- 1 -              Revd 2878/2020-2

Broj: Revd 2878/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. d.d., V., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnica I. R., odvjetnica u Z., protiv tuženika T. O. d.d., Z., OIB ... , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6217/2016-2 od 3. veljače 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-4932/2012 od 2. svibnja 2016., u sjednici održanoj 3. ožujka 2021.

r i j e š i o   j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbacuje se kao nedopušten.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6217/2016-2 od 3. veljače 2020. uvažavanjem tužiteljeve žalbe preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-4932/2012 od 2. svibnja 2016. tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev koji je sud prvoga stupnja odbio kao neosnovan te je naloženo tuženiku da tužitelju plati 136.755,81 EUR u protuvrijednosti u kunama sa zateznim kamatama.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije prema odredbi čl. 385. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je predložio da se prijedlog odbaci i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pitanja:

„1. Da li je, prilikom tumačenja spornih ugovornih odredbi, potrebno istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja?"

2. Da li sudužništvo u svojoj pravnoj osnovi ima karakter i elemente pristupanja dugu?

i

3. Da li obveze iz jamstva/sudužništva ulaze u "mjesečna zaduženja po kreditima" i izračun kreditne sposobnosti, neovisno o tome što se uredno otplaćuju, u situaciji kada je ugovoreno da se u izračun kreditne sposobnosti uzimaju u obzir i eventualna zakonska i ostala davanja, a da se pod zakonskim i ostalim davanjima smatraju postojeća mjesečna zaduženja s osnova bilo kojeg kredita (bankarski, sindikalni i dr.), obustava temeljem rješenja o ovrsi, odnosno drugih isprava koje imaju učinak rješenja o ovrsi? "

Od odgovora niti na jedno od tri pravna pitanja koje je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio ne ovisi odluka u sporu, da bi se radilo o pravnom pitanju zbog kojeg se takav prijedlog može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP.

Ovo stoga što:

- se prvo postavljeno pitanje odnosi na zahtjev za tumačenje jasnog zakonskog pravila (iz odredbe čl. 319. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05) o tumačenju spornih ugovornih odredaba, odnosno tuženik pitanje postavlja tako da jasnu zakonsku odredbu samo preoblikuje u upitnu rečenicu (jer je tom odredbom propisano upravo ono što tuženik pita, naime da je prilikom tumačenja spornih ugovornih odredaba potrebno istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja), pri čemu tuženik polazi i od tvrdnje da sud drugoga stupnja, utvrđujući činjenično stanje u skladu s odredbama čl. 373. st. 1. i 2. ZPP, nije pravilno ocijenio sadržaj predmetnih ugovora o osiguranje kao isprava, iznoseći potom svoju ocjenu dokaza,

- pobijana odluka nije zasnovana na pravnom shvaćanju koje se tiče usporedbe pravne naravi sudužništva u odnosu na pravnu narav pristupanja dugu, već na utvrđenoj činjenici da je tuženik kao osiguratelj znao za odredbe tužiteljevog internog akta, prema kojem je tužitelj u skladu s ugovorima o osiguranju morao postupati da bi kao osiguranik ostvario prava za slučaj nastupanja osiguranog slučaja (da mu korisnik kredita ne ispuni obvezu povrata kredita), a iz kojeg akta ne proizlazi da jamstvo i sudužništvo korisnika kredita iz nekog drugog ugovora o kreditu, kod neke druge banke, predstavlja relevantnu okolnost koja negativno utječe na kreditnu sposobnost korisnika kredita, kao i na utvrđenoj činjenici da je u konkretnom slučaju do nemogućnosti plaćanja osiguranih kredita tužitelju došlo zbog toga što su korisnici kredita umrli, ili su izgubili zaposlenje, dok njihovo jamstvo ili sudužništvo u kreditima trećih osoba nikada nije ni aktivirano, zbog čega nije potrebno odgovoriti ni na drugo postavljeno pitanje, a

- treće postavljeno pitanje također polazi od tuženikove ocjene dokaza odnosno vlastitog tumačenja odredbi ugovora o osiguranju, različitog od onoga iz pobijane presude.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao t. I. izreke.

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (t. II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o prijedlogu (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 3. ožujka 2021.