Poslovni broj: Gž R-846/2020-2

 

Poslovni broj: Gž R-846/2020-2

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužiteljice V. T. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 10 Pr-380/2019-43 od 30. ožujka 2020., dana 3. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

Uvažava se žalba tužiteljice, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 10 Pr-380/2019-43 od 30. ožujka 2020.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I.;

 

b) preinačava u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. te sudi:

 

"1. Nalaže se tuženiku Bolnici, Z., OIB: ..., da tužiteljici V. T. iz Z., OIB: ..., na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 1.495,94 kuna bruto, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

     na iznos od 117,43 kn od 16.04.2014. godine pa do isplate                           

     na iznos od 263,84 kn od 16.02.2016. godine pa do isplate                           

     na iznos od 41,88 kn od 16.05.2016. godine pa do isplate                           

     na iznos od 3,33 kn od 16.08.2016. godine pa do isplate                           

     na iznos od 0,43 kn od 16.09.2016. godine pa do isplate                           

     na iznos od 0,06 kn od 16.10.2016. godine pa do isplate                           

     na iznos od 253,00 kn od 16.12.2016. godine pa do isplate                           

     na iznos od 15,34 kn od 16.01.2017. godine pa do isplate                           

     na iznos od 48,79 kn od 16.02.2017. godine pa do isplate                           

     na iznos od 0,81 kn od 16.05.2017. godine pa do isplate                           

     na iznos od 292,56 kn od 16.07.2017. godine pa do isplate                           

     na iznos od 69,85 kn od 16.08.2017. godine pa do isplate                           

     na iznos od 1,06 kn od 16.11.2017. godine pa do isplate                           

     na iznos od 320,36 kn od 16.01.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 4,66 kn od 16.02.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 43,34 kn od 16.03.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 11,16 kn od 16.04.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 6,32 kn od 16.06.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 0,56 kn od 16.07.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 1,00 kn od 16.09.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 0,13 kn od 16.10.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 0,02 kn od 16.12.2018. godine pa do isplate                           

     na iznos od 0,01 kn od 16.01.2019. godine pa do isplate,

po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 10.203,13 kn u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tuženika za nadoknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćenih plaća u iznosu od 53.125,19 kn kuna bruto s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tijek i stopa određeni izrekom presude, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće (točka I. izreke). Odbijena je tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 1.495,94 kn bruto, zajedno s zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka II. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku da plati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.750,00 kn, s zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

Protiv točaka II. i III. presude žali se tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP), predlažući ovom sudu da istu preinači sukladno žalbenim navodima.

 

Žalbu je podnio i tuženik i to protiv točke I. i III. izreke presude zbog svih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da istu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od 01. siječnja 2014. do 4. veljače 2019., kao dana podnošenja tužbe, na ime neisplaćenog dodatka za posebne uvjete rada, temeljem odredbe članka 57. stavka 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13., dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., te temeljem odredbe članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 29/18; dalje: KU 29/18).

 

Navedenim odredbama KU 143/13 i KU 29/18 određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužiteljica navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer je isti tužiteljici isplaćen za redovni rad.

 

Nadalje, predmet spora je i zahtjev s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta u visini od 10% temeljem odredbe članka 59. KU 143/13, kojim je određeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužiteljici isplaćen za redovni rad. Odredba članka 59. KU 143/13 izmijenjena je Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 96/15., dalje: Dodatak I. KU), koja se primjenjuje od 1. listopada 2015. na način da se brojka "10" zamjenjuje brojkom "12".

 

Konačno, predmet spora je i zahtjev s naslova dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu, temeljem odredbe članka 51. stavka 9., 10. i 11. KU 143/13 te temeljem odredbe članka 49. stavka 9., 10. i 11. KU 29/18.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), niti povrede na koje ukazuje tuženik iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, no sud prvog stupnja je na dio odluke pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu liječnik specijalist internist;

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada kada je tužiteljica radila prekovremeno;

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad;

- da je tužiteljica ostvarila rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako što je radila na neradne dane, državne blagdane i praznike koji "padaju" od ponedjeljka do petka;

- da je vještačenje visine tužbenog traženja napravljeno po vještaku P. B. iz C. ... d.o.o., Z.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU 143/13, Dodatka I. KU, te KU 29/18.

 

Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i na iznimnu odgovornost za život i zdravlje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

Naime, tumačenje tuženika da tužitelju taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužitelja, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu, što je tuženik propustio.

 

Posljedično, zbog pogrešnog obračuna plaće, tužitelju je i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, isplaćena u umanjenom iznosu.

 

Pri tome valja istaknuti da tužitelj, kako mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi naprijed citiranih odredbi KU 143/13, Dodatka I. KU i KU 29/18. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/2013 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU/2013, ali to ovdje i nije slučaj.

 

Za navesti je kako je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje kako zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU 143/13, koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU 143/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU 143/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

Stoga je sud prvog stupnja, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pod točkom I/, a glede neisplate cjelokupnog dodatka za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

Slijedom navedenog, a kako žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane točke I/ presude, trebalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, pa je odlučeno kao pod točkom I. a) izreke ove presude.

 

No, prema stavu ovog suda, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice za plaćanjem prekovremenog rada na dane državnih blagdana i praznika.

 

Naime, kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 88/13., 143/13.; dalje: KU 2013) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

Isto je propisano i odredbom članka 45. stavka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18.; dalje: KU 2018).

 

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 2013 i članka 49. stavka 1. KU 2018 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

 

Prema odredbi članka 58. stavka 9. KU 2013 i članka 49. stavka 9. i 10. KU 2018, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

Naime, prema odredbi članka 52. KU 2013 i članka 50. KU 2018 sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i na dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

 

Odredbom članka 1. stavka 1. i 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11; dalje: Zakon o blagdanima) određeno je da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

 

Odredbom članka 51. stavka 9. i 10. KU 2013, odnosno članka 49. KU 2018 jasno je određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati.

 

Imajući u vidu navedene odredbe KU-a, kao i odredbu članka 1. Zakona o blagdanima, koji zakon predstavlja kogentni propis i iz kojeg proizlazi da blagdan nije radni dan, za zaključiti je da mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

Stoga nije u pravu tuženik niti prvostupanjski sud kada tvrdi da ima mjesta primjeni Zaključka 153. iz kojeg proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (u koje ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

Naime, Zaključkom broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, propisano je da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima, Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji na rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće.

 

S druge strane, Zakonom o blagdanima u Republici Hrvatskoj regulirano je da su dani blagdana neradni dani, koji ne ulaze u mjesečni fond radnih sati budući da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana. Stoga nema mjesta primjeni Zaključka br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, budući da je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati, pa stoga strane kolektivnog ugovora nisu mogle odrediti (Zaključkom) drugačije.

 

Također, za navesti je kako Izjava suglasnosti za isplatu razlika naknada za korištenje godišnjeg odmora od kolovoza 2012. do rujna 2014., a koja je dana 18. prosinca 2014. da u tome razdoblju nema drugih potraživanja s osnova naknade za korištenje godišnjeg odmora  nije od utjecaja na predmetno potraživanje tužitelja.

 

Naime, navedena Izjava odnosi se na naknadu plaće za godišnji odmor u onom iznosu u kojemu je ista tužiteljici bila obračunata prema prosjeku zadnje tri plaće koje je primala, odnosno prema manje utvrđenim plaćama koje čine prosjek. Obzirom da je tijekom ovog postupka nespornim utvrđeno kako je tuženik tužiteljici pogrešno obračunavao plaću u utuženom razdoblju, odnosno nije dodatke određene citiranim odredbama KU obračunavao i na prekovremeni rad, to tužiteljici zaista i pripada utužena razlika naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora.

 

Stoga, u tome dijelu valjalo je preinačiti pobijanu presudu temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, odnosno odlučiti kao u izreci pod b) 1.

 

Kako je ovaj sud djelomično preinačio presudu, to temeljem odredbe članka 166. ZPP-a trebao odlučiti i o cjelokupnom trošku postupka.

 

Ovdje valja naglasiti da se omjer uspjeha u parnici temeljem odredbe članka 154. ZPP-a ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

Naime, odredbom članka 117. stavka 3. ZID ZPP-a propisana je primjena gore navedene izmjene na postupke u tijeku u kojima do 1. rujna 2019. nije donesena prvostupanjska odluka. Kako je u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda donesena 30. ožujka 2020., to se ima primijeniti izmjena ZPP-a, odnosno omjer uspjeha u parnici se obračunava prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, slijedom čega valja uzeti da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku.

 

Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i važećom odvjetničkom tarifom. Priznati trošak sastoji se od: sastava tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 OT), te pristupa ročištima dana 6.5.2019. i 19.2.2020. po 100 bodova svako (tbr. 9/1 OT). Također je priznata nagrada za sastava podneska od 5.4.2019. 100 bodova (tbr. 8/1 OT). Podneskom od 5.6.2019. tužiteljica traži produljenje roka, slijedom čega to nije radnja potrebna za postupak, slijedom čega taj trošak nije priznat, dok je za sastav podneska od 23.7.2019. priznata nagrada od 25 bodova. Podnesci od 3.1.2020. i 10.1.2020 čine jednu cjelinu, budući između njih nije bilo radnji protivne strane, te se sve moglo izreći jednim podneskom, za koji je priznata nagrada od 100 bodova. Podnesak od 30.1.2020. nije bio potreban za postupak, slijedom čega tužiteljici nije priznata nagrada za isti, dok podnesci od 3.2.2020. i 7.2.2020. također čine jednu cjelinu, te je za oba priznata nagrada od 100 bodova. Punomoćniku tužiteljice nije priznata nagrada za prisustvo na ročištu za objavu, budući na istome nije prisustvovao.

Dakle, dio zatraženog troška nije priznat tužiteljici temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a i članka 156. stavka 1. ZPP-a, budući isti nisu bili neophodni u postupku ili u njima tužiteljica ponavlja već iznijete navode.

 

Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak u visini od 625 bodova, odnosno 6.250,00 kn, na što treba obračunati vrijednost PDV-a od 25% u visini od 1.562,50 kn, te trošak predujma za vještačenje u visini od 2.000,00 kn, što daje ukupni trošak tužiteljice u visini od 9.812,50 kn.

 

Također, tužiteljici je valjalo priznati trošak žalbenog postupka. Obzirom na vrijednost pobijanog dijela u iznosu od 1.495,94 kn, temeljem tbr. 10. 1. Tarife tužiteljici pripada 312,50 kn, što uvećano za vrijednost PDV-a daje ukupni trošak žalbenog postupka u iznosu od 390,63 kn. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu u visini od 2.000,00 kn, budući se radi o radnom sporu u kojem je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe.

 

Kada se to pribroji trošku prvostupanjskog postupka, tada ukupni trošak tužiteljice za cjelokupni postupak iznosi 10.203,13 kn.

 

Kako je tuženik u žalbenom postupku, uspio samo u neznatnom dijelu, i to glede sporednog traženja, odnosno troškova postupka, to mu se ne može priznati trošak žalbe, temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 21. OZ-a.

 

Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci pod točkom b) 2.

 

U Splitu, 3. ožujka 2021.

 

Sutkinja:

 

Svjetlana Vidović