- 1 -              Kžm 9/2020-10

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 9/2020-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. P., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – u daljnjem u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 5. prosinca 2019. broj Kmp-2/2019, u sjednici održanoj 4. ožujka 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog B. P. i njegovog branitelja, odvjetnika R. R.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Žalbe optuženika B. P. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. B. P. zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 za koje je, uz primjenu odredaba o ublažavanju, osuđen na kaznu zatvora od dvije godine.

 

              Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obavezan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 14.805,30 kn, kao i snositi troškove nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenih od ukupno 45.750,00 kn, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

 

              Žalbu podnose optuženik i državni odvjetnik.

 

              Optuženik se žali po svom branitelju R. R. iz Odvjetničkog društva S. i R. j.t.d. iz V., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te troškovima kaznenog postupka. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

              Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

              Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

 

              Na žalbu državnog odvjetnika odgovorio je optuženik po svom branitelju, s prijedlogom da se ista kao neosnovana u cijelosti odbije te je opet zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je spis u roku vraćen.

 

Sjednici ovog žalbenog vijeća nazočili su optuženik i njegov branitelj, odvjetnik R. R., koji je izložio navode podnesene žalbe i odgovora na žalbu. Pristupio je i opunomoćenik oštećenika, odvjetnik I. I. iz Č., koji je pozvan na vlastitu zamolbu ali bez prava aktivnog učešća s obzirom da, u smislu čl. 202. st. 2. toč. 13. u vezi čl. 475. st. 2. ZKP/08-I, nema svojstvo stranke u postupku. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-I, održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik u žalbi prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za način kretanja i brzinu vozila kojim je kritične zgode upravljao, međutim, smatra da je subjektivna komponenta bića kaznenog djela - oblik krivnje, pogrešno utvrđen uslijed čega je teža pravna kvalifikacija kaznenog djela rezultat povrede kaznenog zakona. Žalitelj ističe da način na koji je optuženik upravljao vozilom ne ukazuje na obijesnu vožnju zbog čega se ovdje radi o postupanju sa svjesnim nehajem, a ne s neizravnom namjernom, kako utvrđuje prvostupanjski sud. Iako je optuženik upravljao vozilom nedozvoljenom brzinom, ista nije dvostruko veća od dopuštene za naseljeno mjesto, a prema provedenom prometnom vještačenju sporni zavoj bio bi uspješno svladan pri svim brzinama manjim od 86 km/h. Imajući u vidu da je optuženik inače uredan vozač, žalitelj smatra da se pri procijeni oblika krivnje ovdje radi o graničnom slučaju koji treba tumačiti u optuženikovu korist i predmetno kazneno djelo pravno označiti po blažoj pravnoj kvalifikaciji iz čl. 227. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11.

 

Međutim ovi navodi žalbe optuženika nisu osnovani.

 

Naime, temeljem rezultata dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da je optuženik, pri ulasku vozilom u lijevi zavoj, upravljao brzinom od 98 km/h uslijed čega je došlo do zanošenja vozila, udarca u betonsku ogradu te rotiranja vozila i ponovnog udaranja u betonsku ogradu te betonski šaht kanalizacijske mreže, pri čemu su dva suputnika ispala iz vozila pa je ošt. D. V. zadobio teške tjelesne ozljede, a ošt. F. B. teške i po život opasne ozljede od kojih je na mjestu događaja preminuo.

 

Do prometne nesreće je došlo u gusto naseljenom mjestu s ograničenjem brzine od 50 km/h, a optuženik koji se, kako kaže, gotovo svakodnevno kreće tim dijelom kolnika, brzinu kretanja svog vozila nije prilagodio ulasku u zavoj, ali niti noćnim uvjetima vožnje. U tim okolnostima, upravljajući vozilom kroz naselje skoro pa dvostruko većom brzinom od dopuštene, optuženik je iskazao bezobzirnost koja nadilazi karakteristike lakomislenosti kao voljne komponente svjesnog nehaja iz čl. 29. st. 2. KZ/11. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da, kada optuženik svjestan opasne, visokorizične situacije koju je stvorio na kolniku, ustraje u takvoj vožnji iskazujući ravnodušnost prema ugrožavanju života i tijela svojih suputnika, tada on, u stvari, pristaje na tu posljedicu i time ostvaruje elemente težeg oblika krivnje - neizravne namjere.

 

              Osim toga, iako to ne predstavlja neposredni uzrok prometne nesreće, treba imati u vidu da je optuženik, znajući da mu predstoji povratak vozilom kući, nesporno konzumirao alkoholna pića (tempore criminis 0,83 g/kg alkohola u krvi) što mu je, tada, kao mladom vozaču, bilo potpuno zabranjeno. Navedena činjenica ukazuje na sustavno nepoštivanje temeljnih prometnih propisa, a zasigurno je doprinijelo značajnom prekoračenju dopuštene brzine kretanja pa navedene okolnosti dodatno opravdavaju zaključak da je pravna kvalifikacija kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 u svemu pravilna i zakonita.

 

Slijedom toga, nije ostvaren niti daljnji žalbeni osnov povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

 

              Nisu u pravu optuženik niti državni odvjetnik kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

 

Državni odvjetnik smatra da nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne jer je optuženik, kao profesionalni vozač, trebao iskazati puno veću savjesnost u prometu pa njegova alkoholiziranost i grubo kršenje dopuštene brzine ukazuju na visok stupanj neodgovornosti prema sudionicima u prometu. Osim toga, optuženik je bezuspješno nastojao otkloniti svoju kaznenu odgovornost te je time iskazao nekritičnost prema vlastitom postupanju, što mu je također, trebalo ocijeniti otegotnim.

 

Nasuprot tim tvrdnjama, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je primjena odredaba o ublažavanju kazne u svemu opravdana jer je optuženik u vrijeme događaja bio mlađi punoljetnik (star 19 godina) što, pored značajne olakotne okolnosti, predstavlja i mogući zakonski osnov za ublažavanje kazne prema čl. 106. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 – u daljnjem tekstu: ZSM). Osim toga, činjenica da je optuženik po zanimanju vozač, nije bila od utjecaja na njegovo ponašanje tempore criminis s obzirom da je vještine tog posla tek naknadno stekao. Također, način obrane optuženika ne može imati karakter otegotne okolnosti, poglavito u situaciji kada optuženik, nakon izmjene optužnice, u potpunosti priznaje objektivni učin kaznenog djela.

 

Kada se, s druge strane, uzme u obzir da optuženik nije osuđivan niti prekršajno kažnjavan kako prije, tako niti nakon kritičnog događaja, te da je pokazao iskreno žaljenje i kajanje zbog smrti njegovog dugogodišnjeg prijatelja, tada sud prvog stupnja osnovano zaključuje da brojnost i značaj svih olakotnih okolnosti, u svojoj ukupnosti, opravdava ublažavanje kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma.

 

Isto tako, nije u pravu niti optuženik kada predlaže još blažu kaznu s osnova doprinosa oštećenika koji u vozilu nisu bili vezani sigurnosnim pojasom. Naime, optuženik je bio svjestan da su njegovi prijatelji, kao i on, kritične večeri konzumirali alkoholna pića pa je trebao uložiti pojačanu pažnju u njihovu sigurnost, a ne krenuti vozilom bez dodatne provjere jesu li svi suputnici propisno vezani.

 

Zaključno, dakle, pravilnim vrednovanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, kao i ocjenom ličnosti samog počinitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća po sudu prvog stupnja izrečenu kaznu zatvora od dvije godine kao zakonitu i pravednu. Takvom kaznom će se u odgovarajućoj mjeri izraziti prijekor društva te će se utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno i upozoriti drugi građani da se klone kršenja prometnih propisa. Tako odmjerena kazna učvrstiti će svijest građana o štetnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, ali i omogućiti optuženiku da se, po izdržanoj kazni, ponovno uključi u društvo.

 

Konačno, nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Isti su odmjereni u skladu sa stvarno nastalim troškovima te dužinom i složenošću postupka, ali i imovnim stanjem zaposlenog optuženika. U svakom slučaju, ako se nakon donošenja ove odluke utvrde okolnosti koje pokazuju da bi, zbog lošeg imovnog stanja optuženika, plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, predsjednik vijeća može ga dijelom ili u cijelosti osloboditi te obveze u smislu čl. 148. st. 6. ZKP/08-I.

 

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 4. ožujka 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.