1                    Poslovni broj: 18 UsImio-82/20-7

  Poslovni broj: 18 UsImio-82/20-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Splitu,  po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke N. B., u upravnom sporu tužiteljice B. B. iz K., ul. K. .., B. .H., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, A. Mihanovića 3, Zagreb, radi priznavanja prava na obiteljsku mirovinu, dana 02. ožujka 2021,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, Klasa: UP/II-140-03/19-03/05025870664, Urbroj: 341-99-06/2-19-5443 od 24. rujna 2019.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-140-03/19-03/05025870664, Urbroj: 341-99-06/2-19-5443 od 24. rujna 2019. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa: 140-03/19-03/05025870664, Urbroj: 341-25-06/2-19-50327 od 28. svibnja 2019. a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za priznanjem prava na obiteljsku mirovinu.

Tužiteljica je kod Upravnog suda u Zagrebu podnijela tužbu protiv citiranog rješenja tuženika te je Upravni sud u Zagrebu formirao spis pod poslovnim brojem UsI-3917/19. Iz obavijesti Ureda predsjednika ovog suda, broj: 31 Su-102/2020-8 od 30. siječnja 2020., razvidno je da je rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020., po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, navedeni predmet ustupljen ovom sudu u rad.

Tužiteljica tužbom osporava zakonitost citiranog rješenja tuženika u bitnome navodeći da je bračni partner B. J. koji je rođen …., da je isti bio angažiran u oružanim snagama HVO-a od 6. travnja 1992. g. do 17. studenog 1993. g., da je na vojnoj dužnosti VP 1781 F. ranjen dana 17. studenog 1993. vršeći dužnost na crti obrane pri izvršenju zapovjedi nadređenog zapovjednika postupajući po pravilima službe, da je ostvario status ratnog vojnog invalida u B. . H. te da je preminuo dana 13. travnja 2015.  Nadalje se u tužbi navodi da su ratni vojni invalidi, koji su imali ostvaren status u Bosni i Hercegovini, po osnovu ranjavanja, ostvarili prava na mirovinu u Republici Hrvatskoj, no, da unatoč  navedenim činjenicama i dokazima o ranjavanju, B.J., za života, nije priznato pravo na mirovinu u Republici Hrvatskoj, iako da je ispunjavao sve potrebne uvjete za ostvarivanje istog, a samim time da je oštećena i tužiteljica, njegova supruga, koja da nije ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu, unatoč ranjavanja supruga. Posljedice ranjavanja da su bile  mnogobrojne te da su ograničavale pok. J. B. u izvršavanju svakodnevnih obaveza. Isti da je odlazio  na liječničke preglede zbog teškog zdravstvenog stanja i problema s desnom stranom tijela koji da su s vremenom prerasli u Parkinsovu bolest. Ljekarska komisija za pregled osoba obuhvaćenih zakonom o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja da je dana 9. siječnja 2004. izdala Nalaz i mišljenje u kojem da je utvrdila da postoji vojni invaliditet, koji iznosi 40% trajno. Bez obzira na višegodišnje liječenje, zdravstveni problemi, uzrokovani ranjavanjem, da nisu otklonjeni  nego da su se samo pojavili u većoj mjeri i predstavljali sve veći problem ranjenom što da je na kraju dovelo do smrti. Na osnovu navedenih dokaza da je jasno vidljivo da postoji uzročno posljedična veza između ranjavanja i smrti, kao i da je pok. B. J. na osnovu statusa ranog vojnog ostvarenja u Bosni i Hercegovini imao potpuno pravo i na mirovinu u Republici Hrvatskoj, koja da mu je bila uskraćena za života, a nakon njegove smrti to pravo da je uskraćeno i tužiteljici  njegovoj supruzi. Slijedom navedenog tužiteljica traži da se osporavano rješenje tuženika poništi te da joj se prizna pravo na obiteljsku mirovinu.

Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužiteljice. Naime, isti , pozivajući se na odredbu članka 147. stavak 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/2017 – dalje ZHBDR), koju odredbu i citira, navodi da prema ovoj zakonskoj odredbi proizlazi  da uzročno posljedična veza između ranjavanja i smrti J. B., pripadnika HVO, koji je rođen 13. siječnja 1937. a umro je 13. travnja 2015., nije od utjecaja na priznanje prava na obiteljsku mirovinu jer je smrt nastupila poslije 23. prosinca 1996.

Tužiteljica se nije očitovala na uredno joj dostavljeni tuženikov odgovor na tužbu.

Imajući u vidu kako je predmetni spis rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-102/2020-8 od 30. siječnja 2020. ustupljen ovom sudu na rješavanje bez održavanja rasprave, sud je pozivom na odredbu članka 36. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS), bez održavanja rasprave, pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, dostavljenog uz odgovor na tužbu tuženika, nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja tuženika pokrenut po zahtjevu tužiteljice od 08. ožujka 2019. radi priznanja prava na obiteljsku mirovinu primjenom članka 147. ZHBDR-a, iza pokojnog supruga J.B., koji je rođen .. a preminuo je 13. travnja 2015.

Prema članku 147. stavku 1. ZHBDR-a, pravo na obiteljsku mirovinu po ovom Zakonu ostvaruju državljani Republike Hrvatske članovi uže i šire obitelji pripadnika borbenog sektora HVO-a koji je: a) poginuo u obrani suvereniteta u razdoblju od 18. rujna 1991. do 23. prosinca 1996., osim članova obitelji iz članka 1. stavka 1. točke 8. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji; b) ubijen prilikom zatočenja u neprijateljskom logoru, zatvoru ili u drugom neprijateljskom objektu, osim članova obitelji iz članka 1. stavka 1. točke 8. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji; c) umro od posljedica rane ili ozljede zadobivene u obrani suvereniteta najkasnije do 23. prosinca 1996.; d) umro od posljedica bolesti, pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani suvereniteta najkasnije do 23. prosinca 1996. ili e) izvršio samoubojstvo kao posljedicu psihičke bolesti uzrokovane sudjelovanjem u obrani suvereniteta, do stupanja na snagu ovoga Zakona.

Iz podataka spisa tuženog tijela nesporno proizlazi da je pokojni suprug tužiteljice bio pripadnik postrojbe Oružanih snaga HVO-a u razdoblju od 06. travnja 1992. do 17. studenog 1993. te da je na vojnoj dužnosti ranjen dana 17. studenog 1993. (Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze F., broj: 07/53-02-41-11-37/19 od 18. veljače 2019.)

Polazeći citirane odredbe članka 147. stavak 1. ZHBDR-a te nesporne činjenice da je suprug tužiteljice umro 13. travnja 2015., dakle nakon 23. prosinca 1996., tuženik i prvostupanjsko tijelo, po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključuju da nije ispunjeni niti jedan uvjet iz navedene odredbe  ZHBDR-a za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu. Stoga se u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije ni utvrđivala uzročno posljedična veza između ranjavanja i smrti supruga tužiteljice.

Tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja pravilno naveo da tužiteljica ne ispunjava ni uvjete za obiteljsku mirovinu prema članku 145. stavak 1. ZHBDR-a obzirom da suprugu tužiteljice nesporno nije bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj.

U svemu izloženom, osporavano rješenje tuženika je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

U Splitu, 02. ožujka 2021.

 S U T K I NJ A

Marica Goreta, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, pisano, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.