Poslovni broj: 2 Gž-792/2020-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. B. iz Z., OIB….., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. P. iz Z., OIB……., kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4318/12-67 od 28. svibnja 2020., u sjednici održanoj 3. ožujka 2021.

 

r i j e š i o j e

 

              Ukida se presuda presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4318/12-67 od 28. svibnja 2020. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da Ugovor o kupoprodaji nekretnina između F. I. i tuženika od 25.8.2003., ovjeren kod javnog bilježnika M. M. iz Z., broj ovjere …. od 25.8.2003. i Anex navedenog ugovora od 25.5.2004., ovjeren kod javnog bilježnika Ž. M. iz Z., broj ovjere ….. od 26.5.2004. ne proizvodi nikakve pravne učinke u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio tužitelja od 35/250 dijela nekretnine upisane z.k.ul. 10165 k.o. V. u naravi kuća i dvorište u Z., sagrađena na z.k.č.br. 1565/8 površine 232 m2.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje uknjižbe prava suvlasništva tuženika S. P. iz Z., OIB…… u 35/250 dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 10165 k.o. V. u naravi kuća i dvorište u Z., sagrađena na z.k.č.br. 1565/8 površine 232 m2.

Utvrđuje se da je tužitelj H. B. iz Z., OIB….. stekao suvlasništvo 35/250 dijela nekretnine upisane u z.kl.ul. 10165 k.o. V., u naravi kuća i dvorište u Z., sagrađena na z.k.č.br. 1565/8 površine 232 m2, a što u naravi predstavlja stan u potkrovlju S-7 koji se sastoji od hodnika, dnevne sobe s kuhinjom i blagovaonicom, kupaonice, dvije sobe i spremišta oznake SPR1, ukupne korisne površine 37,74 m2 te parkirno mjesto ispred kuće.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu uknjižiti pravo suvlasništva tužitelja H. B. iz Z., OIB….. na 35/250 dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 10165 k.o. V., kuća i dvorište u Z., sagrađena na z.k.č.br. 1565/8 površine 232 m2."

 

              Također je odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj H. B. iz Z., OIB…. stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog između I. F., sina I. iz Z., i tužitelja od dana 12.1.2004. te Sporazuma između tužitelja H. B. i tuženika S. P. od 25.3.2005. valjani pravni temelj za uknjižbu suvlasništva u 35/250 dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 10165 k.o. V. u naravi kuća i dvorište u Z., sagrađena na z.k.č.br. 1565/8 površine 232 m2."

 

              Budući je izgubio spor odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.              

 

              Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.              

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.              

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da Ugovor o kupoprodaji nekretnina između F. I. i tuženika od 25. kolovoza 2003. ne proizvodi nikakve pravne učinke u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio tužitelja od 32/250 dijela nekretnine upisane u zk.ul. 1065 k.o. V., u naravi kuća i dvorište u Z., sagrađena na zk.č.br. 1565/8, površine 232 m2, te zahtjev za brisanje uknjižbe prava suvlasništva tuženika za navedeni suvlasnički udjel, kao i zahtjev da se utvrdi da je tužitelj stekao suvlasništvo 32/250 dijela iste nekretnine, a što u naravi predstavlja stan u potkrovlju S-7 koji se sastoji od hodnika, dnevne sobe s kuhinjom i blagovaonicom, kupaonice, dvije sobe i spremišta oznake SPR 1, ukupne površine 37,m74 m2 i uknjižbu tog prava u zemljišnu knjigu. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog između I. F. i tužitelja, te Sporazuma između tužitelja i tuženika, posjeduje valjan pravni temelj za uknjižbu suvlasništva 32/250 dijela nekretnine upisane u zk.ul. 1065 k.o. V., u naravi kuća i dvorište (S. 33b) sagrađena na zk.č.br. 1565/8 površine 232 m2.

 

              Iz spisa proizlazi:

 

              - da je u zk.ul. 1065 k.o. V. upisana kuća i dvorište u Z., sagrađena na kč.br. 1565/8 površine 235 m2, a kao suvlasnici nekretnine upisani su tuženik i R. P., D. B. i B. V.;

 

              - da je Ugovorom o kupoprodaji od 25. kolovoza 2003. I. F. tuženiku prodao cijelu kuću sa zemljištem na adresi u Z., za cijenu od 900.000,00 kn, s tim da je kupac prodavatelju isplatio odmah iznos od 400.000,00 kn, a preostali iznos od 500.000,00 kn obvezao se isplatiti do kraja 2003.;

 

              - da su iste stranke sklopile aneks ugovora 25. svibnja 2004. kojim je prodavatelj I. F. dozvolio tuženiku da izvrši prijenos prava vlasništva na kupljenoj nekretnini na svoje ime;

 

              - da je Ugovorom o kupoprodaji od 12. siječnja 2004. I. F. tužitelju prodao stan u istoj nekretnini, veličine 40 m2 u tavanskom dijelu zgrade za cijenu od 345.000,00 kn, koju je tužitelj isplatio I. F. i stupio u posjed stana;

 

              - da je I. F. u pisanoj izjavi i u svjedočkom iskazu naveo da je nakon prodaje nekretnine tuženiku, budući on nije bio u mogućnosti isplatiti cijelu kupoprodajnu cijenu, ponudio da jedan od stanova iz te nekretnine proda kako bi naplatio ostatak za kupoprodajne cijene, pa je na temelju postignutog dogovora sa tuženikom prodao stan u potkrovlju tužitelju i time naplatio dio potraživanja prema tuženiku;

 

              - da I. F. nije bio potpisnik ugovora od 25. kolovoza 2003., što proizlazi iz grafološkog vještačenja, ali je potpisao aneks tom ugovoru 25. svibnja 2004.;

 

              - da je tuženik u sporazumu koji prileži spisu potvrdio da je upoznat s kupoprodajnim ugovorom što ga je tužitelj sklopio sa I. F. i izjavio da ga neće smetati u posjedu;

 

              - da je tuženik prodao stanove u zgradi kupcima R. B. i R. P., te da je jedan stan pokušao prodati E. H., ali je ovaj odustao od kupoprodaje.

 

              Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je prodavatelj I. F. potpisivanjem aneksa ugovora od 25. svibnja 2014. osnažio temeljni ugovor od 25. kolovoza 2003., pa unatoč prvotnom nedostatku propisanog oblika, smatra da je taj ugovor osnažen i pravovaljan i udovoljava propisanoj formi, a osim toga taj ugovor je i izvršen.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji sa I. F. postupao u dobroj vjeri, da je platio kupoprodajnu cijenu i stan mu je predan u samostalan posjed. Sud je utvrdio da je tuženik znao da je stan u potkrovlju prodan drugoj osobi prilikom sklapanja aneksa ugovora, kojim je osnažen prvotni nevaljani ugovor o kupoprodaji zgrade sa zemljištem, pa je zaključio da tuženik nije postupao u dobroj vjeri u trenutku kad je sklopio ugovor s otuđivateljem jer je u tom trenutku znao da je stan u potkrovlju već otuđen tužitelju i da mu je predan u samostalan posjed. No, i pored toga prvostupanjski sud, na temelju činjenice da je tuženik ishodio upis u zemljišnu knjigu 2004., čime je stekao pravo vlasništva na zgradi i zemljištu, pa i na stanu u sklopu te zgrade, a tužitelj je za taj upis saznao 2004., kada je, nakon provedenog postupka radi oslobođenja od plaćanja poreza na nekretninu podnio zahtjev za uknjižbu radi upisa svoga prava vlasništva na stanu, je zaključio da je tužitelj zatražio zaštitu u ovom predmetu nakon proteka prekluzivnog roka od 3 godine od upisa čije se brisanje zahtjeva, a koji je propisan odredbom članka 125. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV). Naime, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio pravilom o višestrukom otuđenju iz odredbe članka 125. ZV-a.

 

              Prema odredbi članka 125. stavak 1. ZV-a u slučaju višestrukog otuđenja iste nekretnine, vlasništvo stječe osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Brisanje upisa vlasništva te osobe i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalan posjed, ako dokaže da stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugom već valjano otuđena i predana u samostalan posjed, a zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od 3 godine od upisa čije se brisanje zahtijeva (stavak 2. članka 125. ZV-a).

 

              Iz sadržaja odredbe članka 125. stavak 1. ZV-a proizlazi da u slučaju višestrukog otuđenja iste nekretnine vlasništvo stječe osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ukoliko su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva.

 

              Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio da tuženik prilikom stjecanja nekretnine nije postupao u dobroj vjeri jer mu je bilo poznato da je I. F. suvlasnički dio nekretnine tj. stan u potkrovlju prodao tužitelju i da je tužitelju predan u posjed predmetni stan, pa iz navedenog proizlazi da na strani tuženika nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na osnovi odredbe članka 125. stavak 1. ZV-a jer nije postupao u dobroj vjeri kada je zatražio upis u zemljišnu knjigu. Stoga se na zahtjev tužitelja za brisanje upisa vlasništva tuženika i uknjižbu u svoju korist u odnosu na predmetne nekretnine ne primjenjuje rok iz članka 125. stavak 2. ZV-a. Odredba članka 125. stavak 2. ZV-a, pa, dakle i rok iz tog članka se primjenjuje na osobe iz stavka 1. tog članka, na osobe koje su u dobroj vjeri zatražila upis u zemljišnu knjigu.

 

              Dakle, nebitno je je li tužitelj tužbu podnio u roku od 3 godine od upisa tuženika budući da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina jer niti prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora, a niti prilikom upisa u zemljišne knjige nije postupao u dobroj vjeri, pa niti zahtjev tužitelja za promjenu stanja u zemljišnim knjigama ne može biti vezan rokom iz članka 125. stavak 2. ZV-a.

 

              Dobra vjera prilikom podnošenja zahtjeva tuženika za uknjižbu prava vlasništva temeljem sklopljenog ugovora jedan je od uvjeta za stjecanje prava vlasništva na osnovi odredbe članka 125. stavak 1. ZV-a, pa kako je tuženik postupao nesavjesno, nije mogao steći pravo vlasništva predmetne nekretnine.

 

              Prema tome, prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio sve relevantne činjenice za donošenje odluke što će u nastavku postupka uraditi i snova odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-x-805/12-2 od 4. lipnja 2013.).

 

              Kako odluka o paničnim troškovima ovisi o konačnom ishodu spora to je i točku III. izreke pobijane presude valjalo ukinuti.

             

Dubrovnik, 3. ožujka 2021.

 

Predsjednik vijeća:

 

Srđan Kuzmanić