007. do 18. veljače 2010. te sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 19. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena,

- preinačuje u pogledu zatezne kamate na navedeni iznos za period od 1. kolovoza 2015. do isplate na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku da na dosuđeni iznos od 658.620,00 kn (slovima: šestopedesetosam tisuća i šestodvadeset kuna) isplati tužitelju zateznu kamatu od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu broj P-236/10-32 od 9. lipnja 2011. kojom je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika B. M. radi isplate iznosa glavnica od 658.620,00 kn, 109.770,00 kn, 96.597,60 kn i 168.314,00 kn, sve sa zatraženom ugovornom i zateznom kamatom. U odnosu na tuženicu V. M. prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Presudom broj Gž-4609/11-2 od 20. rujna 2012. ovaj sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na tuženicu V. M. u cijelosti. U odnosu na tuženika B. M. ovaj sud je potvrdio prvostupanjsku presudu za iznose glavnice od 109.770,00 kn i 168.314,00 kn, dok je u dijelu kojim je odlučeno o ugovornoj i zateznoj kamati na te iznose presudu ukinuo i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak te je o istoj u međuvremenu pravomoćno odlučeno. Za iznose glavnice od 658.620,00 kn i 96.597,60 kn sa  zateznom kamatom ovaj sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-762/2014-4 od 4. studenoga 2020. ukinuta je drugostupanjska presuda broj Gž-4609/11-2 od 20. rujna 2012. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 658.620,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i predmet je u tom dijelu vraćen sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Odlučeno je da će se o troškovima postupka u povodu revizije odlučiti u konačnoj odluci.

Dakle, prema navedenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovom stadiju postupka potrebno je ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu za iznos glavnice od 658.620,00 kn s pripadajućom kamatom i o troškovima postupka u povodu revizije.

Protiv dijela prvostupanjske presude broj P-236/10-32 od 9. lipnja 2011. kojom je u odnosu na tuženika B. M. usvojen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa glavnice od 658.620,00 kn s pripadajućom kamatom navedeni tuženik je 16. kolovoza 2011. podnio pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predložio da drugostupanjski sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je 16. rujna 2011. podnio odgovor na žalbu tuženika B. M. u kojem je predložio da sud odbije žalbu kao neosnovanu.

Žalba nije osnovana.

Tužitelj temelji tužbeni zahtjev na Potvrdi o primljenim gotovinskim uplatama do 11.02.2010. g. (dalje u tekstu: Potvrda) predanoj u prvostupanjski spis (list 16). Ocjenjujući sadržaj Potvrde prvostupanjski sud je utvrdio da je u njoj između ostaloga naveden iznos od 90.000,00 eura koji predstavlja protuvrijednost iznosa od 658.620,00 kn te da je Potvrdu potpisao tuženik B. M. (dalje u tekstu: tuženik) u svojstvu fizičke osobe, a ne u svojstvu vlasnika i direktora trgovačkog društva „I. B. M.“ d.o.o., jer u Potvrdi izričito stoji da je iznos novca primio B. M., te je uz to naveden i njegov OIB, a nigdje se ne spominje d.o.o., niti naziv trgovačkog društva, niti je u potpisu navedeno svojstvo osobe kao direktora ili vlasnika trgovačkog društva, nego samo ime i prezime potpisnika i njegova titula.

Prema obrazloženju presude tuženik je tijekom postupka isticao prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da kao fizička osoba nikada nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem, niti da je kada primio od njega novčani zajam kao fizička osoba, već da je tužitelj bio u poslovnom odnosu s trgovačkim društvom „I. B. M.“ d.o.o. K. kao pravnom osobom i da je novčane iznose koji su predmet tužbe tužitelj uplaćivao tom trgovačkom društvu u svrhu ispunjenja svojih ugovornih obveza prema tome društvu. Kao dokaz na okolnost da je tužitelj vršio uplate u blagajnu trgovačkog društva „I. B. M.“ d.o.o. tuženik je u spis dostavio više uplatnica (list 169-200).

Navode tuženika da je od tužitelja primao novac i zatim ga predavao u blagajnu i na žiro račun trgovačkog društva prvostupanjski sud je ocijenio neistinitim jer nisu potkrijepljeni nikakvom dokumentacijom. Uplatnice koje je u spis dostavio tuženik kao dokaz da je tužitelj vršio uplate u blagajnu trgovačkog društva „I. B. M.“ d.o.o. prvostupanjski sud je ocijenio kao falsifikate, na temelju iskaza svjedokinja M. D., J. M. i D. V.-P. koje su radile na administrativnim i knjigovodstvenim poslovima u tom trgovačkom društvu, a koje su detaljno opisale način na koji je naknadno, 2010. godine, vršeno prepravljanje uplatnica na način da je na iste dopisivano ime tužitelja te je svaka od njih pokazala uplatnice na kojima je vršila dopisivanja po nalogu tuženika i voditelja knjigovodstva. Zbog toga je ocijenjeno da se predane uplatnice odnose na iznose koji su uplaćivani u blagajnu trgovačkog društva tijekom 2005. godine po različitim osnovama i od različitih osoba, ali da je za potrebe ovog postupka u istima dopisivano ime M. I. kako bi se zaključilo da je te uplate vršio tužitelj. Ocjenom iskaza navedenih svjedokinja i sadržaja predane dokumentacije prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije predavao novac primljen od tužitelja u blagajnu niti na žiro-račun trgovačkog društva „I. B. M.“ d.o.o., već ga je zadržavao za sebe i svoje potrebe. Po ocjeni prvostupanjskog suda, da je tužitelj želio novac predati trgovačkom društvu onda bi to učinio na način da bi novac osobno predao na blagajni trgovačkog društva tuženika ili bi ga uplatio na žiro račun toga društva.

Temeljem provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik bili u dugogodišnjoj poslovnoj i prijateljskoj suradnji tijekom koje je tužitelj, kao vlasnik obrta, kupio četiri stana od trgovačkog društva u vlasništvu tuženika, s time da je tužitelj dio cijene platio tuženiku u novcu, za dio vrijednosti stanova izvršio je radove za trgovačko društvo tuženika, a za tri stana našao je kupce koji su preuzeli stanove od trgovačkog društva tuženika, a novac predali tužitelju. Utvrđeno je da su u nastavku suradnje tužitelj i trgovačko društvo „I. B. M.“ d.o.o. zaključivali predugovore i ugovore o kupoprodaji nekretnina kojima je ugovoreno plaćanje na žiro-račun trgovačkog društva tuženika, ali da po tim predugovorima i ugovorima navedeno trgovačko društvo nije tužitelju isporučilo stanove niti je tužitelj po istima izvršio plaćanja.

Budući da su stranke u svim ugovorima izričito ugovorile plaćanje na žiro-račun trgovačkog društva „I. B. M.“ d.o.o., a da tužitelj nikakav iznos nije uplatio na žiro-račun tog trgovačkog društva, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj predao tuženiku na njegov zahtjev sporne novčane iznose s ciljem da mu ih tuženik nakon određenog vremena vrati, odnosno da je između njih zaključen ugovor o zajmu pa da je tuženik te iznose dužan vratiti tužitelju na temelju čl. 299. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08 – dalje u tekstu: ZOO) zajedno s kamatom po čl. 500. st. 1. ZOO.

  Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz tužitelja da je između stranaka usmeno ugovorena kamata od 6,6% godišnje, jer je ocijenio da je takva kamatna stopa daleko niža od stope predviđene odredbom čl. 29. ZOO-a pa je na dosuđeni iznos tužitelju dosudio ugovornu kamatu od 3. veljače 2007. do podnošenja tužbe, a od podnošenja tužbe do isplate dosudio mu je zakonsku zateznu kamatu.

Slijedom utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je na temelju čl. 299. i čl. 500. st. 1. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 658.620,00 kn.

U žalbi protiv presude tuženik je naveo da je pogrešno utvrđeno da su u dugogodišnjoj poslovnoj suradnji bili tužitelj i tuženik, jer tuženik nikada nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem kao fizička osoba. U poslovnim odnosima da su uvijek postojale pisane isprave u kojima je tuženik uvijek istupao u ime trgovačkog društva pa da je neuvjerljiva tužiteljeva tvrdnja da su samo ugovori o zajmu zaključeni usmeno. Osim toga da je tužitelj u svim pregledima međusobnih obveza potvrđivao dogovor o kupnji stanova i činjenicu da se novčani iznosi predani tuženiku odnose na plaćanje predujma za kupnju stanova.

Takvi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, u tekstu Potvrde uvodno je navedeno: „Ja B. M., K., OIB …" potvrđujem primitak gotovinskih uplata od I. M., iz V. prema slijedećoj specifikaciji...", pa ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da se tuženik potpisivanjem Potvrde obvezao kao fizička osoba, jer se riječ „ja“ nedvojbeno odnosi na fizičku osobu, a ne na trgovačko društvo, tim više što se i OIB naveden u Potvrdi odnosi na tuženika. U dnu Potvrde tuženik je naveo da priznaje dug po st. 1. i 2. u cijelosti, što vlastoručno potpisuje, iz čega također proizlazi zaključak da je Potvrdu potpisao kao fizička osoba, jer nije uobičajeno da se u poslovanju trgovačkih društava koristi formulacija "vlastoručni potpis", već se naznačuje funkcija potpisnika u tom trgovačkom društvu. U točki 1. Potvrde tuženik je potvrdio da je do 10.01.2005. primio u gotovini iznos od 90.000 eura (što je protuvrijednost utuženog iznosa od 658.620,00 kn), te je pristao za taj iznos od 03.02.2007. plaćati 6.000 eura godišnje. Budući da se tuženik na taj način obvezao tužitelju na godišnja plaćanja u navedenom iznosu, to je nelogična njegova tvrdnja da se iznos od 90.000 eura odnosi na kupnju stanova, jer kada bi taj iznos predstavljao kupoprodajnu cijenu stana tada bi bilo nelogično da tuženik taj iznos vrati tužitelju, jer bi njegova ugovorna obveza, da je taj iznos doista predan na ime kupnje stanova, bila predaja izgrađenih stanova, a ne vraćanje kupoprodajne cijene. Zbog toga ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da se radi o ugovoru o zajmu, bez obzira na to što u njemu nisu naznačeni svi elementi takvog ugovora.

Protivno navodima žalbe sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da obveze iz predugovora od 17. travnja 2007. stranke nisu ispunile jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj ispunio svoje obveze uplata prema trgovačkom društvu „I. B. M.“ d.o.o., budući da tuženik nije dokazao da je na žiro-račun ili u blagajnu tog trgovačkog društva izvršena ikakva uplata od strane tužitelja. Uz utvrđenu činjenicu da nikakav novac koji je predan tuženiku od strane tužitelja nije uplaćen na račun trgovačkog društva „I. B. M.“ d.o.o. potpuno je neodlučno na koji način je tužitelj uobičajeno ispunjavao svoje obveze po ugovorima. Iz istog razloga tuženik se neosnovano poziva na čl. 161. st. 1. ZOO-a koji propisuje da se obveza može ispuniti putem treće osobe, a vjerovnik je takvo ispunjenje dužan primiti, jer vjerovnik, trgovačko društvo „I. B. M.“ d.o.o., nije primio nikakvo ispunjenje od strane tužitelja budući da na njegov račun ništa nije uplaćeno.

Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je tuženik potpisao Potvrdu u svojstvu fizičke osobe, jer da se tužitelj pristankom da primi pečatiranu Potvrdu suglasio sa svim posljedicama toga, također nisu osnovani. Naime, kako je već prethodno navedeno, iz formulacije Potvrde proizlazi da se tuženik njome obvezao kao fizička osoba, a dodavanjem štambilja trgovačkog društva tuženik je eventualno preuzeo istovjetnu obvezu i u ime trgovačkog društva. To što je tužitelj nakon potpisa Potvrde pripremio i dostavio tuženiku na potpis Ugovor o priznanju i namirenju duga prema kojemu tuženik priznaje dug kao fizička osoba nije dokaz da je tužitelj i sam smatrao da je tuženik potpisao Potvrdu u ime trgovačkog društva, jer predloženim ugovorom (list 17 do 24) tužitelj je proširio krug obveznika vraćanja duga i na članove tuženikove obitelji te je predložio i zasnivanje založnog prava na nekretninama, što znači da je na taj način samo dodatno zatražio osiguranje vraćanja dugovanja koje mu sama Potvrda ne pruža.

Žalbeni navodi o neutemeljenom zaključku suda da tuženik nije predao novac primljen od tužitelja trgovačkom društvu „I. B. M.“ d.o.o. nisu osnovani jer prvostupanjski sud je tu činjenicu pravilno utvrdio na temelju iskaza svjedokinja M. D., J. M. i D. V.-P. koje su radile na administrativnim i knjigovodstvenim poslovima u tom trgovačkom društvu, a koje su iskazivale da su uplatnice koje je u spis predao tuženik prepravljane na način da su svjedokinje na iste dopisivale ime tužitelja, pri čemu je svaka od njih pokazala uplatnice na kojima je vršila dopisivanja po nalogu tuženika i voditelja knjigovodstva. Protivno navodima žalbe, niti izvodi sa žiro računa od 12.04.2007., 13.04.2007. i 17.04.2007. ne potvrđuju da je tužitelj uplatio kakve iznose trgovačkom društvu tuženika jer iz istih nije vidljivo da bi uplate izvršio tužitelj.

Na dosuđeni iznos od 658.620,00 kn prvostupanjski sud je tužitelju pravilno dosudio ugovornu kamatu od 6,6%, jer dijeljenjem apsolutnog iznosa kamate od 6.000,00 eura s iznosom glavnice iz toč. 1. Potvrde od 90.000,00 eura te množenjem sa 100 dobije se upravo ta kamatna stopa. Zbog toga žalbeni navodi vezani uz visinu ugovorne kamate nisu osnovani.

Neosnovani su i žalbeni navodi vezani uz dospijeće obveza iz Potvrde. Naime, prema čl. 173. st. 3. ZOO-a, ako rok nije određen ni ugovorom ni zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da nisu odredile rok vraćanja. Tuženik tijekom postupka nije isticao da su cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti zahtijevale stanovit rok za ispunjenje pa treba zaključiti da je tužitelj u smislu čl. 173. st. 3. ZOO-a mogao zahtijevati ispunjenje obveze odmah. Tužitelj je pozvao tuženika na ispunjenje obveze dopisom od 18. veljače 2010. godine pa kako dužnik dolazi u zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, treba zaključiti da tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo na zateznu kamatu od prvog slijedećeg dana od poziva na ispunjenje, odnosno od 19. veljače 2010. godine, što je u konkretnom slučaju i dan podnošenja tužbe.

Slijedom navedenoga ovaj sud je odbio žalbu tuženika protiv točke I. alineje prve izreke presude u dijelu u kojem mu je naloženo da u roku od 15 dana namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 658.620,00 kn s ugovornom kamatom po stopi od 6,6% od 3. veljače 2007. do 18. veljače 2010. te sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 19. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena i presudu u tom dijelu potvrdio na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Budući da je člankom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15) izmijenjen čl. 29. stavak 2. ZOO-a koji propisuje stopu zatezne kamate ovaj sud je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, preinačio točku I. alineja prva izreke presude u pogledu zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 1. kolovoza 2015. do isplate na način da se stopa zatezne kamate nakon 1. kolovoza 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Tužitelj nije zatražio trošak postupka u povodu revizije pa ovaj sud o tome trošku nije odlučivao.

             

Koprivnica, 4. ožujka 2021.