Poslovni broj: 11 Gž-143/2020-2

 

Poslovni broj: 11 Gž-143/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. B. iz G. B., OIB: …, tužiteljice I. B. iz G. B., OIB.: … i tužitelja D. Š. iz G. B., OIB.: …, svi zastupani po punomoćniku M. G., odvjetniku u K., protiv tuženika Doma zdravlja K.-k. ž., OIB: …, zastupanog po punomoćnici L. J.-P., odvjetnici u K., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d., Zagreb, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva H. & p. iz Z., radi naknade štete, povodom žalbi tužitelja izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-98/2016-77 od 27. travnja 2018., i dopunske presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-98/2016-81 od 12. studenog 2019., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se prihvaćaju i djelomično odbijaju žalbe tužitelja te se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-98/2016-77 od 27. travnja 2018. i dopunska presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-98/2016-81 od 12. studenog 2019.,

 

- preinačuju u toč. I/1., I/2. i II. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-98/2016-77 od 27. travnja 2018. i u toč. I. izreke dopunske presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-98/2016-81 od 12. studenog 2019., tako da se sudi:

 

              1. Nalaže se tuženiku Domu zdravlja K.-k. ž., , K., da tužiteljici Đ. B., G. B., na ime naknade neimovinske štete plati iznos od 220.000,00 kn (slovima: dvijestodvadesettisuća kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              2. Nalaže se tuženiku Domu zdravlja K.-k. ž., K., da tužiteljici I. B., G. B., na ime naknade neimovinske štete plati iznos od 220.000,00 kn (slovima: dvijestodvadesettisuća kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicama Đ. B. i I. B. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 85.945,50 kn (osamdesetpettisućadevetstočetrdesetpet  kuna i pedeset lipa) u roku od 15 dana.

 

              4. Odbija se zahtjev umješača na strani tuženika da mu tužiteljice Đ. B. i I. B. naknade trošak parničnog postupka.

 

5. Nalaže se tužitelju D. Š. da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 16.875,00 kn (šesnaesttisućaosamstosedamdesetpet kuna) u roku od 15 dana.

 

              6. Nalaže se tužitelju D. Š. da umješaču na strani tuženika naknadi trošak postupka u iznosu od 1.250,00 kn (tisućudvijestopedeset kuna) u roku od 15 dana.

 

- potvrđuje u toč. I/3. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-98/2016-77 od 27. travnja 2018. u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja D. Š..

 

              II. Nalaže se tuženiku da tužiteljicama Đ. B. i I. B. naknadi trošak iz žalbenog stadija postupka u iznosu od 8.593,75 kn (osamtisućapetstodevedesettri kune i sedamdesetpet lipa) u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, toč. I/1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica Đ. B. tražila da se naloži tuženiku da joj na ime naknade neimovinske štete plati iznos od 220.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U toč. I/2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica I. B. tražila da se naloži tuženiku da joj ime naknade neimovinske štete plati iznos od 220.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u toč. I/3. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj D. Š. tražio da se naloži tuženiku da mu na ime naknade neimovinske štete plati iznos od 75.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U toč. II. izreke naloženo je tužiteljima da plate tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 90.761,74 kn u roku od 15 dana.

 

Navedenom presudom nije odlučeno o zahtjevu umješača na strani tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, pa je prvostupanjski sud povodom prijedlogu umješača za dopunu presude, donio dopunsku presudu kojom je odlučio o tom prijedlogu, zbog čega je podredno izjavljena žalba umješača postala bespredmetna. Dopunskom presudom dopunjena je presuda na način da je naloženo tužiteljima da umješaču na strani tuženika naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 6.437,50 kn u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

 

Pravovremenim, potpunim i dopuštenim žalbama tužitelji pobijaju presudu i dopunsku presudu.

Tužitelji pobijaju presudu te se pozivaju na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i prihvati u cijelosti tužbene zahtjeve tužitelja uz dosudu tužiteljima troškova postupka, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Nadalje, tužitelji pobijaju i dopunsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlažu da drugostupanjski sud preinači dopunsku presudu i odbije zahtjev umješača za naknadu troškova, uz dosudu tužiteljima troškova ovog postupka,  podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe tužitelja za koju tvrdi da nije osnovana. Predlaže da se žalba odbije.

 

Žalba tužiteljica Đ. B. i I. B. je osnovana, dok je žalba tuženika D. Š. neosnovana.

 

              Predmet spora zahtjev je tužitelja da im tuženik naknadi neimovinsku štetu zbog smrti njihovog prednika G. B. (tužiteljica Đ. B. je bila njegova supruga, tužiteljica I. B. kćerka, a tužitelj D. Š. pastorak).

 

Prvostupanjski sud konstatira da je između stranaka sporno postojanje odgovornosti tuženika za smrt pravnog prednika tužitelja, sada pokojnog G. B., odnosno je li liječnica tuženika propustila uputiti G. B. na bolničko liječenje i na bolničku obradu uslijed neprepoznavanja teške kraniocerebralne ozljede i je li to dovelo do izostanka liječenja koje mu je moglo spasiti život.

 

              U postupku su utvrđene ove odlučne činjenice:

 

- da je pok. G. B. odbio dijagnostički postupak i odlazak u bolnicu radi dijagnostike i opservacije, što je utvrđeno iz iskaza svjedoka, ordinirajuće liječnice J. B. i ordinirajućeg medicinskog tehničara A. T.,

- da u tijeku postupka nije dokazano da bi postojala bilo koja zakonska odredba kojom bi ordinirajuća liječnica mogla prisiliti sada pok. G. B. na opservaciju i dijagnostički postupak te hospitalizaciju i u tom dijelu tužitelji nisu dokazali da bi ona povrijedila bilo koji prisilni propis.

- da iz nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za postupanje liječnice u ambulanti Doma zdravlja u K. dana 10. srpnja 2010., proizlazi da je liječnica uzela anamnezu od bolesnika, učinila klinički pregled, obradila ozljedu i postavila indikaciju za daljnju dijagnostičku obradu, odnosno CT snimanje i zadržavanje u ambulanti radi opservacije te je postupila pravilno u skladu s pravilima struke jer su takve mjere bile potrebne kod nalaza vanjske ozljede glave kod alkoholizirane osobe s podatkom o padu na glavu,

- da je pok. G. B. već unaprijed rekao liječnici da ne želi ići u bolnicu te je tražio da ga odvezu kući, pa kada se to analizira s nalazom i mišljenjem liječničkih vještaka vezano uz evidentiranje u liječnički karton, izvodi se zaključak da u postupanju liječnice i nastanka štetne posljedice kod pok. G. nema uzročno posljedične veze, budući je on izričito odbio daljnju CT dijagnostičku obradu, a liječnica ga nije mogla prisilno zadržati na opservaciji.

- da se opservacija i CT dijagnostika u hitnoj službi kod tuženika nije mogla provesti jer su za to izričito ovlašteni i educirani liječnici i specijalisti u bolnicama, pa se je pok. G. B. sam lišio mogućnosti da se nad njime provede dijagnostička obrada, iako u tijeku postupka nije bilo sporno da mu je liječnica rekla da bi trebao biti odvezen u bolnicu radi daljnje dijagnostičke obrade.

- da je liječnica upisala da je nakon učinjene opservacije pacijent subjektivno i objektivno bolje, da se otpušta uz preporuku da se javi svom liječniku, a u slučaju pogoršanja da se javi u hitnu medicinsku pomoć,

- da je liječnica u povijest bolesti upisala ukoliko se pogorša zdravstveno stanje pok. G. B. da se javi svom liječniku ili u hitnu pomoć,

- da tužiteljica Đ. B. nije osporila da joj je medicinski tehničar A. T. predao povijest bolesti, a iz koje proizlazi opisana uputa o postupanju u slučaju pogoršanja stanja njenog supruga,

- da je tužiteljica Đ. B. bila dužna pročitati pismenu uputu u povijesti bolesti, ali očito nije postupila u skladu s tom uputom jer iz njenog iskaza proizlazi da je supruga spremila spavati 10. srpnja 2010. oko 23:00 sata i da je narednog dana u podne čula hroptanje i grgljanje, te je tada pozvala sina, da je prijepodne u par navrata išla pogledati supruga jer joj je bilo sumnjivo što se nije probudio do 8:00 sati ujutro, da ga je tada zvala, ali u tome nije uspjela i da je procijenila da nema potrebe da zove hitnu pomoć,

- da je tužiteljica Đ. B. znala koje je povrede zadobio njen suprug, odnosno da je zadobio povredu glave jer je i sama navela da mu je glava bila u ovojima, što je potvrdila i njegova kćerka, ovdje tužiteljica I. B.,

- da tek kada je utvrdila da ga neće moći probuditi, tužiteljica Đ. B. shvatila da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, pa je pozvala hitnu medicinsku pomoć koja je došla oko 14:00 sati istog dana, a navedeno ne ukazuje da postoji uzročna veza između neupisivanja u povijest bolesti upute ukućanima za opservaciju, način opservacije i smrtnog ishoda,

- da je u povijest bolesti pok. G. B. prilikom otpuštanja, a koji je iz ambulante otišao pri svijesti i hodajući, koja je predana ukućanima bilo upisano da se u slučaju pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja jave u hitnu medicinsku pomoć, pa da je tužiteljica Đ. B. ranije uočila pogoršanje njegovog stanja i odmah pozvala hitnu pomoć, moguće je da posljedice ne bi nastupile,

- da su ukućani sada pok. G. B. bili su u mogućnosti pratiti njegovo stanje jer se radilo o uočavanju promjena koje može uočiti svaki prosječan čovjek i time ga opservirati na pravilan način jer činjenica je da je supruga tužitelja primila povijest bolesti iz koje je proizlazilo da se u slučaju pogoršanja stanja G. B. treba javiti kod ordinirajućeg liječnika ili u hitnu službu, a dobro je znala da se radi o povredi vitalnog dijela tijela (glave),   

- da nije utvrđeno da bi ordinirajuća liječnica učinila propust u liječenju pok. G. B. zato što ga nije uputila na bolničko liječenje i na bolničku obradu (na čemu tužba temelji njen propust) jer nije prepoznala tešku kraniocerebralnu ozljedu, budući je u tijeku postupka nedvojbeno utvrđeno da se pok. G. B. usprotivio takvoj obradi, da je izričito tražio da ga se pusti kući, a kako ordinirajuća liječnica nije imala mogućnosti da ga prisili na opservaciju, to ne postoji odgovornost tuženika kao pravne osobe za propust odgovorne osobe i to liječnice J. B. zaposlene kod tuženika.

 

U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tužitelji pozivaju u žalbi, a nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Međutim, odbijanjem tužbenog zahtjeva kojeg su postavile tužiteljice Đ. B. i I. B., prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, tužiteljice Đ. B. i I. B. u žalbi osnovano tvrde da je prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešne zaključke, pa je posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da ne postoji uzročna veza između postupaka medicinskog osoblja tuženika i smrtnog ishoda kod njihovog pok. prednika G. B..

 

Prije svega, prvostupanjski sud nije dao dovoljan i pravilan značaj nalazu i mišljenju medicinskih vještaka prof. dr. sc. D. C. i prof. dr. sc. D. M. koji navode da opservacija od strane ordinirajuće liječnice nije bila dostatnog trajanja i da takvo postupanje nije bilo po pravilima struke, a da je pacijenta trebalo odmah uputiti na CT snimanje glave i hospitalizaciju ili ga ostaviti na promatranju tijekom dovoljnog dugog vremenskog razdoblja da bi se uočili eventualni znakovi kliničkog pogoršanja. Vještaci navode da u situaciji da je pok. G. B. bio ranije dijagnostički obrađen, ranije bi se prepoznala unutarnja ozljeda glave i započelo liječenje koje bi povećalo šanse za preživljenje.

 

Nadalje, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dokazao da je pok. G. B. odbio daljnje liječenje do kojeg je sud došao isključivo na temelju iskaza ordinirajuće liječnice J. B. i ordinirajućeg medicinskog tehničara A. T., koji su u vrijeme štetnog događaja bili zaposlenici tuženika. Takav zaključak suprotan je medicinskoj dokumentaciji te nalazu i mišljenju liječnika vještaka, obzirom da u povijesti bolesti od 10. srpnja 2010. uopće nije navedeno niti da je ordinirajuća liječnica postavila indikaciju za hospitalizaciju, niti da je predložila CT snimanje glave, niti da je zadržala pacijenta na opservaciji, a posebice nije navedeno da bi pacijent odbio hospitalizaciju i/ili opservaciju, što su u svom nalazu i mišljenju konstatirali liječnici vještaci, pri čemu oni jasno i nedvosmisleno navode da liječnik u slučaju kada postavi indikaciju za neki terapijski ili dijagnostički postupak, da će to konstatirati u povijesti bolesti i da će u povijesti bolesti konstatirati odbijanje pacijenta da potpiše obrazac odbijanja postupka, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

 

U vezi navedenog, liječnici vještaci su u drugoj dopuni nalaza i mišljenja od 30. studenog 2017. jasno odgovorili da u povijesti bolesti od 10. srpnja 2010. nije navedeno niti da je ordinirajuća liječnica postavila indikaciju za hospitalizaciju, niti da je predložila CT snimanje glave, niti da je zadržala pacijenta na opservaciji, a posebice da bi pacijent odbio hospitalizaciju/i ili opservaciju ili bilo koji drugi dijagnostički ili terapijski postupak, kod čega jasno i nedvosmisleno utvrđuju da liječnik kada postavi indikaciju za neki terapijski ili dijagnostički postupak, to će konstatirati u povijesti bolesti, odnosno u povijesti bolesti će konstatirati odbijanje pacijenta da potpiše obrazac odbijanja postupka.

 

Stoga egzistiraju propusti ordinirajuće liječnice tuženika koji su u uzročnoj vezi sa smrtnim ishodom i koji se sastoje u tome da pok. G. B. nije ostavila duže na opservaciji i nije ga uputila na hospitalizaciju u OB K., na koje propuste nedvojbeno upućuje nalaz i mišljenje liječnika vještaka koji navode da opseravacija nije bila dostatnog trajanja i da takvo postupanje nije bilo po pravilima struke. Vještaci također navode da bi se u slučaju da je pok. G. B. upućen na hospitalizadciju i CT snimanje glave ili da je dovoljno dugo ostavljen na promatranju, uočili eventualno znakovi pogoršanja kliničkog stanja, ranije bi se prepoznala unutarnja ozljeda glave i ranije bi započelo liječenje koje bi povećalo šanse za preživljavanje.

 

Zbog navedenog, tužitelji u žalbi osnovano tvrde da okolnost što je prilikom prijama i liječenja pok. G. B. izostalo upućivanje na bolničku obradu, CT snimanje glave ili opservaciju u duljem trajanju, uslijed neprepoznavanja teške kraniocerebralne ozljede, a što je dovelo do izostanka liječenja koje je njemu moglo spasiti život, u direktnoj uzročnoj vezi s njegovom smrću, čime je povrijeđen "standard postupanja" jer nisu poduzete sve potrebne mjere liječenja koje bi dovele do preživljavanja ili barem povećale šansu za preživljavanje, zbog čega postoji odštetna odgovornost tuženika, po principu subjektivne odgovornosti kod koje se krivnja pretpostavlja u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), a za postojanje tuženikove odgovornosti za štetu dovoljno je postupanje njegovih djelatnika s običnom nepažnjom i na tuženiku je bio teret dokaza da su njegovi djelatnici u svemu postupali na način koji je propisan pravilima liječničke struke, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

 

Nastavno, da je ordinirajuća liječnica postupila prema pravilima struke pok. G. B. ne bi bio vraćen kući na brigu ukućanima, pa upravo takvo postupanje ordinirajuće liječnice dovodi do prekida uzročne veze i postupci ukućana pok. G. B. ne mogu biti u uzročnoj vezi sa smrtnim ishodom kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud. Također je pogrešan zaključak da su ukućani kao medicinski laici trebali na vrijeme uočiti pogoršanje zdravstvenog stanja kod pok. G. B. i njihovi postupci ne mogu ekskulpirati postupke liječnika.

 

Stoga postoji odgovornost kod tuženika kao pravne osobe za propust odgovorne osobe - zaposlenice tuženika za gubitak bliske osobe (pok. G. B.) u odnosu na tužiteljice Đ. B. i I. B., temeljem odredbe čl. 1061. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1101. st. 1. i 3. ZOO-a u slučaju smrti neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji, i to bračni drug, djeca i roditelji, a iznimno pravična novčana naknada može se dosuditi braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi, te izvanbračnom drugu ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

 

Zbog navedenog je tužiteljici Đ. B., supruzi pok. G. B. te tužiteljici I. B., kćerki pok. G. B., dosuđena pravična novčana naknada neimovinske štete za duševne boli zbog gubitka bliske osobe i to supruga tužiteljice Đ. B. te oca tužiteljice I. B. u iznosu do 220.000,00 kn, svakoj. Na dosuđenu pravičnu novčanu naknadu tužiteljice Đ. B. i I. B. osnovano zahtijevaju isplatu zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe (26. listopada 2012.) jer prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. U konkretnom slučaju, neimovinska šteta zbog duševnih boli nije nastala nakon podnošenja tužbe, pa je obveza pravične novčane naknade za duševne boli zbog gubitka bliske osobe dospjela s danom podnošenja tužbe tj. 26. listopada 2012.

 

Nadalje, tijekom postupka nesporno je utvrđeno (što se u podnesenoj žalbi ne osporava) da je tužitelj D. Š. biološki sin tužiteljice Đ. B., dok mu je biološki otac poginuo 1991., a pok. G. B. ga nije posvojio. U odredbi čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO-a normiran krug osoba koji imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog pretrpljenih duševnih boli zbog gubitka bliske osobe, u koji krug ne ulazi pastorak (posinak). Iako je u tumačenju relevantne odredbe čl. 1101. ZOO-a sudska praksa zauzela stav da je pri određivanju kruga osoba koje imaju pravo na naknadu štete, uz taksativnu zakonsku odredbu, odlučan i faktičan stupanj odnosa oštećenika i umrlog, tužitelj D. Š. tijekom postupka nije dokazao da je njegov odnos prema pok. G. B. imao obilježja odnosa koji postoji između oca i sina, a niti sada u žalbi ne iznosi bilo kakve tvrdnje koje bi upućivale na postojanje takvog odnosa, pa je njegov tužbeni zahtjev iz tih razloga valjalo odbiti.

 

Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a prihvaćena je žalba tužiteljica Đ. B. i I. B., te je prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev tih tužiteljica prihvaćen u cijelosti. Naprotiv, tužbeni zahtjev tužitelja D. Š. nije osnovan te je prvostupanjsku presudu u odnosu na tog tužitelja valjalo potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

Zbog djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude valja preinačiti odluku o troškovima postupka u odnosu na tužiteljice Đ. B. i I. B.. Odluka o troškovima temelji se na odredbama primjenjivih čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14 - odluka US RH dalje: ZPP/91). Trošak tužiteljica Đ. B. i I. B. odnosi se na zastupanje po punomoćniku (odvjetniku), koji je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12; 103/14; 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) i na trošak medicinskog vještačenja.

 

Tužiteljicama Đ. B. i I. B. se priznaje trošak prema vrijednosti predmeta spora od 440.000,00 kn i to: sastav tužbe u iznosu od 6.250,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife), zastupanje na ročištima 1. veljače 2013., 21. svibnja 2013., 11. rujna 2014., 19. siječnja 2017., 13. travnja 2017., 15. ožujka 2018., svako ročište po 6.250,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife), zastupanje na ročištima 5. travnja 2014. i 9. travnja 2014., svako ročište po 3.125,00 kn (Tbr. 9. toč. 2. i Tbr. 42. Tarife), sastav podnesaka od 1. travnja 2014., 28. kolovoza 2014. i 5. siječnja 2018., svaki podnesak po 6.250,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 42. Tarife), trošak pristupa na ročišta za objavu presude 24. listopada 2014. i 27. travnja 2018., svako ročište po 625,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife), te sastav podneska od 21. ožujka 2017. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife). Ukupno priznati trošak tužiteljica Đurđice Benković i Ivane Benković iznosi 70.625,00 kn, a njima sukladno Tbr. 36. toč. 1. Tarife pripada i pravo na povišenje nagrade zbog zastupanja više osoba od 10%, odnosno za iznos od 7.062,50 kn, pa njihov ukupni trošak koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku (odvjetniku) iznosi 77.687,50 kn. T. Đ. B. i I. B. osnovano potražuju trošak za medicinsko vještačenje u iznosu od 8.258,00 kn jer je taj trošak bio nužan za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom predmetu, pa njihov sveukupni trošak iznosi 85.945,50 kn, a plaćanje je naloženo tuženiku. Tužiteljice Đ. B. i I. B. nemaju pravo na trošak sudskih pristojbi jer su oslobođene od plaćanja pristojbi.

 

Tužbeni zahtjev tužitelja D. Š. je odbijen u cijelosti, pa tuženik i umješač na strani tuženika imaju pravo na naknadu troškova od tog tuženika sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP/91, prema vrijednosti predmeta spora od 75.000,00 kn. Trošak se odnosi na zastupanje po punomoćniku (odvjetniku).

 

Tuženiku se priznaje trošak odgovora na tužbu u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife), zastupanje na ročištima 1. veljače 2013., 21. svibnja 2013., 9. travnja 2014., 11. rujna 2014., 19. siječnja 2017., 13. travnja 2017. i 15. ožujka 2018., svako ročište po 1.250,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife), zastupanje na ročištu 5. travnja 2013. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 9. toč. 2. i Tbr. 42. Tarife), pristup na ročište za objavu presude 24. listopada 2014. i 27. travnja 2018., svako ročište po 625,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife), te sastav podnesaka od 1. travnja 2014., 24. ožujka 2014., 1. kolovoza 2014. i 10. siječnja 2018., svaki podnesak u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife). Na taj način, ukupni trošak tuženika s osnova zastupanja po kvalificiranom punomoćniku (odvjetniku) iznosi 16.875,00 kn, a plaćanje je naloženo tužitelju D. Š.. Obzirom da su tužiteljice Đ. B. i I. B. uspjele u ovom sporu, tuženik nema pravo na troškove medicinskog vještačenja i pristupa na ročište svjedoka A. T., Š. M. i J. B..

Tužitelj D. Š. dužan je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP/91 naknaditi umješaču na strani tuženika trošak zastupanja po punomoćniku (odvjetniku) na ročištu održanom 15. ožujka 2018., koji odmjeren prema vrijednosti predmeta spora od 75.000,00 kn iznosi 1.250,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife).

 

Tužiteljice Đ. B. i I. B. su uspjele u žalbenom stadiju postupka, pa je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP/91, naloženo tuženiku da im naknadi trošak koji se odnosi na sastav žalbe po punomoćniku (odvjetniku) koji je odmjeren sukladno Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife i iznosi 8.593,75 kn (uključen PDV).

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka, obzirom da taj trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban u ovoj parnici. 

 

U Varaždinu 4. ožujka 2021.