- 1 -              Revd 3752/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3752/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. d.d., Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica L. A. N., odvjetnica u Odvjetničkom društvu A., Z., protiv tuženice M. R., Z., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik N. V., odvjetnica u Z., radi iseljenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1037/2019-2 od 6. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-60/2015 od 16. srpnja 2018., u sjednici održanoj 3. ožujka 2021.

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1037/2019-2 od 6. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-60/2015 od 16. srpnja 2018., kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za iseljenje tuženice iz stana u Z., pobliže označenog u izreci te presude i predaju toga stana tužitelju u posjed.

 

Tuženica nije odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

 

Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pitanja:

 

„Mora li se trgovačko društvo čiji je jedini dioničar (ili član društva) Republika Hrvatska smatrati državom u širem smislu prilikom obavljanja djelatnosti koje nemaju javnopravni karakter već privatnopravni karakter usmjeren na stjecanje dobiti?“ i

„Može li sud, prilikom procjenjivanja legitimnog interesa između prava vlasništva i prava na dom, provođenjem testa proporcionalnosti, svoju odluku temeljiti isključivo na saslušanju jedne od stranaka u postupku bez dostavljanja ikakvih ostalih dokaza kojima bi se takvi navodi mogli potkrijepiti, a uzevši u obzir odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku?“

O postavljenim pitanjima ne ovisi odluka u sporu.

 

Odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva usmjerenog na iseljene tuženice iz stana koji je u tužiteljevom vlasništvu nižestupanjski sudovi su donijeli nakon ocjene i usporedbe okolnosti na strani tužitelja - činjenice njegova prava vlasništva predmetnoga stana, koje je u konkretnom slučaju ograničeno posjedom tuženice, i okolnosti na strani tuženice, koja se zahtjevu za iseljenje suprotstavila prigovorom prava na dom u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10), a radi se o činjenicama da je predmetni stan dom tuženice od 1996. godine, u kojem živi s kćeri i dvoje maloljetne unučadi, a od primanja da tuženica ima samo naknadu od Centra za socijalnu skrb u iznosu od 800,00 kn, dok kći tuženice prima naknadu i dječji doplatak te nitko od njih nema u vlasništvu svoju nekretninu. Tako je prvostupanjski sud proveo test razmjernosti, kako bi dobio odgovor na pitanje bi li nalog za iseljenje neovlaštenog korisnika, tuženice, predstavljao neopravdano miješanje u njeno pravo na dom. Dakle, odluka nije utemeljena isključivo na obrazloženju koje se svodi na tužiteljev status s obzirom na njegovoga jedinog dioničara, državu, i s obzirom na koji status se takva trgovačka društva u konvencijskom smislu smatra državom.

 

Stoga od odgovora na ovo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu te se ne radi o pravnom pitanju zbog kojeg se prijedlog za dopuštenje revizije može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

 

Takvo pravno pitanje nije ni drugo postavljeno citirano pitanje. Ono bi takvim bilo da polazi od utemeljene tužiteljeve tvrdnje da mu u postupku koji je prethodio revizijskom nije omogućeno iznijeti odlučne činjenice i dokazati tvrdnje o njima, kojima bi se suprotstavio prigovoru tuženice na pravo na dom. No, kako je to obrazloženo u nižestupanjskim odlukama, jedino na što se tužitelj tijekom postupka pozivao je činjenica njegova prava vlasništva predmetnoga stana, dok uopće nije osporavao tvrdnje o činjenicama koje je iznijela tuženica, nego je tek u žalbi iznio tvrdnje kojima se suprotstavio prigovoru tuženice, naime da mu je predmetni stan potreban za službene svrhe i da tuženica ne plaća ništa za korištenje stana.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 3. ožujka 2021.