1

Poslovni broj: 32 UsI-960/20-7

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužiteljice S. T. iz Z., koju zastupaju J. T. i K. T., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak, 3. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e 

 

1.               Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/19-01/141, ur. broj: 513-04-20-2 od 31. siječnja 2020., rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave M., klasa: UP/I-410-23/2018-02/8231, ur. broj: 513-07-01-04-18-03 od 27. rujna 2018. i privremenog poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave M., klasa: UP/I-410-23/2018-02/8231, ur. broj: 513-07-01-04-18-01 od 20. lipnja 2018.

 

2.              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva od Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostava M., vraćanje iznosa od 4.956,04 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja do dana povrata.

 

3.            Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje 

 

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/19-01/141, ur. broj: 513-04-20-2 od 31. siječnja 2020., odbijena je žalba tužiteljice podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave M., klasa: UP/I-410-23/2018-02/8231, ur. broj: 513-07-01-04-18-03 od 27. rujna 2018., kojim je odbijen prigovor tužiteljice izjavljen protiv privremenog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave M., klasa: UP/I-410-23/18-02/8231, ur. broj: 513-07-01-04-18-01 od 20. lipnja 2018., a kojim je tužiteljici utvrđen ukupni godišnji dohodak za 2017. godinu u iznosu od 162.031,34 kn, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 66.600,00 kn, godišnja porezna osnovica u iznosu od 95.431,34 kn, godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 27.026,15 kn, uplaćeni predujam poreza i prireza u iznosu od 22.070,11 kn, te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 4.956,04 kn.

 

Tužiteljica je u pravodobno podnesenoj tužbi osporila zakonitost rješenja tuženika uz argumentaciju da ona nije koristila osobni odbitak za razdoblje cijele 2017. godine s obzirom da je kći tužiteljice O. T. s radom počela tek krajem mjeseca svibnja 2017. Ujedno smatra da se porezno razdoblje od jedne godine ne može primijeniti u ovom slučaju s obzirom da je tužiteljica kao porezni obveznik pravovremeno izvršila odjavu s danom 6. srpnja 2017., u kojem razdoblju je njezina kći, kao uzdržavani član, ostvarila dohodak u visini od otprilike 4.200,00 kuna. Zahtijeva poništavanje drugostupanjskog rješenja, poreznog rješenja i privremenog poreznog rješenja.

 

              Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev, pri čemu je ostao kod argumenata iznesenih u osporavanom rješenju.

 

              Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu: ZUS), o čemu su stranke bile upozorene u pozivu za raspravu.

 

              Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka O. T., jer je meritornu odluku mogao donijeti na temelju provedenih dokaza.

 

              Tužbeni zahtjev je neosnovan.

 

Uvidom u osporavano prvostupanjsko rješenje utvrđeno je da je istim odbijen prigovor tužiteljice kao poreznog obveznika, izjavljen protiv privremenog poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave M., klasa: UP/I-410-23/18-02/8231, ur. broj: 513-07-01-04-18-01 od 20. lipnja 2018., te je tužiteljici naloženo plaćanje razlike poreza na dohodak i prireza u iznosu od 4.956,04 kn. Tijekom upravnog postupka utvrđeno je da je uzdržavani član O. T. u 2017. godini ostvarila dohodak od nesamostalnog rada isplatitelja J. T. u bruto iznosu od 35.869,57 kn, te dohodak od kapitala isplaćen od strane R. A. d.d. u iznosu od 113,70 kn.

 

              Uvidom u osporavano drugostupanjsko rješenje utvrđeno je da je u konkretnom slučaju postupak utvrđivanja poreza na dohodak za 2017. pokrenut po službenoj dužnosti temeljem članka 5l. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 115/16., dalje u tekstu: ZOPD ), kao i da je u poreznoj kartici tužiteljice kao uzdržavani član upisana kći O. T. za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 6. srpnja 2017., te da je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo odredbe ZOPD-a.

 

Odredbom članka 17. stavka 1. ZOPD-a propisani su uvjeti za priznavanje osobnog odbitka, slijedom čega se, u smislu toga Zakona, uzdržavanim članovima uže obitelji i uzdržavanom djecom smatraju fizičke osobe čiji oporezivi primici, primici na koje se ne plaća porez i drugi primici koji se u smislu ZOPD-a ne smatraju dohotkom, ne prelaze iznos od 15.000,00 kuna na godišnjoj razini izračuna kao šesterostruki iznos osnovice osobnog odbitka.

 

Odredbom članka 17. stavka 6. ZOPD-a propisano je da, ako u tijeku poreznog razdoblja uzdržavani član za kojeg porezni obveznik u istom poreznom razdoblju koristi dio osobnog odbitka prema članku 14. stavku 4. ZOPD-a, ostvari primitke iz stavka 1. ovoga članka u iznosu većem od 15.000,00 kuna godišnje, porezni obveznik koji je po toj osnovi koristio osobni odbitak obvezan je podnijeti godišnju poreznu prijavu ili će se izvršiti poseban postupak utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak. Nadalje, odredbom stavka 7. istog članka definirano je da za tog člana porezni obveznik nema pravo u posebnom postupku utvrđivanja godišnjeg poreza koristiti osobni odbitak.

 

Dakle, sukladno članku 17. stavku 7. ZOPD-a, tužiteljica nema pravo na uvećanje osnovnog osobnog odbitka za 2017. godinu za kći O. T. radi visine ostvarenih primitaka uzdržavanog člana. Tužbeni navod tužiteljice da je sa porezne kartice odjavila uzdržavanog člana s danom 6. srpnja 2017., u kojem razdoblju je njezina kći, kao uzdržavani član, ostvarila dohodak u visini od otprilike 4.200,00 kuna, nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari jer sukladno navedenim zakonskim odredbama tužiteljica za tog člana nema pravo koristiti osobni odbitak za cijelu 2017. godinu. Jasno je citiranim zakonskim odredbama propisano da se primici koji prelaze iznos od 15.000,00 kn utvrđuju isključivo na godišnjoj razini.

 

Imajući u vidu prethodno navedene odredbe kojima su propisani uvjeti za priznavanje osobnog odbitka, te nespornu činjenicu da je uzdržavani član tužiteljice O. T. u 2017. godini ostvarila primitke veće od 15.000,00 kn, kao i činjenicu da je u poreznoj kartici tužiteljice kao uzdržavani član upisana kći O. T. za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 6. srpnja 2017., to sud utvrđuje da su javnopravna tijela pravilno provela postupak, da su pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo, radi čega sud osporavana rješenja ne može ocijeniti nezakonitima, te navodi iz tužbe nisu odlučni za drugačije rješavanje ove upravne stvari, slijedom čega je sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Tužiteljica je na temelju odredbe članka 22. stavka 4. ZUS-a, uz glavni zahtjev zahtijevala i naknadu štete koju joj je počinio tuženik u iznosu od 4.956,04 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plateža pa do dana povrata.

 

Odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje u tekstu: ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Odredbom članka 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

Imajući u vidu prethodno navedene odredbe te utvrđenje ovoga suda prema kojem su osporavana rješenja tuženika ocijenjena zakonitima, ovaj sud smatra da navedenim rješenjima tuženika tužiteljici nije prouzročena šteta, radi čega je sud na temelju odredbe članka 59. stavka 1. ZUS-a, u vezi sa odredbom članka 1045. stavka 1. ZOO-a, odbio zahtjev za naknadu štete kao neosnovan.

 

O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 79. stavak 4. ZUS-a kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

 

U Zagrebu, 3. ožujka 2021.

 

              Sudac:

Janja Topol, v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).