- 1 -              Rev 2030/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2030/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud  članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. A. d.o.o. P., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika B. M. iz P., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-617/15-2 od 24. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1460/13-22 od 29. listopada 2014., na sjednici održanoj 3. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o  j e:

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 247.500,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.03.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.04.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.05.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.06.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.07.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.08.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.09.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.10.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.11.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.12.2011. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.01.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.02.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.03.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.04.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.05.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.06.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.07.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.08.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.09.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.10.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.12.2012. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.01.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.02.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.03.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.04.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.05.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.06.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.07.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.08.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.09.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.10.2013. godine,

-          iznos od 7.500,00 kn od dana 25.11.2013. godine,

pa do isplate, po stopi i u skladu sa čl. 26. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se odnosi na ostale odnose.

 

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, po stopi i u skladu sa čl. 26. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se odnosi na ostale odnose.

 

III. Nalaže se tuženiku da naknadi parnične troškove tužitelju u roku od 15 dana."

 

Ujedno je prvostupanjskim rješenjem, u toč. I. izreke, utvrđeno da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj traži da mu tuženik preda u posjed i vlasništvo vozilo marke Renault, dok je u toč. II. izreke rješenja tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 12.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja, kao neosnovane, potvrđuje se st. I. presude Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-1460/13-22 od 29. listopada 2014. godine u dijelu kojim se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 247.500,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose od 7.500,00 kn u razdoblju od ožujka 2011. godine pa do studenog 2013. godine.“

 

Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja, ukida se st. I. presude Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-1460/13-22 od 29. listopada 2014. godine u dijelu kojim se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i odluka o troškovima postupka sadržana u st. II. rješenja Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-1460/13-22 od 29. listopada 2014. godine, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

 

II. O troškovima žalbenog dijela postupka biti će odlučeno u konačnoj odluci.“

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, navodeći da istu podnosi na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. To što drugostupanjski sud nije smatrao odlučnima za odluku u ovom konkretnom postupku dijelove iz pravomoćne presude donesene u predmetu prvostupanjskog suda broj P-994/07 pa u tom smislu nije niti obrazlagao žalbene navode koji se tiču tog predmeta (u kojem smislu tužitelj opisuje počinjenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka), ne dovodi samo po sebi do počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To zato jer je drugostupanjski sud dao jasne i neproturječne razloge za svoju odluku, koji revizijskim razlozima nisu dovedeni u sumnju.

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa od 247.500,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose od 7.500,00 kn, u razdoblju od ožujka 2011. pa do studenog 2013., po osnovi Ugovora o kupoprodaji rabljenog vozila marke Renault, kojega je sa tuženikom kao kupcem sklopio u lipnju 2006., a koji Ugovor je raskinut pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-994/07 od 1. ožujka 2011. radi materijalnog nedostatka stvari, pri čemu tužitelj tvrdi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi korist koju je imao od upotrebe stvari u visini najamnine koju bi za predmetno vozilo bio dužan platiti, sve u smislu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 – u daljnjem tekstu ZOO) time što je odbio vozilo vratiti tužitelju u razdoblju od 16. veljače 2011. pa do dana podnošenja tužbe (11. studenog 2013.).

 

U nižestupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- da je prvostupanjski sud 1. ožujka 2011. donio presudu posl.br. P-994/07 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u ovom predmetu tuženika, a radi raskida predmetnog Ugovora o kupoprodaji motornog vozila od 12. lipnja 2006., kojom se, među ostalim, tužitelju nalaže da tuženiku isplati dio plaćene kupoprodajne cijene, a koja je presuda postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske odluke posl.br. Gž-2517/11 od 21. svibnja 2013.,

 

- da je prema cjeniku tužitelja cijena mjesečnog najma vozila iste klase 7.500,00 kn,

 

- da je tuženik predmetni automobil vratio 29. studenoga 2013. nakon što je tužitelj 15. studenoga 2013. isplatio primljeni iznos po osnovi raskinutoga Ugovora,

 

- da tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu da se koristio vozilom cijelo vrijeme do 29. studenoga 2013.

 

Na temelju nižestupanjskih utvrđenja, a imajući u vidu da je spomenuta pravomoćna presuda donesena u predmetu P-994/07 donesena na temelju konstitutivnog tužbenog zahtjeva, sudovi obrazlažu da ista presuda ima konstitutivan učinak pa su posljedice takvog raskida ugovora i obveza vraćanja (dijela) kupoprodajne cijene, u skladu s izrekom takve pravomoćne presude, nastupile za stranke trenutkom zaprimanja drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, a ne samim podnošenjem tužbe. U tom smislu sudovi ocjenjuju da je tuženik postupao zakonito kada je propustio, pozivom na pravo retencije (čl. 72. ZOO), tužitelju predati motorno vozilo, sve dok parnica nije pravomoćno okončana, odnosno dok mu nije u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena vozila umanjena za iznos koji je tužitelj istaknuo prigovorom prijeboja, o kojim je obvezama stranaka i visini iznosa kojeg trebaju vratiti nakon raskida ugovora pravomoćno odlučeno u parnici koja se pred prvostupanjskim sudom vodila pod brojem P-994/07. Kako je tužitelj tražbinu iz spomenute presude isplatio tek 15. studenog 2013., dok je tuženik, nakon izvršenog plaćanja, tužitelju vratio kupljeno vozilo u razumnom roku nakon te isplate (29. studenoga 2013.), sudovi ocjenjuju tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu naknade stečene koristi od upotrebe vozila u visini najamnine neosnovanim u cijelosti.

 

              Navedeno shvaćanje pravilnim prihvaća i ovaj sud, ali ne posve iz razloga koje je naveo drugostupanjski sud.

 

Naime, čl. 360. ZOO propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

 

Prema odredbi čl. 368. st. 1. ZOO, raskidom ugovora obje su strane oslobođene od svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (čl. 368. st. 2. ZOO).

 

Čl. 72. ZOO propisano je da vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati  je dok mu ne bude ispunjena tražbina.

 

U pravu je revident kada tvrdi da učinci raskida kupoprodajnog ugovora, prema čl. 413. ZOO, nastupaju po samom zakonu ako dužnik niti u naknadnom roku ne ispuni ugovornu obvezu, a najkasnije podnošenjem tužbe kojom se utvrđuje da je ugovor raskinut, međutim, imajući u vidu da je u spomenutoj presudi donesenoj u predmetu P-994/07 prihvaćen tužbeni zahtjev za raskid predmetnog Ugovora na temelju konstitutivnog tužbenog zahtjeva i da je takva presuda postala pravomoćna, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su predmetni Ugovor smatrali raskinutim tek od nastupanja učinaka pravomoćnosti presude u predmetu P-994/07,  jer tužitelj ne može s uspjehom u ovom postupku isticati prigovore koji se odnose na konstitutivne učinke pravomoćne odluke donesene u drugom u predmetu (P-994/07), tj. da je pogrešno shvaćanje prema kojemu je konstitutivno raskinut predmetni Ugovor po osnovi čega u ovom postupku traži isplatu.

 

Stoga, a kako je i tuženikovo pozivanje na pravo zadržanja (retencije) u smislu čl. 72. ZOO osnovano, jer je do vozila došao na zakonit način, a u razdoblju zadržavanja tužiteljevog automobila imao je dospjelu novčanu tražbinu prema tužitelju, koja mu nije bila isplaćena sve do 15. studenoga 2013. i kako tužitelj nije u tužbi zahtijevao naknadu štete (niti tvrdio da mu je nastala) zbog povrede obveza tuženika kao retinenta na kojega se podredno primjenjuju pravila o zalogu, već je zahtijevao isplatu po osnovi upotrebe tuđe stvari u svoju korist i u tom smislu naznačio činjenice u tužbi, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbe čl. 360., čl. 368. i čl. 72. ZOO kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se tiče naknade koristi od upotrebe vozila. To zato jer povreda obveze retinenta (koji ima položaj zalogoprimca pa nije ovlašten upotrebljavati stvar i ne pripadaju mu plodovi i druge koristi od zadržane stvari), u pogledu zadržane stvari za posljedicu može imati samo pravo vjerovnika čija je stvar na naknadu štete.

 

Stoga suprotno revizijskim navodima nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u  izreci presude.

 

Zagreb, 3. ožujka 2021.