1

Poslovni broj: 37 Gž-1226/2020-2

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-1226/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. R., OIB: ..., iz S., koju zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u S., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G.1 & G.2 d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku od 17. srpnja 2020. poslovni broj: P-474/2019-14, u sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-474/2019-14 od 17. srpnja 2020.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki 1/ izreke utvrđena je ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 158-50-3467169 koji su 16. svibnja 2006. sklopili tužiteljica Š. R. kao korisnica kredita i tuženik R. A. d.d. kao kreditor, čl.2., u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a preko iznosa ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje.

 

              U točki 2/ izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.150,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose i od dana dospijeća pobliže navedenim u toj točki izreke pa do isplate.

 

              U točki 3/ izreke utvrđena je ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 158-50-3467169 koji su 16. svibnja 2006. sklopili tužiteljica Š. R. kao korisnica kredita i tuženik R. A. d.d. kao kreditor, čl.7., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

 

              U točki 4/ izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.300,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose i od dana dospijeća pobliže navedenim u toj točki izreke pa do isplate.

 

              U točki 5/ izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 7.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. srpnja 2020. do isplate.

 

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik "zbog svih zakonom predviđenih razloga" predlažući drugostupanjskom sudu da istu preinači, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da je tužiteljica dužna njemu naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i troškove žalbe uvećane za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

 

              Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

              Žalba tuženika nije osnovana.

 

              Predmet postupka zahtjev je tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 16. svibnja 2006. i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva godišnja redovna kamata u skladu s odredbom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 3.150,14 kn koji predstavlja zbroj mjesečnih razlika između ugovorene redovne kamate od 5,20% godišnje i kamate koje je kroz otplatno razdoblje od 7 godina plaćala sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika po stopi višoj od one početno ugovorene (6,20 %, 6,75%, 7,75%, 7,50% godišnje), te razlike u tečaju CHF prema kojem je plaćala mjesečne anuitete u odnosu na tečaj te valute u vrijeme isplate kredita u iznosu od 9.300,15 kn, a koji iznos i ujedno mjesečne iznose razlike je tužiteljica odredila nakon provedenog dokaza vještačenjem.

 

              Prvostupanjski sud prije svega u obrazloženju pobijane presude navodi da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja precizirala dio tužbenog zahtjeva pod točkom 4. na način da od tuženika umjesto ranije zahtijevanog iznosa od 8.804,69 kn zahtijeva isplatu iznosa od 9.300,15 kn sa zateznim kamatama čime je u tom dijelu preinačila tužbu kojoj preinaci se tuženik protivio. Navodi i da je rješenjem broj P-474/2019-12 od 25. lipnja 2020. sukladno odredbi članka 190. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) dopuštena navedena preinaka tužbe.

 

              Vezano za naprijed navedeno obrazloženje tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski pogrešno primijenio članak 190. ZPP ukazujući i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP i članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer sud ne iznosi razloge za dopuštenje preinake odnosno nije naveo zbog čega smatra da tužiteljica bez svoje krivnje preinaku nije mogla izvršiti do zaključenja prethodnog postupka pa da se u tom dijelu presuda ne može ispitati.

 

              Točno je da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog kojih okolnosti je primjenom članka 190. stavak 2. ZPP dopustio preinaku tužbe u dijelu koji se odnosi na isplatu tečajne razlike, no ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom naprijed navedene zakonske odredbe dopustio preinaku tužbe koju je tuženica izvršila nakon zaključenja prethodnog postupka i to povećanjem tužbenog zahtjeva s iznosa od 8.804,69 kn na iznos od 9.300,15 kn.

Odredbom članka 190. stavka 2. ZPP određeno je da se iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je stavkom 3. istog članka određeno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali da sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

              Tužiteljica je očito sama izračunala visinu tečajne razlike za razdoblje od isplate kredita do otplate kredita kao i iznose mjesečnih razlika u ukupnom iznosu od 8.804,69 kn. Točna visina te razlike utvrđivana je tijekom postupka po tužiteljici predloženom dokazu financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji K. V. za svaki pojedini mjesec počev od 31. listopada 2008. do 31. svibnja 2013. te je tim provedenim dokazom utvrđena razlika u ukupnom iznosu od 9.300,15 kn. Stoga je, a imajući u vidu i činjenicu da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva zbog koje je tužiteljica bila prisiljena dokazivati visinu tražbine s tog osnova vještačenjem, u takvim okolnostima ovom sudu prihvatljiva kao pravilna primjena članka 190. stavka 2. ZPP na temelju koje odredbe je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe za iznos od 495,46 kn.

 

              Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nadalje iznosi razloge zbog kojih nije prihvatio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se pri tome na članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19), presudu Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr. kojim je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituje nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i zaključuje da je prorogacijska odredba iz ugovora o kreditu nepoštena jer to vodi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana na štetu tužiteljice. Osim toga poziva se i na članak 19.1. (pogrešno navodeći čl.19. st.1.) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK) kojim je propisana nadležnost suda gdje potrošač ima prebivalište.

 

Tuženik u žalbi osporava stajalište suda o nepoštenosti prorogacijske klauzule zbog visokih troškova tužiteljice za odlazak u Z. te iznosi razloge zbog kojih stajalište prvostupanjskog suda ocjenjuje neosnovanim, a isto tako osporava primjenu materijalnog prava, konkretno odredbu članka 19.l ZPK.

 

U odnosu na iznesene navode žalbe valja navesti da unatoč činjenici da je tuženik u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje, prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda pozivajući se na članak 12. Ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu, ističući pri tome da je taj sud i općemjesno nadležan za tuženika te predlažući da sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava nenadležnim i predmet uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu, prvostupanjski sud o tom prigovoru tuženika nije odlučio rješenjem ni u fazi prethodnog postupka niti do zaključenja glavne rasprave, a niti je o tom prigovoru riješio pobijanom odlukom, unatoč što u obrazloženju pobijane presude iznosi razloge zbog kojih je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ocjenjuje neosnovanim.

 

Kako dakle, prvostupanjski sud nije donio rješenje kojim odbija prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku, tuženik ne može u žalbi s uspjehom pobijati odluku koja nije niti donesena, pa budući ovaj sud na mjesnu nadležnost općinskih sudova ne pazi po službenoj dužnosti, a niti se radi o sporu za koji bi bila određena isključiva nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, to ovaj nije ni ocjenjivao žalbene razloge tuženika kojim osporava stajalište prvostupanjskog suda zbog kojih je taj sud ocijenio prigovor neosnovanim.

 

              Tuženik u žalbi ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP koju bitnu povredu nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud u izreci presude samoinicijativno dodao brojeve članaka na koje se tužbeni zahtjevi odnose čime je prekoračio tužbeni zahtjev.

 

              Iako je točno da je prvostupanjski sud sasvim nepotrebno intervenirao u tužbeni zahtjev dodajući u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je tužiteljica dužna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva „čl. 2.“, odnosno u dijelu koji se odnosi na ugovorenu otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF „čl. 7.“, time suštinski nije promijenjen tužbeni zahtjev jer je i bez tog „dodatka“, a protivno navodima žalbe, tužbeni zahtjev dovoljno određen i ne ostavlja nikakve sumnje ni dvojbe kojih odredbi Ugovora o kredita tužiteljica traži utvrđenje ništetnim, odnosno koje odredbe Ugovora o kreditu su pobijanom presudom utvrđene ništetne. Stoga ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev time da bi odlučio o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, a niti na način da je suđeno više od onoga što je traženo, čime bi počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP.

 

              U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva godišnja kamatna stopa prema odluci kreditora i valuta obveze vraćanja kredita u CHF, prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je i R. A. d.d. Z., između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik R. A. d.d. Z. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja  tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82., i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

 

              Naime, prvostupanjski sud smatra da naprijed navedene presude temeljem članka 502.c ZPP obvezuju sud jer se u ovom sporu radi o individualnom sporu kojeg je kao potrošač pokrenula tužiteljica radi isplate s osnove stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik stekao primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze vraćanja kredita u CHF, dakle radi zaštite svojeg pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača na njezinu štetu, a u odnosu na koju povredu propisa je donesena naprijed navedena pravomoćna sudska presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

 

              Također prvostupanjski sud se u ocjeni osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva rukovodio sadržajem stranačkog iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da su je iz A. uputili u R. A. radi kredita za kupnju vozila u kojoj banci joj je ponuđen kredit u švicarskim francima kao jedina opcija te joj je taj kredit prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji, a ujedno joj je objašnjeno koliki bi iznosio anuitet, dok je sam ugovor o kreditu potpisala u A. gdje je dobila unaprijed sastavljeni ugovor o kojim odredbama ni s kim nije pregovarala, a niti je tražila posebna objašnjenja upravo zbog činjenice da joj je takav ugovor prezentiran kao najpovoljniji i siguran. Iz iskaza tužiteljice, prvostupanjski sud zaključuje i da buduća ugovorena kamata kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (članak 269. stavak 2. i članak 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj: 35/05), a ujedno po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, nerazumljiva budući je tužiteljica jedino znala stopu ugovorene kamate na dan sklapanja ugovora o kreditu jer nije raspolagala osnovnih parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Također zaključuje da tuženik nije na transparentni način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

 

Zaključno prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu od 16. svibnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak kao sastavnim dijelom ugovora sastavljenog od strane tuženika i o kojim odredbama nije bilo pregovora niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, nepoštene sukladno odredbama članka 81. stavak 1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i sukladnu članku 87. stavku 1. istog Zakona ništetne.

 

Visinu razlike između ugovorene redovne kamate od 5,20% i plaćene redovne promjenjive kamate prema Odluci tuženika u ukupnom iznosu od 3.150,14 kn kao i razlike između tečaja CHF u vrijeme isplate kredita i tečaja u vrijeme plaćanja svakog mjesečnog anuiteta u ukupnom iznosu od 9.300,15 kn prvostupanjski sud utvrdio je provedenim dokazom financijskim vještačenjem čiji nalaz je prihvatio ocijenivši ga stručnim, logičnim i obrazloženim i kojem nalazu u konačnici ni tuženik nije prigovarao.

 

Naposljetku prvostupanjski sud neosnovanim je ocijenio i prigovor zastare utužene tražbine smatrajući da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske  br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći iznova, a kako se vrijeme prije prekida ne računa u zakonom određeni rok zastare te da je predmetna tužba podnesena sudu 10. lipnja 2019., zaključuje da temeljem članka 255. ZOO nije nastupila zastara.

 

Naprijed iznesena činjenična utvrđenja i na njima zasnovanu primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća pravilnima, te takva ocjena nije dovedena u sumnju žalbenim razlozima tuženika.

 

Naime, osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tuženik ukazuje da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je tužiteljici odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da su stranke pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj ugovor o kreditu što je i obrazložio u odgovoru na tužbu i na te okolnosti predložio dokaze, a da je prvostupanjski sud isključivo na temelju iskaza tužiteljice zaključio  da se o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, dok dokaze koje je predlagao nije proveo pa tako ni dokaz saslušanjem svjedokinje S. N., njegove djelatnice, a niti je uzeo u obzir njegove navode kojima je osporio da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nerazumljiva te da bi kao i valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Posljedično navedenom smatra da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti. U odnosu na dosuđene iznose navodi da iako prihvaća nalaz vještakinje, prvostupanjski sud uzima u obzir samo pozitivne iznose što zahtjev čini višim nego što je utvrdila vještakinja, a o čemu se uopće ne očituje, a isto tako ne obrazlaže zašto smatra da tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto smatra da je nesavjestan u smislu članka 1115. ZOO.

 

Nadalje tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud odbija njegov prijedlog za saslušanje njegovog djelatnika i javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer njegov djelatnik nema neposredna saznanja o predmetnom ugovoru o kreditu, a da javni bilježnik prilikom solemnizacije nije morao tužiteljicu upoznati s parametrima koji utječu na promjenu kamate ili riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, a da je njegov svjedok mogao iskazivati o načinu postupanja djelatnika tuženika koje je moralo biti unificirano, dok je javni bilježnik predložen na okolnost solemnizacije ugovora. Tvrdi da je time što je saslušao samo jednu stranku povrijeđeno načelo procesne jednakosti stranke.

 

Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik time što je odbio provesti njegove dokaze saslušanjem svjedokinje i javnog bilježnika, a sve na okolnost načina postupanja djelatnika tuženika prilikom sklapanja identičnih ugovora o kreditu jer je obzirom na koje je okolnosti predložena, pravilno prvostupanjski sud ocijenio da navedena svjedokinja nema konkretnih saznanja o okolnostima koja su prethodila sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pa tako niti da li je tužiteljica pregovarala o unaprijed pripremljenom, standardiziranom sadržaju ugovora o kreditu u odnosu na valutu obveze u švicarskim francima i promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke. Iz sadržaja potvrde javnog bilježnika na samom Ugovoru o kreditu razvidno je da javni bilježnik potvrđuje da ugovor o kreditu po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da je sudionicima pravnog posla ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i da sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji, pa je kraj takvog pisanog traga opravdano prvostupanjski sud na te okolnosti odbio provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika.

 

              Prvostupanjski sud se također, protivno navodima žalbe, pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-1401/12 i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 i broj: Pž-6632/17 koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 u dijelu u kojem je utvrđeno da je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima u skladu s jednostranom odlukom banke o kamatnim stopama tuženika, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) također je određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu u članku 2. i članku 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim,, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne razumljive i uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Napominje se da tuženik nije ni predlagao dokaze u smislu da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s njegovom odlukom, odnosno da je obavijestio i upoznao tužiteljicu sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita izražena u valuti švicarski franak, već je predlagao dokaz na općenito postupanje njegovih zaposlenika prilikom sklapanja takovih ugovora.

 

Naprijed izneseno stajalište zauzeo je u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Vrhovni sud Republike Hrvatske kojem je zakonska, ali i ustavna zadaća da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske), a člankom 3. stavak 1. Zakona o sudovima, propisano je da sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

 

              Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti redovne kamate prema odluci kreditora i ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti švicarskog franka ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502.c stavka 1. ZPP i članka 118. ZZP govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom plavila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici pri čemu činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

 

              Tuženik osnovano u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije iznio razloge zbog čega ga primjenom članka 1115. ZOO obvezuje na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,20% i s osnove višeg tečaja švicarskog franka u vrijeme plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Po prosudbi ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/2012, a što tuženik očito zaboravlja kada se u žalbi poziva na svoje poštenje, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

Stoga, a imajući u vidu i nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

Osporavajući dosuđeni tijek zatezne kamate tuženik tvrdi da bi tužiteljica eventualno imala pravo na kamatu tekuću od prvog slijedećeg dana od dana plaćanja anuiteta, a ne od samog dana plaćanja anuiteta kako je to dosuđeno pobijanom presudom.

 

Takva tvrdnja tuženika nema uporišta u odredbi članka 1115. ZOO koja odredba ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Naime, citirana odredba glasi: “Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“

 

Odredbom članka 55. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama poslovni broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare utemeljena je na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u naprijed citiranim odlukama.

 

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, na svojoj sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

Prema naprijed iznesenom shvaćanju tijek zastare utužene tražbine nije ni mogao početi teći prije pravomoćnosti pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu.

 

Posljedice ništetnosti uređene su odredbom članka 323. stavak 1. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, pa imajući u vidu još i odredbu članka 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, ovaj sud ne nalazi da bi odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima je zauzeo pravno shvaćanje oko tijeka zastare restitucijskih zahtjeva u slučaju ništetnih odredbi potrošačkih ugovora i koje shvaćanje je kao pravilnim prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske, tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudska prava i temeljnih sloboda kako to tvrdi u žalbi.

 

              Neprihvatljivi su i za ovaj sud kao i za prvostupanjski sud, razlozi zbog kojih tuženik smatra da je njegov prigovor nedostatka aktivne legitimacije trebalo prihvatiti.

 

U obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog Ugovoru o kreditu nisu tuženik i suprug tužiteljice. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužiteljici i ona je bila u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta kroz sedam godina, a dogovoreni modalitet plaćanje istih putem trajnog naloga supruga, ne oduzima tužiteljici svojstvo dužnika, niti bi zbog eventualnog prestanka plaćanja anuiteta trajnim nalogom supruga, tuženik mogao dospjele anuitete potraživati od supruga tužiteljice. Logikom tuženika, suprug tužiteljice mogao bi zahtijevati od tuženika sve iznose koje je platio za svoju suprugu po predmetnom Ugovoru o kreditu jer on nije ni u kakvom obveznom odnosu sa tuženikom, pa bi sve što je platio tuženik stekao bez pravne osnove.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga neosnovanim je ocijenjen žalbeni razlog pogrešno  utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako je razloge o odlučnim činjenicama koje je propustio iznijeti prvostupanjski sud, iznio ovaj sud, te da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se u drugostupanjskom postupku na temelju članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom članka 368. i članka 373.a stavka 3. ZPP valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Isto tako valjalo je odbiti žalbu i u odnosu na odluku o troškovima koju tuženik pobija samo posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari budući je ista pravilno temeljena na odredbama članka 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP.

 

U Varaždinu 3. ožujka 2021.