1                       Poslovni broj: 7 UsI-1254/2020-7

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                           Poslovni broj: 7 UsI-1254/2020-7

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Romanik Bacanović, u upravnom sporu tužitelja M. P. iz L…, kojega zastupa opunomoćenica N. G. B., odvjetnica u P… protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe građevinske inspekcije, Ispostava u Pazinu, P…, radi uklanjanja građevine, 3. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

             

1.                 Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe građevinske inspekcije, Ispostave u Pazinu KLASA: UP/I-362-02/20-02/762, URBROJ: 443-02-02-19/7-20-4 od 9. rujna 2020.

 

2.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

 

i  r i j e š i o   j e

 

Odbija se prijedlog tužitelja da tužba ima odgodni učinak rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe građevinske inspekcije, Ispostave u Pazinu KLASA: UP/I-362-02/20-02/762, URBROJ: 443-02-02-19/7-20-4 od 9. rujna 2020.

              Obrazloženje             

             

Rješenjem Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe građevinske inspekcije, Ispostave u Pazinu KLASA: UP/I-362-02/20-02/762, URBROJ: 443-02-02-19/7-20-4 od 9. rujna 2020. naređeno je investitoru M. P., ovdje tužitelju, da u roku od 15 dana ukloni građevinu katnosti prizemlja dimenzija 8,60 m x 8,60 m, i to armirano betonsku ploču 20 cm iznad tla tlocrtnih dimenzija 8,60 m x 8,60 m, nosive i pregradne zidove od blok opeke na koje je postavljena međukatne map-konstrukcija s tlačnom armirano betonskom pločom tlocrtnih dimenzija 8,60 m x 8,60 m, ukupne visine prizemlja Vp=2,8 m, samostojeću nadstrešnicu na sjevernoj strani parcele tlocrtnih dimenzija 4,0 m x 3,0, visine 3,0 m, i to temeljnu betonsku ploču, drvenu konstrukciju, na stupove s kosim krovištem i pokrovom od valovitih elemenata, uz zatrpavanje zemljanog iskopa dimenzija 3,0 m x 3,0 m, dubine 1,5 m, sa zemljom deponiranom na parceli, sve izvedeno na k.č.br. … k.o. Š., na lokaciji K., naselje Š., O. L., izvan građevinskog područja, na tlu oznake „pašnjak“, bez građevinske dozvole.

 

Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja. U tužbi ne osporava da su predmetni radovi izvedeni bez građevinske dozvole, već u bitnom navodi da mu predmetni objekt predstavlja jedini dom za stanovanje pa da bi mu njegovim uklanjanjem bilo povrijeđeno pravo na dom, kao i da mu u postupku koji je prethodio ovome sporu nije bilo omogućeno sudjelovanje i očitovanje o odlučnim činjenicama.  Navodi da je otac petero maloljetne djece koja s njim i suprugom žive u kućanstvu, te da radi kao građevinski radnik i ima mala primanja, a on da je jedini zaposlen u obitelji, budući da supruga skrbi o djeci. S tim u svezi nadalje navodi da predmetna nekretnina njemu i članovima njegove obitelji predstavlja jedini dom, s obzirom da drugu nekretninu za život nemaju i da ju s obzirom na mala primanja nisu mogućnosti osigurati. Ističe da je pravo na dom zaštićeno člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustavom Republike Hrvatske. S tim u svezi nastavno navodi da brojna praksa Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava jasno utvrđuje da je gubitak doma najekstremniji oblik miješanja u pravo na dom i poštovanje obiteljskog života uopće. Poziva se na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Ćosić protiv Hrvatske (presuda, 15. siječnja 2009., br. 28261/06), Brežec protiv Hrvatske (presuda 18. srpnja 2013., br. 7177/10) i dr., te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. i dr.  Nadalje navodi da mu je u postupku koji je prethodio ovome sporu povrijeđeno pravo na sudjelovanje i očitovanje o odlučnim činjenicama te da je povrijeđeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo materijalne istine, načelo samostalne i slobodne ocjene dokaza te načelo zakonitosti. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom  u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog pa da po provedenom postupku tuženikovo rješenje poništi.   

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporenog rješenja i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije.

 

Sud je održao ročište za raspravu 26. veljače 2021., na koje je pristupio tužitelj osobno uz opunomoćenicu, a kako je tuženik uredno pozvan, Sud je ne našavši razloga za odgodu, ročište održao u njegovom odsustvu.

 

Tužitelj je na ročištu izjavio da ostaje kod navoda iznesenih u tužbi i upravnom postupku koji je prethodio ovome sporu.  U spis je predao fotografiju za koju tvrdi da dokazuje da je predmetna nekretnina useljena i u njoj živi zajedno sa svojom obitelji. Također je Sudu na uvid dao osobnu iskaznicu iz koje je Sud utvrdio da tužitelj ima prebivalište u L. Istaknuo je da ukoliko dođe do iseljenja, neće imati nikakve druge nekretnine u koju bi mogao useliti. Na upit Suda je odgovorio da njegovi roditelji žive u Slavoniji, u L.

 

Među strankama je u ovome sporu je li osporenim rješenjem povrijeđeno tužiteljevo pravo na dom te pravo na sudjelovanje u postupku i očitovanje o odlučnim činjenicama.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

U prvom redu, Europski sud za ljudska prava u predmetima Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 24. studenog 1986., br. 9063/80) i dr. iznio pravno shvaćanje da u smislu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) pravo na dom postoji i štiti se ukoliko postoji dostatna i trajna veza osobe s određenim mjestom, a isto je pravno shvaćanje ponovio u predmetima na koje se poziva tužitelj Brežec protiv Hrvatske (presuda 18. srpnja 2013., br. 7177/10) i dr.

 

Uvodom u fotografije koje se nalaze u privitku zapisnika o inspekcijskom pregledu od 29. srpnja 2020. Sud je utvrdio da je u predmetu ovoga spora inspekcijski pregled proveden i uklanjanje naloženo u toku gradnje, dok građevina još nije bila useljena ni useljiva, jer su u to vrijeme bili izvedeni samo grubi radovi.

 

Stoga, prema shvaćanju Suda, tužitelj s predmetnom građevinom u vrijeme donošenja rješenja nije mogao stvoriti vezu trajnog karaktera u smislu citiranih odluka Europskog suda za ljudska prava, pa mu nije moglo biti ni povrijeđeno pravo na dom.

 

S tim u svezi nadalje, prema odredbi članka 113. stavka 1. točke 1. Zakona o državnom inspektoratu („Narodne novine“ broj 115/18, dalje: Zakon o državnom inspektoratu)  u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor vlasniku ili investitoru naređuje uklanjanje građevine ako se gradi ili je izgrađena bez izvršne građevinske dozvole.

 

Stoga, budući da tužitelj ne osporava predmetnu gradnju izveo građevinske dozvole, u tom dijelu su se ostvarile pretpostavke da se naloži uklanjanje.

 

Nadalje, prema odredbi članka 106. stavka 4. Zakona o državnom inspektoratu ako građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke.

 

Međutim, neovisno o tome, uvidom u spis predmeta upravnog postupka Sud je utvrdio da je tužitelju dostavljen zapisnik o inspekcijskom pregledu, te da tužitelj dostavio podnesak od 19. kolovoza 2021. kojim se na zapisnik očitovao, stoga su neosnovani tužbeni navodi da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku.

 

I naposljetku, Sud nije našao da bi u upravnom postupku koji je prethodio ovome sporu bilo povrijeđeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo materijalne istine, načelo samostalne i slobodne ocjene dokaza ili načelo zakonitosti iz Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), stoga su tužbeni navodi neosnovani i u tom dijelu.

 

Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: Zakon o upravnim sporovima) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Nadalje, tužitelj je uz tužbeni zahtjev predložio da Sud odgodi izvršenje osporenog rješenja. 

 

Člankom 26. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da sud može odrediti da tužba ima odgodni učinak ako bi izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nastala šteta koja bi se mogla teško popraviti.

 

Međutim, budući da je Sud u konkretnom slučaju osporenu odluku ocijenio zakonitom, prema shvaćanju Suda, ne postoje pretpostavke da bi se odredio odgodni učinak.

 

Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova spora u ukupnom iznosu od 6.566,00 kn, međutim kako je odredbom članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, zahtjev mu je odbijen kao neosnovan.

 

U Rijeci 3. ožujka 2021.

                                                                                                                                                      S u d a c

                                                                                                                     Antun Žagar, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).