1

Broj: Ppž-651/2021

 

                                           

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. T.P., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Umagu-Umago od 30. listopada 2020., broj: 39 Pp J-433/2020-31, u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se žalba okr. T.P. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15,70/17 i 118/18), okr. T.P. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Umagu-Umago od 30. listopada 2020., broj: 39 Pp J-433/2020, proglašen je krivim okr. T.P. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, izrečena novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 1 mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 te novčane kazne i to u iznosu od 1.333,33 kune.

 

Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 260,00 kuna.

 

              Protiv te presude, okr. T.P. pravodobno je po branitelju odvjetniku Z.B. podnio žalbu, ne naznačujući žalbene osnove dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a podredno da se pobijana presuda preinači i okrivljeniku izrekna novčana kazna do iznosa od 300,00 kuna.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljeik ističe kako smatra da sud nije valjano cijenio njegov iskaz te da je poklonio vjeru oštećeniku pritom pogrešno interpretirajući iskaz svjedoka E.V.. Ističe kako po svojoj konstituciji i uslijed djelomičnog invaliditeta nije fizički u stanju počiniti djelo koje mu se stavlja na teret odnosno objektivno nije u stanju fizičkom snagom izgurati iz stana oštećenika čak kad bi to i htio (jer mu je uslijed višekratnih operacija nogu drastično otežano kretanje). Osim toga, ističe da je doista tražio oštećenika da se udalji iz stana, doista da je i bio revoltiran (i oštećenica je bila vidno uzrujana) i doista da je došlo do prepirke među članovima obitelji okrivljenika, ali da do nasilja nije došlo, a osim toga da je oštećenica svojim agresivnim ponašanjem i izazvala galamu i svađu u obitelji napadajući sve ostale članove obitelji te da je i sama oštećenica nastojala iscenirati takvu situaciju kako bi mogla ucjenjivati okrivljenika da povuče tužbu radi diobe bračne stečevine.

 

Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osnovano je, pritom, prvostupanjski sud iskaze svih ispitanih svjedoka ocijenio vjerodostojnima, budući da su međusobno potpuno suglasni, bez ikakvih proturječnosti i ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica.

 

Naime, svjedokinja Z.H. iskazala je „...zbog toga se naljutio i uputio joj riječi „marš odavde“, na što mu je ona rekla da je nema pravo tjerati van iz stana, potom ju je uhvatio rukama za vrat i izgurao iz stana u hodnik, a kada se okrenula leđima, da ju je rukom udario u glavu, na što da je pobjegla a on potrčao za njom….“, dok je svjedok E.V. iskazao „…T. je po mojoj ocjeni bio revoltiran, te je Z. uhvatio za ruku i počeo ju odgurivati prema vani tj. izlazu iz stana … da ju nije gurao nego joj je pomogao da izađe … a šta se događalo izvan prostorije u kojoj je došlo do njihove prepirke ne mogu reći, jer to nisam vidio … u stanu nisam vidio da bi T. Z. rukama uhvatio za vrat i da bi ju udario, a što se događalo izvan stana ne mogu reći jer to nisam, vidio…'' pa iako svjedok E.V. nije vidio da li je okrivljenik udario oštećenu Z.H. desnom rukom u predjelu zadnjeg dijela glave, iskaz svjedokinje Z.H. osim što je u opisu događaja suglasan i iskazom svjedoka E.V. potvrđen je i medicinskom dokumentacijom u kojoj je konstatirano da je oštećena Z.H. inkriminirane prilike zadobila nespecificiranu ozljedu vrata.

 

Žalbenim navodima okrivljenika kojima ističe svoje zdravstveno stanje i otežano kretanja, a kojim dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedokinje Z.H. nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda. Osim toga, za odgurivanje nije potrebna posebna fizička snaga niti se ne može govoriti u pravom smislu riječi o „trčanju u stanu“ već se radi o slobodnom govoru svjedokinje u opisu događaja pa žalbenim navodima okrivljenika u kojima ističe da nije u stanju fizički počiniti djelo koje mu se stavlja na teret nije dovedeno u sumnju ponašanje okrivljenika koje je i po ocjeni ovog suda, pravilno prvostupanjski sud ocijenio kao ostvarenje svih bitnih obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Isto tako, nisu osnovani niti žalbeni navodi okrivljenika kojima ističe da je oštećenica iscenirala taj događaj kako bi mogla ucjenjivati okrivljenika da povuče tužbu radi diobe bračne stečevine, obzirom da navedeni događaj ni na koji način ne utječe na postupak diobe bračne stečevine.

 

Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U žalbi zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni okrivljenik ističe da je nezaposlena osoba koja tek povremeno obavlja poslove kojima osigurava svoje oskudno uzdržavanje i u skladu s takvim mogućnostima pomaže kćer pa je novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna u odnosu na prihode okrivljenika nesrazmjeran i nepremostiv izdatak koji on ne može podmiriti bez štete za svoje uzdržavanje, a s obzirom na okolnosti slučaja nije niti primjeren počinjenom prekršajnom djelu koje mu se stavlja na teret. Ističe kako smatra da je u konkretnom slučaju okrivljeniku trebala biti izrečena ublažena novčana kazna.

 

Međutim, razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti prvookrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u iznosu zakonom propisanog minimalnog iznosa novčane kazne  za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, s obzirom da je za taj prekršaj, propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna pa do visine općeg maksimuma od 50.000,00 (pedesettisuća) kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od do 90 dana.

U konkretnom slučaju, otklonjena je mogućnost ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. Kod takvog stanja stvari, sve okolnosti koje se ističu u žalbi našle su dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni.

 

S tim u vezi, ističe se da pogrešno okrivljenik ističe da je zakonom propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 1.000,00 kuna pozivajući se na odredbu čl. 20. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, obzirom da je u vrijeme počinjenja prekršaja na snazi bio Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018. (NN 70/17) te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koje su stupile na snagu 1. siječnja 2020. (NN 126/19), a kojim je za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, propisana novčana kazna kao blaža vrsta kazne u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna, a što je naprijed i objašnjeno.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 3. ožujka 2021.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.