1              Poslovni broj: 1 UsI-753/2019-22

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 UsI-753/2019-22

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja P. P. d.o.o., R., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M., u R., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Z., radi koncesije na pomorskom dobru, 3. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-342-22/17-01/6, URBROJ: 530-03-1-1-1-19-17 od 23. travnja 2019. i Odluka o oglašavanju ništavom Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru za adaptaciju i gospodarsko korištenje ugostiteljskog objekta i terasa, plaže i parkirališta P., G. R., KLASA: 021-04/17-01/6, URBROJ: 2710/1-01-01/4-17-16 od 27. srpnja 2017.

 

              II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 9.375,00 (devet tisuća tristo sedamdeset i pet) kuna u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Odlukom davatelja koncesije Primorsko-goranske županije, Županijske skupštine, KLASA: 021-04/17-01/6, URBROJ: 2170/1-01-01/4-17-16 od 27. srpnja 2017., na temelju čl. 128. st. 1. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP), oglašena je ništavom Odluka o davanju koncesije na pomorskom dobru za adaptaciju i gospodarsko korištenje ugostiteljskog objekta i terasa, plaže i parkirališta P. u G. R., KLASA: 021-04/15-01/2, URBROJ: 2710/1-01-01/5-15-51 od 26. ožujka 2015. (dalje: Odluka o davanju koncesije), zbog stvarne (faktične) nemogućnosti izvršenja iste od strane davatelja koncesije iz razloga što davatelj koncesije nije mogao ovlaštenika koncesije, ovdje tužitelja, uvesti u posjed u roku od godine dana od dana sklapanja Ugovora o koncesiji na predmetnom pomorskom dobru broj P-008/07/2015 od 23. studenoga 2015. (dalje: Ugovor o koncesiji). Ujedno je tom Odlukom utvrđeno da se na temelju čl. 128. st. 4. ZUP danom stupanja na snagu te Odluke poništavaju i svi pravni učinci Odluke o davanju koncesije odnosno da se poništava Ugovor o koncesiji.

 

U obrazloženju navedene prvostupanjske Odluke od 27. srpnja 2017. davatelj koncesije je naveo da se nisu stvorili uvjeti za stupanje tužitelja kao koncesionara u posjed koncesioniranog područja, budući da se predmet koncesije u trenutku donošenja Odluke o davanju koncesije i u trenutku potpisivanja Ugovora o koncesiji nalazio u posjedu drugog pravnog subjekta bez pravne osnove te da je stoga tim Ugovorom uvođenje u posjed odgođeno na razdoblje od najdulje godinu dana od dana potpisivanja tog Ugovora (dakle do 23. studenoga 2016.) u kojem razdoblju se je predviđalo oslobođenje od osoba i stvari, ali se protekom roka od godine dana nisu stvorili uvjeti za stupanje koncesionara u posjed, a i da je upitno vrijeme kada će ti uvjeti biti ostvareni, slijedom čega da se odredbe Odluke o davanju koncesije ne mogu stvarno izvršiti. U obrazloženju je još navedeno da je koncesionar bio pozvan na sporazumni raskid Ugovora što je odbio, a kako nisu ispunjeni uvjeti za jednostrani raskid koncesije, to da je Odluka o davanju koncesije na temelju čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP oglašena ništavom.

 

              Protiv navedene prvostupanjske Odluke od 27. srpnja 2017. tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-342-22/17-01/6, URBROJ: 530-03-1-1-1-19-17 od 23. travnja 2019. odbijena kao neosnovana. Navedeno rješenje tuženika doneseno je u ponovnom postupku nakon presude ovog Suda poslovni broj 5 UsI-1550/17 od 20. travnja 2018. kojom je poništeno ranije doneseno rješenje tuženika kojim je također bila odbijena žalba, a u toj presudi je dana uputa tuženiku da u ponovnom postupku treba uzeti u obzir okolnost da je Odluka o davanju koncesije izvršena sklapanjem Ugovora o koncesiji.

 

              Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika. U tužbi u bitnome navodi da je na temelju navedene Odluke o davanju koncesije zaključen Ugovor o koncesiji između njega i Primorsko-goranske županije kao davatelja koncesije i da je time navedena Odluka o davanju koncesije u potpunosti izvršena. Smatra da nakon sklapanja Ugovora o koncesiji, koncesija ne može prestati oglašavanjem ništavom Odluke o davanju koncesije, već jedino na jedan od načina koji je propisan Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11, dalje: ZPDML). Pojašnjava kako sklopljeni Ugovor o koncesiji ne može prestati oglašavanjem ništavom (ili ukidanjem ili poništenjem Odluke o davanju koncesije) iz razloga koji bi eventualno mogao predstavljati razlog za raskid Ugovora o koncesiji. Navodi kako se na koncesije na pomorskog dobru primjenjuju odredbe ZPDML, koje su lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj 143/12, dalje: ZK), a da ZPDML u čl. 31. taksativno nabraja slučajeve kod kojih dolazi do prestanka koncesije i da se radi o zatvorenom krugu razloga zbog kojih dolazi do prestanka koncesije, a da u konkretnom slučaju nije nastupio niti jedan razlog iz čl. 31. ZPDML. Navodi da se među tim razlozima ne navodi oglašivanje ništavom Odluke o davanju koncesije, a kada bi se eventualno Odluka o davanju koncesije i mogla oglasiti ništavom, da se u ovom slučaju ne radi o stvarnoj nemogućnosti izvršenja te Odluke. Nadalje navodi da se ovdje radi o odnosu javnopravne, a ne privatnopravne naravi, jer da je Ugovor o koncesiji sklopljen s javnopravnim tijelom na temelju normi koje uređuju odnose javnopravnog karaktera, koje stoga nisu dispozitivne već kogentne naravi, pa da se njihova primjena ne može otkloniti dispozicijom stranaka, te da stoga stranke nisu mogle ugovoriti da koncesija može prestati oglašivanjem ništavom Odluke o davanju koncesije. Nadalje smatra da je zaključak upravnih tijela da se Odluka o davanju koncesije nije mogla izvršiti apsurdan iz razloga što je Odluka već izvršena sklapanjem Ugovora o koncesiji, a da sve i da nije, razlog koji navode upravna tijela ne predstavlja stvarnu nemogućnost izvršenja, budući da tvrdnja kako je predmet koncesije u posjedu trećih osoba ne može predstavljati objektivnu nemogućnost izvršenja, jer da je posjed faktična vlast na stvari i ovisi o dispoziciji osobe koja drži stvar u posjedu, a da posjednik ima na raspolaganju institut samopomoći ili pravna sredstva zaštite povrata posjeda i zaštite vlasništva. Dodaje i da je predaja u posjed predmeta koncesije upravo obveza davatelja koncesije pa da takva okolnost ne može ići na teret koncesionara. Smatra kako davatelj koncesije ne može jednostrano raskinuti sklopljeni Ugovor o koncesiji budući da upravo on nije ispunio svoju obvezu da uvede koncesionara u posjed koncesioniranog područja. Zaključno tužitelj smatra da navedena okolnost eventualno predstavlja razlog za raskid Ugovora o koncesiji, a ne za oglašavanje ništavom Odluke o davanju koncesije. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka i u dokumentaciju na koju se poziva i prilaže uz tužbu, te da se u sporu provede dokaz očevidom na licu mjesta, saslušanjem K. J. kao vlasnika Ugostiteljskog objekta S.a i zz tužitelja M. B. te da se službenim putem pribavi podatak o potrošnji vode i struje za navedeni Ugostiteljski objekt, a sve na okolnost stvarne nemogućnosti uvođenja tužitelja u posjed predmetnog pomorskog dobra, pa da po provedenom postupku poništi osporavano  rješenje tuženika i navedena prvostupanjska Odluka od 27. srpnja 2017.

 

              Tuženik u detaljnom odgovoru na tužbu u bitnome ponavlja navode iz osporavanog rješenja, odnosno kako je prvostupanjsko tijelo u Odluci o oglašivanju ništavom Odluke o davanju koncesije izričito navelo da se nisu stvorili uvjeti za stupanje u posjed koncesionara te da je upitno vrijeme kada će ti uvjeti biti ostvareni, pa da je stoga osnovan zaključak davatelja koncesije da se Odluka o davanju koncesije ne može izvršiti, a  da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o koncesiji bio upoznat s mogućnošću odgođenog stupanja u posjed koncesioniranog područja iz razloga što se u njegovu neovlaštenom posjedu nalazi drugi pravni subjekti. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.  

 

              U sporu nije sporno da je na temelju spomenute Odluke o davanju koncesije između tužitelja i Primorsko-goranske županije kao davatelja koncesije zaključen navedeni Ugovor o koncesiji na predmetnom pomorskom dobru i da je u čl. 5. tog Ugovora navedeno da se koncesija daje na vremensko razdoblje od deset godina, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da u trenutku potpisivanja tog Ugovora davatelj koncesije ne može koncesionara uvesti u posjed koncesioniranog područja s obzirom da se u posjedu istog nalaze drugi pravni subjekti bez pravne osnove, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se uvođenje u posjed odgađa za razdoblje od najdulje godine dana od dana sklapanja tog Ugovora, u kojem roku se predviđa oslobađanje područja od osoba i stvari, te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je početak trajanja koncesije dan uvođenja koncesionara u posjed.

 

Međutim, sporno je, je li zakonito oglašena ništavom Odluka o davanju koncesije na temelju stvarne nemogućnosti izvršenja koncesije iz razloga što se predmet koncesije nalazi u neovlaštenom posjedu treće osobe.  

 

              U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 5. svibnja 2020. i 23. veljače 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

 

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

Čl. 3. t. 7. ZK propisano je da je odluka o davanju koncesije upravni akt koji donosi davatelj koncesije na prijedlog stručnog povjerenstva za koncesiju nakon pregleda i ocjene pristiglih ponuda, odnosno nakon zaprimanja zahtjeva i utvrđenja ispunjenja uvjeta za dobivanjem koncesije.

 

Čl. 1. st. 2. ZK propisano je da je koncesija pravo koje se stječe ugovorom, a st. 4. istog članka je propisano da je ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra ugovor čiji je predmet korištenje općeg ili drugog dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku.

 

Čl. 33. st. 1. ZK propisano je da se ugovorom o koncesiji određuju prava i obveze davatelja koncesije i koncesionara na temelju odluke o davanju koncesije u skladu s odredbama tog Zakona te posebnih zakona.

 

Čl. 44. ZK propisano je da koncesija prestaje:

– ispunjenjem zakonskih uvjeta,

– raskidom ugovora o koncesiji zbog javnog interesa,

– sporazumnim raskidom ugovora o koncesiji,

– jednostranim raskidom ugovora o koncesiji,

– pravomoćnošću sudske odluke kojom se ugovor o koncesiji utvrđuje ništetnim ili se

   poništava,

– u slučajevima određenima ugovorom o koncesiji,

– u slučajevima određenima posebnim zakonom.

 

Čl. 45. ZK propisan je prestanak koncesije ispunjenjem zakonskih uvjeta te je propisano da u tom slučaju koncesija prestaje:

a) istekom roka na koji je dana, osim ako drugačije nije određeno ovim Zakonom,

b) smrću fizičke osobe koncesionara, odnosno prestankom pravne osobe koncesionara, osim ako drugačije nije određeno ovim Zakonom, odnosno ugovorom o koncesiji,

c) ukidanjem, poništavanjem ili oglašivanjem ništavom odluke o davanju koncesije, u razdoblju nakon sklapanja ugovora o koncesiji.

 

Čl. 25. st. 1. ZPDML propisano je da na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji. U st. 2. istog članka propisano je da se ugovorom o koncesiji u skladu s odlukom o koncesiji uređuje bliža namjena za koju se daje koncesija, uvjeti koje u toku trajanja koncesije mora udovoljavati ovlaštenik koncesije, visina i način plaćanja naknade za koncesiju, jamstva ovlaštenika koncesije, druga prava i obveze davatelja i ovlaštenika koncesije.

 

Čl. 31. st. 1. ZPDML propisano je da koncesija prestaje:

1. istekom vremena za koje je dana,

2. odreknućem ovlaštenika koncesije prije isteka vremena određenog u odluci o koncesiji,

3. smrću ovlaštenika koncesije, odnosno prestankom pravne osobe ako nasljednici, odnosno pravni sljednici ne zatraže pravodobno potvrdu koncesije,

4. oduzimanjem koncesije od strane davatelja,

5. sporazumnim raskidom ugovora o koncesiji.

U st. 2. istog članka propisano je da odluku o prestanku koncesije donosi davatelj koncesije.

 

Čl. 128. st. 1. ZUP propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim iz taksativno navedenih razloga, a to su:

1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti,

2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku,

3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće,

4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo,

5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala,

6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

 

U tijeku ovog spora iz naknadno dostavljene dokumentacije Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, koju je to tijelo dostavilo u spis na traženje Suda, utvrđeno je da tužitelj nije stupio u posjed navedenog pomorskog dobra koje je predmetom dane koncesije iz razloga što se je to pomorsko dobro u trenutku donošenja Odluke o davanju koncesije i u trenutku sklapanja Ugovora o koncesiji pa sve do donošenja navedene Odluke o oglašavanju ništavom Odluke o davanju koncesije nalazilo u posjedu druge pravne osobe bez pravne osnove i to K. J., kao vlasnika Ugostiteljskog obrta S., M., te da je upravo u cilju njegovog iseljenja Republika Hrvatska zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci pokrenula dana 6. kolovoza 2015. ovršni postupak radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetnog pomorskog dobra pod poslovnim brojem Ovr-5382/15 (kasnije poslovni broj Ovr-3457/18) i to na temelju pravomoćne i ovršne presude tog istog Suda poslovni broj P-4465/05 od 23. rujna 2008. te da je ta ovrha provedena 3. prosinca 2020. na način da je sudski ovršitelj predao u posjed ovrhovoditelju Republici Hrvatskoj predmetno pomorsko dobro, a što je razvidno iz zapisnika Općinskog suda u Rijeci sastavljenog na licu mjesta poslovni broj Ovr-3457/18 od 3. prosinca 2020.    

 

Tuženik je u žalbenom postupku utvrdio da se je Odluka o davanju koncesije mogla oglasiti ništavom pozivom na citirani čl. 45. t. c ZK prema kojem koncesija prestaje oglašavanjem ništavom odluke o davanju koncesije i nakon sklapanja ugovora o koncesiji te pozivom na citirani čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP, a da je tužitelj potpisom Ugovora o koncesiji prihvatio okolnost da u trenutku donošenja Odluke o davanju koncesije i sklapanja Ugovora o koncesiji davatelj koncesije nije bio u mogućnosti uvesti  tužitelja u posjed koncesioniranog područja, a da je odgoda uvođenja u posjed mogla najduže trajati godinu dana od dana sklapanja Ugovora o koncesiji pa da je time tužitelj pristao da uslijed nekorištenja pomorskog dobra nakon navedenog roka davatelj koncesije može raskinuti Ugovor o koncesiji. Tuženik smatra da koncesijski sustav postoji samo ako su na snazi Odluka o davanju koncesije i Ugovor o koncesiji, a ukoliko postoje uvjeti za raskid Ugovora o koncesiji da onda niti Odluka o davanju koncesije ne može postojati jer da raskidom Ugovora o koncesiji prestaje koncesija, a time da prestaje i Odluka o davanju koncesije.

 

Međutim, prema shvaćanju Suda, na koncesije na pomorskom dobru imaju se primijeniti i odredbe ZK i odredbe ZPDML kao specijalnog propisa, a te odredbe propisuju samo u citiranom čl. 45. t. c ZK da koncesija prestaje oglašivanjem ništavom odluke o davanju koncesije u razdoblju nakon sklapanja ugovora o koncesiji, ali niti jednom odredbom nadalje nisu propisani  posebni razlozi za oglašavanje ništavom odluke o davanju koncesije u razdoblju nakon sklapanja ugovora o koncesiji. To znači da se odluka o davanju koncesije može oglasiti ništavom samo pod pretpostavkama iz opće odredbe ZUP i to citiranog čl. 128. ZUP, jer se ta odredba odnosi na sve upravne akte koji se donose u upravnom postupku, a kao što je ranije citirano u čl. 3. t. 7. ZK odluka o davanju koncesije je upravni akt.

 

Nadalje, oglašivanje rješenja ništavim prema odredbama ZUP je izvanredni pravni lijek, a ništavost je najteži oblik nezakonitosti upravnog akta za koji se vežu najteže pravne posljedice. Ništavi akt ne proizvodi pravne učinke, pa se oglašivanjem akta ništavim, smatraju ništavim i pravni učinci akta. Ništavi upravni akt može se oglasiti ništavim bez vremenskog ograničenja, a protekom vremena ništavi akt ne može konvalidirati. Zato su razlozi oglašivanja rješenja ništavim propisani zakonom i javnopravno tijelo ne može rješenje oglasiti ništavim izvan taksativno navedenih razloga u zakonskoj odredbi, a niti se propisani razlozi smiju tumačiti preširoko protivno smislu citirane odredbe.

 

Stoga se pod stvarnom nemogućnošću izvršenja iz citirane odredbe čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP treba smatrati samo slučaj kada se odluka doista ne može izvršiti iz objektivnih razloga, jer bi se u protivnom, kada bi se citirana odredba preširoko tumačila, pod krinkom stvarne nemogućnosti izvršenja mogla staviti van snage gotovo pa svaka odluka, i to bez vremenskog ograničenja. Razlog zbog kojeg je u konkretnom slučaju oglašena ništavom Odluka o davanju koncesije ne može se prihvatiti zakonitim, jer se ne radi o objektivnim razlozima i stvarnoj nemogućnosti izvršenja. Naime, okolnost da se pomorsko dobro nalazi u neovlaštenom posjedu treće osobe ne priječiti Republiku Hrvatsku da na temelju javnopravnih i stvarnopravnih instituta koje ima na raspolaganju uđe u posjed i uspostavi zakonito pravno stanje nad pomorskim dobrom, a što je u konačnici Republika Hrvatska i učinila. Štoviše, Republika Hrvatska dužna je spriječiti svako neovlašteno korištenje pomorskog dobra, a ne da neovlašteno korištenje pomorskog dobra bude razlogom za nemogućnost ostvarenja prava koja ima koncesionar kao zakoniti ovlaštenik. Stoga se radi o situaciji koja je rješiva i koja nikako ne može predstavljati objektivnu nemogućnost izvršenja Odluke o davanju koncesije i sklopljenog Ugovora o koncesiji. Pri tome rok od godine dana za stupanje u posjed koncesioniranog područja naveden u Ugovoru o koncesiji može samo predstavljati rok koji je relevantan za stupanje u posjed i početak trajanja koncesije ili za eventualno druge sporazumne dogovore među strankama, ali ne nikao razlog da se Odluka o davanju koncesije ne može izvršiti kada je ta Odluka izvršena kako to tvrdi i tužitelj sklapanjem Ugovora o koncesiji. 

 

Stoga je Sud na temelju čl. 58. st. 1. ZUS poništio osporavano rješenje tuženika kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude čime je ova upravna stvar meritorno riješena.

 

Odluka Suda o troškovima spora iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužitelju. 

 

Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi za sastav tužbe te za pristup na dva ročišta za raspravu održana u ovom sporu dana 5. svibnja 2020. i 23. veljače 2021., za svaku radnju u pojedinačnom iznosu od 2.500,00 kn, sve uvećano za iznos PDV-a od 25%, što sveukupno iznosi 9.375,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj trošak tužitelju.

 

Tužitelj je također zatražio naknadu troška za sastav dva podnesaka i to podneska od 14. veljače 2020. i 7. listopada 2020. Međutim, prvim podneskom tužitelj se je očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a što je mogao i usmeno na ročištu za raspravu održanom u ovom sporu 5. svibnja 2020. za koje ročište mu je priznat trošak pristupa, dok je tužitelj drugim podneskom na traženje Suda dostavio dodatne dokaze u spis koje je mogao bez ikakvih ograničenja priložiti još uz tužbu za koju mu je također priznat trošak sastava. Dakle, radi se o podnescima kojima je tužitelj upotpunio svoje navode koje je već iznio u tužbi i na ročištu od 5. svibnja 2020. te se stoga ne radi o podnescima koji obuhvaćaju nova činjenična i pravna razlaganja. Stoga je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora, jer nije riječ o opravdanim izdacima u smislu čl. 79. st. 1. ZUS.

 

Tužitelj je također zatražio i trošak pristupa na objavu presude, međutim isto tako radi se o trošku koji je nije bio nužan za vođenje ovog spora.

 

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih  pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 3. ožujka 2021.

 

                                                                                                                                              Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić, v.r.

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).