- 1 -              Rev 1842/2016-2

Broj: Rev 1842/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz R., OIB:  …, kojeg zastupa punomoćnik S. Ž., odvjetnik u R., protiv tuženika: 1. M. V. OIB:  … i 2. M. V. OIB:  …, oboje iz R., koje zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u R., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 2743/2015-3 od 10. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P - 4136/2008 od 1. travnja 2015., u sjednici održanoj 3. ožujka 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 136.873,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, dok je odbijen zahtjev tužitelja, kako na utvrđenje da je raskinut Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 21. lipnja 2007, tako i zahtjev kojim se tuženicima nalaže isplata 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zateznom kamatom.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnio tužitelj, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je raskinut Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 21. lipnja 2007, te zahtjev za isplatu 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovu povrata dvostrukog iznosa kapare.

Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno: - da je 21. lipnja 2007. između tužitelja kao kupca i tuženice pod 1., tuženika pod 2., I. V., te mlljt. I. V. zastupane po majci M. V. kao suvlasnika nekretnine i prodavatelja sklopljen Predugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zem. 166 z.u. 763 k.o. D. koja u naravi predstavlja kuću i dvorište za kupoprodajnu cijenu od 292.800,00 EUR, te – da je prilikom sklapanja Predugovora tužitelj kao kupac tuženicima pod 1. i 2. kao prodavateljima isplatio kaparu u protuvrijednosti od 15.000,00 EUR koja se uračunava u kupoprodajnu cijenu, dok je preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 277.800,00 EUR trebao isplatiti dijelom u gotovom novcu, a dijelom putem kredita do 30. rujna 2007.

U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da je prema suglasnoj volji ugovornih strana oko predmeta i cijene kupoprodaje glavni ugovor trebao biti sklopljen nakon dobivanja suglasnosti Centra za socijalnu skrb za potpisivanje ugovora, - da je rješenjem Centra za socijalnu skrb R. od 18. prosinca 2007. odobreno M. V. da u ime i za korist svoje mlljt. kćerke I. V. sklopi kupoprodajni ugovor s tužiteljem, - da ugovor kojeg su stranke sklopile 21. lipnja 2007. i nazvale ga Predugovorom sadrži sve bitne elemente ugovora o kupoprodaji nekretnine, - da je sklopljenim ugovorom (čl. 8.) između ugovornih strana usuglašeno da u slučaju neispunjenja ugovora od strane kupca i zbog razloga koji padaju na teret kupca prodavatelj zadržava primljeni iznos kapare, a u slučaju neizvršenja od strane prodavatelja ili zbog razloga koji padaju na teret prodavatelja kupac ima pravo na isplatu dvostrukog iznosa kapare, - da je za zgradu na predmetnoj nekretnini izdana građevna dozvola 20. veljače 2001. i uporabna dozvola 21. prosinca 2001., koje isprave su predate tužitelju prilikom sklapanja Predugovora, - da ugovor sklopljen između stranaka u pisanom obliku (kao „Predugovor“) sadrži sve bitne elemente u skladu s voljom ugovornih strana, te u tom smislu da se prodavatelji nisu obvezali prije sklapanja glavnog ugovora ishoditi bilo kakve dodatne dozvole za predmetnu nekretninu, - da u tom smislu nisu osnovani činjenični navodi tužbe da je nekretnina imala materijalne i pravne nedostatke koji tužitelju nisu bili poznati prilikom sklapanja Predugovora i zbog kojih nije u obvezi ispuniti svoje obveze iz tog Predugovora, te tako – da su tuženici ispunili svoje ugovorne obveze prema tužitelju, dok tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze prema tuženicima jer nije isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu.

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Temeljem prethodno navedenog utvrđenog činjeničnog stanja pobijanom presudom je pravilno primijenjeno materijalno pravo u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja. Naime, ugovor kojeg su stranke sklopile 21. lipnja 2007. i nazvale „Predugovor“ prema svom sadržaju predstavlja ugovor o prodaji nekretnine, a ne predugovor u smislu odredbe čl. 268. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO). Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, sklopljenim ugovorom između ugovornih strana je usuglašeno da u slučaju neispunjenja ugovora od strane kupca i zbog razloga koji padaju na teret kupca prodavatelj zadržava primljeni iznos kapare, a u slučaju neispunjenja od strane prodavatelja ili zbog razloga koji padaju na teret prodavatelja kupac ima pravo na isplatu dvostrukog iznosa kapare. Kako prema utvrđenju nižestupanjskih sudova za neispunjenje ugovora nisu odgovorni tuženici kao ugovorna strana koja je primila kaparu, to tuženici nisu u obvezi vraćanja kapare, kao niti dvostruke kapare koju shodno odredbi čl. 307. st. 2. ZOO-a zahtjeva tužitelj. Isto tako, kako raskid ugovora nije nastupio po samom zakonu, te kako kod sklopljenog dvostranoobveznog ugovora u smislu odredbi čl. 360. – 363. ZOO-a samo druga strana kao savjesni vjerovnik, a ne ona strana koja nije ispunila svoju obvezu, ostvaruje pravo na raskid ugovora, to je nižestupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je raskinut sklopljeni ugovor između stranaka.

Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. ožujka 2021.