Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

                            Poslovni broj: Usž-3056/20-2

 

 

Poslovni broj: Usž-3056/20-2

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. Š. iz Z., kojeg zastupa S. D., odvjetnik u Odvjetničkom uredu D., T. & B. d.o.o., Z., protiv tuženika Sveučilišta u Z., Hrvatski studiji, Z., radi razrješenja predstojnika, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-83/18-10 od 14. svibnja 2020., na sjednici dana 3. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o    j e

 

I.  Žalba se odbija i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-83/18-10 od 14. svibnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

 

Obrazloženje

 

Osporenim prvostupanjskim rješenjem odbacuje se žalba te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora i zahtjev tuženika za naknadu troška upravnog spora.

Osporenom odlukom tuženika KLASA: 030-02/17-2/0001, URBROJ: 380-1/17-109 od 4. prosinca 2017. godine razrješuje se tužitelj položaja privremenog predstojnika Odsjeka za kroatologiju te je određeno da odluka stupa na snagu danom donošenja.

Osporeno rješenje tužitelj pobija žalbom zbog svih žalbenih razloga predviđenih u članku 66. Zakona o upravnim sporovima. Navodi da je žalbeni razlog bitne povrede sudskog postupka ostvaren u tome što se sud u obrazloženju rješenja poziva na članak 30. ZUS-a navodeći da je razmatrajući pretpostavke za vođenje spora u smislu navedenog članka utvrdio da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora. Očito je da je u ovom pitanju sud nepravilno primijenio odredbe zakona, odnosno učinio pogrešku u shvaćanju i tumačenju pojma upravnog spora u smislu odredaba ZUS-a, a što je utjecalo na donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Tužitelj smatra da je više nego očito da su prilikom donošenja sporne odluke kumulativno ispunjeni svi zakonom predviđeni uvjeti koji definiraju koja se odluka ima smatrati upravnim aktom u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a. U konkretnom slučaju smatra da se radi o pojedinačnoj odluci kojom je tuženik kao pravna osoba sa statusom javne ustanove odlučio o pravima, obvezama i pravnim interesima tužitelja. Donošenjem sporne odluke tužitelj je izgubio formalno pravo sudjelovanja u radu kolegija Hrvatskih studija koje pravo je imao po osnovi svoje funkcije privremenog predstojnika Odsjeka za kroatologiju. Izravna posljedica donošenja i stupanja na snagu osporavane odluke je i smanjenje koeficijenta složenosti njegovih poslova čime je automatski došlo i do smanjenja njegove mjesečne plaće. Poziva se na Ustav Republike Hrvatske koji jamči svima zaposlenima pravo na zaradu kojom se može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Pobijajući zaključak prvostupanjskog suda o autonomiji sveučilišta zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske tužitelj ističe kako je člankom 19. Ustava propisano kako pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti, pa tako i Sveučilišta u Z., moraju biti utemeljeni na zakonu te se na taj način zajamčuje sudska kontrola zakonitosti općih akta upravnih vlasti i tijela koje imaju javne ovlasti. Prema navodima tužitelja stajalište suda izneseno u obrazloženju pobijanog rješenja ne samo da je protivno Ustavu već je i krajnje sporno i s međunarodno pravnog aspekta pri čemu se poziva na članak 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navodeći i druge razloge kojima se ponavljaju tužbeni navodi predlaže sudu da poništi osporeno rješenje, sam otkloni nedostatke te presudom sam riješi stvar uz naknadu troškova za sastav žalbe i sudske pristojbe u iznosu od 4.406,25 kn.

Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je Ugovorom o radu sklopljenim sa Sveučilištem u Z. – Hrvatski studiji tužitelj zaposlenik Hrvatskih studija na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2014. godine u znanstveno nastavnom zvanju docenta na Odjelu za kroatologiju. Nadalje proizlazi da je Odlukom o promjeni statusa Sveučilišnog centra Hrvatski studiji u Sveučilišni odjel Hrvatski studiji od 17. siječnja 2017. godine propisano, u članku 7., da zatečeni odjeli nastavljaju rad kao odsjeci Sveučilišnog odjela. Privremene predstojnike odsjeka imenovat će privremeni pročelnik Sveučilišnog odjela uz suglasnost privremenog znanstveno-nastavnog vijeća odjela.

Sukladno navedenom tužitelj je 30. siječnja 2017. imenovan privremenim predstojnikom Odjela za kroatologiju.

Kako je 30. siječnja 2017. Znanstveno nastavno vijeće temeljem članka 7. stavka 2. citirane Odluke dalo suglasnost za tužiteljevo imenovanje za privremenog predstojnika tako je dana 4. prosinca 2017. godine dalo suglasnost za odluku o njegovom razrješenju.

Time što je tužitelj razriješen položaja privremenog predstojnika Odjela ne dira se u njegov radnopravni status kao zaposlenika na neodređeno vrijeme u znanstveno nastavnom zvanju. Odluka tuženika od 4. prosinca 2017. godine u svjetlu naprijed citirane Odluke o promjeni statusa, omogućuje prijelazne faze preoblikovanja Hrvatskih studija.

Odluka o razrješenju tužitelja položaja privremenog predstojnika Odjela utemeljena je na mjerodavnim odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ 123/03. – 131/17.) i na Statutu Sveučilišta u Zagrebu iz kojih odredbi proizlazi ovlaštenje za donošenja odluke o promjeni statusa tužitelja pa se takva odluka niti ne donosi u upravnom postupku.

Imajući u vidu izloženo ovaj Sud prihvaća obrazloženje Upravnog suda u Zagrebu dano u osporenom rješenju da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnom aktu u smislu članka 3. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) čija se zakonitost može osporavati u upravnom sporu.

S obzirom na navedeno pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbacio tužbu tužitelja zbog nepostojanja pretpostavki za vođenje upravnog spora jer je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. uz članak 67. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima riješiti kao u izreci.

Odluka o troškovima temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a.

 

U Zagrebu 3. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća:

Boris Marković, v.r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu