- 1 -              Revd 2486/2020-2

Broj: Revd 2486/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika: 1. V. K. iz Z., OIB ... , i 2. J. L. L. P. iz C., Q.. M., C. L. P., U. L. F., V., OIB ... , kao nasljednika pok. dr. Š. L., koje zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika - protutužitelja Z. O. iz K., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnica T. G., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu tuženika - protutužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-628/2019-2 od 8. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-939/2007-209 od 24. lipnja 2019., u sjednici održanoj 3. ožujka 2021.

r i j e š i o   j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

Tuženik - protutužitelj Z. O. (dalje: tuženik) podnio je prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-628/2019-2 od 8. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-939/2007-209 od 24. lipnja 2019.

Tužitelji - protutuženici (dalje: tužitelji) nisu odgovorili na prijedlog.

Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pitanja:

„Je li protivno odredbi čl. 8. ZPP koja nalaže sudu savjesno i brižljivo analiziranje svih dokaza u spisu, a priori eliminirati, odnosno odbiti cijeniti različit nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka samo zato što je pribavljeno od strane stranke, a ne po nalogu suda, kada takav nalaz i mišljenje predstavlja dio prigovora stranke na nalaz i mišljenje onih vještaka koje odredio sud?“ i

„Je li, u situaciji dugog trajanja postupka, a nakon dva pribavljena vještva po nalogu suda, (čiji su nalazi bili dijametralno suprotni, što se nije moglo otkloniti saslušanjem vještaka) te nakon pribavljenog trećeg vještva, koje je unaprijed određeno kao „konačno“, u skladu s odredbama čl. 261. st. 2. i 3. ZPP, te ujedno i u skladu s načelom pravičnosti postupka iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. st. 1. EK, prihvatiti to „konačno“ vještvo, dajući mu, bez konkretne analize vještva, prazne epitete „stručnog“, „detaljno obrazloženog“, „objektivnog“ i danog na „logičan i uvjerljiv način?“

Oba se postavljena pitanja odnose na onaj dio pobijane drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja, njegovim prihvaćanjem, za utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji su sklopili prednik tužitelja sada pok. Š. L. kao primatelj uzdržavanja i tuženik kao davatelj uzdržavanja.

U odnosu na prvo navedeno postavljeno pitanje:

U postupku pred sudom prvoga stupnja provedena su, radi utvrđenja činjenice je li prednik tužitelja bio sposoban shvatiti značenje svojih postupaka pri sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju s tuženikom, tri vještačenja po vještacima medicinske struke, s tim da je treće vještačenje, na temelju kojeg je prvostupanjski sud utvrdio činjenicu da prednik tužitelja nije bio sposoban za rasuđivanje u trenutku sklapanja ugovora, provedeno nakon što se razilaženje u mišljenima vještaka iz prva dva provedena vještačenja nije moglo otkloniti saslušanjem vještaka (čl. 261. st. 2. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

Načelno se tuženiku može odgovoriti da parnični sud doista nije ovlašten odbiti izvesti dokaz uvidom u nalaz i mišljenje vještaka samo zato što ga je pribavila stranka sama, jer se u tom slučaju radi o ispravi kao dokaznom sredstvu, o čemu govore i pravna shvaćanja iz odluka na koje se tuženik pozvao kao na razlog važnosti postavljenoga pitanja.

Međutim, tuženik u samom pitanju navodi ono što je razvidno i iz predmetnoga spisa, naime da su mišljenja vještaka koje je pribavio, i koja se nalaze u spisu, bila dio njegova prigovora na nalaze i mišljenja onih vještaka koje odredio sud, odnosno vještaci koje je imenovao sud iznoseći svoja mišljenja usmeno na ročištu za glavnu raspravu odgovarali su na tuženikove prigovore njihovu pismenom nalazu i mišljenju koji prigovori su zasnovani na nalazima i mišljenjima koje je naručio i pribavio tuženik. Time su ti nalazi i mišljenja postali dio procesne građe u ovom postupku, a druga je stvar to što su nižestupanjski sudovi odlučnu činjenicu utvrdili prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka koje je imenovao sud, samim tim ne davši vjeru drugim nalazima i mišljenjima.

Drugo pak postavljeno pitanje uopće nije pravno pitanje dovoljno određeno u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP, jer tuženik u njemu polazi od toga da je sud prvoga stupnja pravilno, primjenom odredbe čl. 261. st. 2. ZPP, odlučio provesti i treće vještačenje, a potom valjanost utvrđenja odlučnih činjenica na temelju toga izvedenog dokaza dovodi u vezu s dužinom trajanja postupka, dok niti iz jednog postupovnog pravila ne proizlazi veza između trajanja postupka i nužnosti da se postupi prema odredbi čl. 261. st. 2. ZPP. Pritom tuženik nedopušteno s obzirom na odredbe čl. 385. ZPP iznosi vlastita činjenična viđenja koja bi trebalo izvesti iz nalaza i mišljenja vještaka, iznoseći time pobijanoj presudi prigovore činjenične naravi.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. ožujka 2021.