- 1 -              III Kr 9/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 9/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. V. K., zbog kaznenog djela iz čl. 156. st. 1. i 2.  Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđ. V. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 15. srpnja 2020. broj Kzd-17/2019. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 5. studenog 2020. broj Kžzd-170/2020-4., u sjednici održanoj 4. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se zahtjev osuđ. V. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 15. srpnja 2020. broj Kzd-17/2019. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 5. studenog 2020. broj Kžzd-170/2020-4., V. K. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 156. st. 1. i 2. KZ/11., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri mjeseca.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđ. V. K., putem branitelja Š. L., odvjetnika iz B. na M.. Zahtjev je podnesen zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika, predviđene u čl. 469. toč. 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) i zbog povrede kaznenog zakona, prekoračenjem ovlasti u odnosu na odluku o kazni, iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08. Predlaže se preinačiti pravomoćnu presudu, odnosno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku te predmet vratiti na ponovno suđenje, uz molbu da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom odgovoru izložilo stav da je zahtjev neosnovan.

 

Odgovor na zahtjev dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je neosnovan.

 

Podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da je došlo do povrede kaznenog zakona na njegovu štetu, predviđene u čl. 469. toč. 1. ZKP/08., smatrajući kako djelo za koje se optuženik progoni nije kazneno djelo.

 

Obrazlažući ovaj oblik istaknute povrede, podnositelj zahtjeva prepisuje svoju žalbu na prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim problematizira kvantitativne i kvalitativne značajke činjenično opisanog postupanja optuženika. Tvrdi kako radnje osuđenika predstavljaju jednu radnju, koja nije dovoljna da bi se počinilo kazneno djelo iz čl. 156. st. 1. KZ/11., te osporava svojstvo posebne ranjivosti oštećenice, zbog njene dobi. Time, u biti, ponavlja prigovore činjeničnim utvrđenjima pravomoćne presude, zanemarujući kako se ovaj izvanredni pravni lijek, prema čl. 517. ZKP/08., ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U pravomoćnoj presudi je jasno izloženo zašto se radnje osuđenika poduzete prema oštećenici ne mogu smatrati jednom radnjom. Isto tako, svojstvo posebne ranjivosti oštećenice, zbog njene dobi, nije prestalo po nekom automatizmu time što je ona navršila 17 godina, osam mjeseci i devet dana.

 

Drugostupanjski sud je, odgovarajući na iste prigovore osuđenika istaknute u žalbi na prvostupanjsku presudu, dao jasnu argumentaciju koju prihvaća i ovaj sud.

 

Stoga su pravilno primijenjene odredbe kaznenog zakona, kada su postupci osuđenika označeni kao kazneno djelo spolnog uznemiravanja iz čl. 156. st. 1. KZ/11.

 

Nije u pravu osuđ. V. K. kada modalitet povrede kaznenog zakona na njegovu štetu, nalazi u navodnom nedostatku razloga o odlučnim činjenicama.

 

Tvrdnjom kako pravomoćna presuda nema valjanog obrazloženja subjektivnog elementa kaznenog djela, podnositelj zahtjeva zanemaruje kako se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Pitanje postojanja namjere je, po svom sadržaju, činjenično, a ne pravno pitanje, pa ono ne može predstavljati zakonsku osnovu pobijanja ovim izvanrednim pravnim lijekom.

 

Protivno daljnjim tvrdnjama podnositelja zahtjeva, izricanjem konkretne kazne zatvora nije prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu. Ova ovlast se temelji na jasnoj odredbi čl. 45. st. 1. KZ/11., koja propisuje izricanje kazne zatvora u trajanju do šest mjeseci, ako se ne može očekivati da bi se novčanom kaznom, radom za opće dobro ili uvjetnom osudom, mogla postići svrha kažnjavanja. Neosnovanom tvrdnjom kako u pravomoćnoj presudi nije obrazložena svrha ovakvog kažnjavanja, osuđenik, ponovno, protivno odredbi čl. 517. ZKP/08., pobija pravomoćnu presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Međutim, neovisno o ovom se ističe kako je u pravomoćnoj presudi izložena ocjena svih okolnosti odlučnih za izbor vrste i visine kazne, kao i razlozi iz kojih slijedi logičan zaključak kako se, upravo, izrečenom kaznom zatvora ostvaruje svrha kažnjavanja.

 

Imajući u vidu navedeno, nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08., predviđena u čl. 469. toč. 5. ZKP/08., niti je izricanjem konkretne kazne došlo do povrede "... ustavnih načela razmjernosti i prava na pravično suđenje ...", koju osuđenik u zahtjevu, paušalno, ističe.

 

Tvrdnje podnositelja zahtjeva kojima prigovara kazni, očito su usmjerene na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu okolnosti vezanih uz odmjeravanje kazne, u pokušaju ishoditi odluku suda trećeg stupnja, mimo uvjeta predviđenih zakonom.

 

S obzirom na izloženo, a na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci, a slijedom takve odluke, nije bilo mjesta odgodi izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 4. ožujka 2021.