- 1 -              Rev 4531/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4531/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. G. iz Z., Z. 10, OIB …, zastupane po punomoćniku M. G. odvjetniku u K., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvo u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-385/2019-3 od 23. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini poslovni broj Pn-190/2018 od 19. prosinca 2018. u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              I Revizija se odbija kao neosnovana.

              II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

              "1.              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              "1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužiteljici, G. D. iz Z., na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 300.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. rujna 2004. godine pa do isplate po stopi koja se određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 1.1.2008. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužiteljici, G. D. iz Z., na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 413,91 kunu sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

              - na iznos od 13,50 kuna od 31.1.1992. godine,

              - na iznos od 392,00 kune od 30.6.1992. godine

              - na iznos od 8,41 kunu od 5.2.1992. godine,

po stopi koja se određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 1.1.2008. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a  koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa do isplate."

 

              2. Nalaže se tužiteljici D. G. da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.000,00 kuna, u roku od 15 dana.".

 

              Drugostupanjskom presudom suđeno je:

              "Odbija se žalba tužiteljice D. G. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Kutini poslovni broj: Pn-190/2018 od 19. prosinca 2018.

 

              Odbijaju se tužiteljica D. G. i tuženica Republika Hrvatska sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.".

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tuženi zahtjev tužiteljice, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužene za naknadu parničnog troška, reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnijela tužiteljica iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Tužena u odgovoru na reviziju tužiteljice osporava osnovanost te revizije. Zahtijeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

              Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

              Postupajući pak sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete uslijed smrti njoj bliskih osoba i to V. i M. M.. Tužiteljica u reviziji smatra da su navedene osobe lišene života aktima terora te da je zbog toga tužena u obvezi nadoknaditi joj utuženu štetu primjenom odredaba Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZOŠT).

 

              Suprotno revizijskim navodima tužiteljice u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijanja drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

 

              Tako je prvostupanjski sud (a što je prihvatio drugostupanjski sud) naveo dokaze koje je izveo na sporne okolnosti te je iznio ocjenu tih dokaza zaključujući da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi V. i M. M. smrtno stradali uslijed terorističkog akta (kako to tvrdi tužiteljica).

 

              Prema odredbi čl. 1. st. 1. u vezi čl. 2. ZOŠT-a Republika Hrvatska odgovara za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima. Prema st. 2. istog Zakona u smislu tog zakona terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

 

              Nižestupanjski sudovi, uz primjenu pravila o teretu dokazivanja, utvrđuju da u konkretnom slučaju akt ubojstva V. i M. M. nije izvršen s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana.

 

              Kako tužiteljica kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica ovdje je za ukazati na slijedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

 

              Kada ubojstvo bliskih osoba tužiteljice nije izvršeno s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 1. st. 1. u vezi čl. 2. ZOŠT-a kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              U pravu je tužiteljica kada smatra da akt terora ne mora uvijek biti poduzet iz političkih pobuda, no i u tom slučaju akt nasilja da bi imao značaj akta terora iz čl. 1. ZOŠT-a, mora biti poduzet s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana (što je u konkretnom slučaju izostalo).

 

              Obzirom da tužiteljica u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prigovara pravilnosti odluke drugostupanjskog suda o prigovoru zastare, za ukazati je da taj revizijski razlog nije uzet u razmatranje jer odluka u sporu ne ovisi o zakonitosti i pravilnosti odluke drugostupanjskog suda o prigovoru zastare. Naime, kao što je prethodno već rečeno predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice ukazuje se neosnovanim već iz samog razloga što u konkretnom slučaju nije riječ o aktu terora za koji bi bila odgovorna tužena.

 

              Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužiteljice, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

              Zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju odbijen je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila potrebna radi donošenja odluke povodom revizije tužiteljice (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.