- 1 -              Revt 247/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 247/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sr. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barač-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. (Podružnica R. t. Z.,), OIB ..., Z., zastupanog po punomoćnici N. S.-R. odvjetnici u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, V., OIB ..., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 10230/2013-4 od 30. studenog 2016. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P 30/13-11 od 11. studenoga 2013., u sjednici održanoj 3. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 10230/2013-4 od 30. studenog 2016. i Trgovačkog suda u Varaždinu broj P 30/13-11 od 11. studenoga 2013. i sudi:

 

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju Z. h. d.o.o. – Podružnica R. t. Z., ..., Z. iznos od 9.642.872,82 kn sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom tekućom od 6. svibnja 2004. pa do  31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. nadalje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 8 postotnih poena sve do isplate u roku od 8 dana.

 

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 421.834,37 kn u roku od 8 dana.

 

              Odbija se tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 146.930,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točci I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Tuženik Republika Hrvatska, OIB: ... je dužna tužitelju Z. h. d.o.o.- Podružnica R. t. Z., ..., Z., OIB: ....,  isplatiti iznos od 9.642.872,82 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. svibnja 2004. pa do 31. prosinca 2007 po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. nadalje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena sve do isplate u roku od osam dana."

 

              U točci II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 146.930,00 kn u roku od 8 dana.

 

              U točci III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 285.181.25 kn kao neosnovan.

 

              Presudom suda drugog stupnja u točci I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              U točci II. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 73.215,00 kn.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj sadržajem revizije poziva se na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev i naložilo tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju uvećano za trošak sastava revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Revizijski sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. – dalje: ZPP).

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer se drugostupanjski sud očitovao na žalbene navode tužitelja, a time što nije drugostupanjski sud prihvatio žalbene navode u onom dijelu u kojem žalitelj smatra da nisu postojali uvjeti da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije, zapravo ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa se ne može podvesti pod bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

              Međutim u pravu je revident kada smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

 

              Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu mu štete u iznosu od 9.632.872,82 kn za koju tvrdi da mu je nastala nezakonitim postupanjem suda pa smatra da predleži odgovornost tuženice sukladno odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 15/05., 16/07. i 113/08. – dalje: ZS) koji je u vrijeme podnošenja tužbe bio na snazi.

 

              U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, a od tih utvrđenja polazi i ovaj revizijski sud:

             

- da je na temelju pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 8771/03 od 10. veljače 2004. a koja presuda predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je ovrhovoditelj J. d.o.o. Z. ishodio rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovr 426/04 od 14. travnja 2004., a na temelju kojeg je rješenja s računa, u tom postupku ovršenika a ovdje tužitelja, na račun, u tom ovršnom postupku ovrhovoditelja J. d.o.o. Z., prisilno prenesen iznos od 9.642.872,82 kn;

 

              - da je tužitelj nakon donošenja rješenja o ovrsi zatražio odgodu ovrhe zbog podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti u parnici iz koje potječe ovršna isprava kao i što je i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zatražilo odgodu ovrhe u skladu s čl. 21. st. 2. Zakona o državnom odvjetništvu, iz tog razloga;

 

              - da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem broj Ovr 426/04 od 16. travnja 2004. donio rješenje o odgodi ovrhe do završetka postupka po prijedlogu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koje rješenje nije dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske;

 

              - da je Trgovački sud u Zagrebu prije okončanja postupka po uloženom zahtjevu za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (koji je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gzz 134/04-2, Revt 118/04-2 od 19. siječnja 2005. u cijelosti usvojen, a ovršna isprava stavljena izvan snage) rješenjem od 5. svibnja 2004. nastavio provedbu ovrhe, jer je nakon telefonske provjere zaključio da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije postupilo po čl. 21. st. 2. ZDO-a i podignulo zahtjev za zaštitu zakonitosti (iako tomu nije bilo tako);

 

- da je nakon donošenja rješenja o nastavku ovrhe, ovrha nastavljena prijenosom iznosa ovršne tražbine na račun društva J. d.o.o. Z., te da je potom dovršena;

 

              - da je tužitelj po zaprimanju odluke o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, 6. svibnja 2005. podnio prijedlog za protuovrhu po kojem prijedlogu je Trgovački sud u Zagrebu postupio tek nakon 4 godine, konkretno 9. prosinca 2009. kada je donio rješenje o protuovrsi, ali se tužitelj nije više mogao naplatiti zbog insolventnosti ovrhovoditelja J. d.o.o.

 

              Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da se nisu ispunile pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu temeljem odredbe čl. 106. st. 1. ZS-a jer da ne postoji uzročna veza između postupanja suda i štete nastale tužitelju.

 

              Povodom izjavljene žalbe, drugostupanjski je sud zaključio, da doduše postoji međusobna povezanost između nedostatka sredstava na računu društva J. d.o.o. Z. i nastanka utužene štete te navedenog postupanja suca Trgovačkog suda u Zagrebu, ali ne i pravno relevantna uzročna veza zbog čega i taj sud smatra da ne postoji odgovornost države za nepravilan ili nezakonit rad suca.

 

              Odredbom iz čl. 106. st. 1. ZS-a propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, pri čemu se nezakoniti rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, a nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti. Za štetu koju počini sudac nezakonitim ili nepravilnim radom, Republika Hrvatska odgovara oštećeniku na temelju objektivne odgovornosti, što znači da oštećeni mora dokazati štetu, štetnu radnju i uzročnu vezu između štete i štetne radnje, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada suca.

 

              U konkretnom slučaju Trgovački sud je u Zagrebu na temelju prijedloga Državnog odvjetništva RH od 16. travnja 2004. u ovršnom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovr 426/04 rješenjem od 16. travnja 2004. odgodio ovrhu određenu rješenjem od 14. travnja 2004. do završetka postupka po prijedlogu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 8771/03 od 10. veljače 2004. koja u predmetnom ovršnom postupku predstavlja ovršni naslova pozivajući se na odredbu čl. 21. st. 2. Zakona o državnom odvjetništvu (ZDO), kao i da to rješenje nije dostavljeno Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr 426/04 od 5. svibnja 2006. nastavljena je odgođena ovrha s obrazloženjem da Državno odvjetništvo nije postupilo u smislu čl. 21. st. 2. ZDO-a iako tome nije bilo tako. U konkretnom slučaju stoga sud je nezakonito nastavio provedbu ovrhe unatoč njezinoj odgodi pa upravo takav učin predstavlja onaj pravno relevantan uzrok štete za ovršenika koji se u protuovrsi nije mogao naplatiti od nakon toga insolventnog ovrhovoditelja. Provedba ovrhe prijenosom sredstava na račun J. d.o.o. uslijedila je odmah nakon nezakonite i nepravilne odluke ovršnog suda kojom je odlučio nastaviti ovrhu iako za to nisu bile ispunjene pretpostavke jer je Državno odvjetništvo podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti. K tome je ovršni sud istovremeno zanemario i ovršenikov prijedlog za odgodu ovrhe kojeg nije ni uzeo u razmatranje te nije uzeo u obzir loše financijsko stanje J. d.o.o. i nemogućnost povrata sredstava u eventualnoj protuovrsi što se uostalom i dogodilo.

 

U konkretnom slučaju neposredni uzrok štete predstavlja radnja ovrhovoditelja koja je doduše pravno dopuštena da ukloni sva sredstva s vlastitog računa nakon uplate tih sredstava, a što mu je omogućeno nepravilnim i nezakonitim radom ovršnog suda koji je ovrhu nastavio, čime je osujećen učinak odluke o odgodi ovrhe sa svrhom tog instituta za koji on i postoji, a ta je da se spriječi nastanak eventualne štete provedbom ovrhe, ako bi se naknadno ukinula ovršna isprava temeljem koje je ona određena.

 

              Zbog toga je nižestupanjski sud pogrešno zaključio da ne postoji uzročnost između rada suda i štete te je time i pogrešno primjenio odredbu iz čl. 106. ZS.

 

              Odgoda ovrhe u konkretnom slučaju upravo je bila odobrena odlukom ovršnog suda da se spriječi ovakav učin koji se je dogodio.

 

              Prema tome, svi elementi za naknadu štete na strani tužitelja u konkretnom slučaju su ostvareni, a to su štetna radnja, šteta i uzročnost te protupravnost postupanja pa je valjalo prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude i tako prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti u visini koja među strankama nije prijeporna, te tako odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Samim time valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku temeljem se na odredbe iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP, a koji se trošak odnosi na troškove zastupanja tužitelja u svim stupnjevima postupka po odvjetniku te na troškove sudskih pristojbi.

 

Zagreb, 3. ožujka 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.