1                  Poslovni broj: 19 UsIgr-381/20-21

 

 

                                          

 

 

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji Ani Jurišić, uz sudjelovanje Pamele Jerković kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. J. iz S., …, zastupanog po opunomoćenicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., …, protiv tuženika Državni inspektorat  Republike Hrvatske, Građevinska inspekcija, Područni ured u Splitu (ranije Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Uprava za inspekcijske poslove, Područni ured u Splitu, Služba I za Grad Split i centralno područje Splitsko-dalmatinske županije), Split, Mike Tripala 6, radi troškova izvršenja uklanjanja građevine, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 23. veljače 2021. godine u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 2. ožujka 2021. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Klasa: UP/I-362-02/00-02/04429 urbroj:531-07-1-2-1-18-38 od 12. listopada 2018. godine.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška ovog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske - Uprave za inspekcijske poslove, Područni ured u Splitu, Služba I za Grad Split i centralno područje Splitsko-dalmatinske županije Klasa UP/I-362-02/00-02/04429 urbroj: 531-07-1-2-1-18-38 od 12. listopada 2018. godine  određeni su troškovi  izvršenja rješenja KLASA: UP/I-362-02/00-02/4429, URBROJ: 531-07/5-17/1-00-03 od 30. ožujka 2000. godine, odnosno troškovi uklanjanja poslovne građevine ugostiteljske namjene tlocrtnih dimenzija 16,00x11,0m na k.č. … i … k.o. S. u iznosu od 576.789,29 kuna koje je izvršenik D. J. dužan (dalje - tužitelj), dužan uplatiti tuženiku u roku od 8 (osam) dana od dana zaprimanja predmetnog rješenja, pod prijetnjom izvršenja novčane obveze sudskim putem.

Tužitelj u tužbi  navodi kako je rješenje tuženika nezakonito jer je nastupila zastara izvršenja rješenja od 30. ožujka 2000. godine. Nadalje, navodi kako osporeno rješenje nije zakonito  jer nije bilo nikakvog razloga za njegovo donošenje, a posebno da se donošenje osporenog rješenja poveže s rješenjem od 30. ožujka 2000. godine. Ovo iz razloga što je tužitelj sam uklonio građevinu tlocrtnih dimenzija 16,0x11,0m i to nedugo nakon donošenja rješenja. Nakon toga, je uz suglasnost Grada S. kao vlasnika nekretnine na  kojoj je izvršena izgradnja, izgradio novu građevinu koja nesporno, ima sasvim drugi pravni status i ne može se svrstati pod rješenje od 30. ožujka 2000. godine za koje rješenje je nastupila zastara izvršenja. Nadalje, rješenjem od 30. ožujka 2000. godine tužitelju je naloženo uklanjanje jedne građevine dimenzija 16x11m dok je iz računa broj 92/01/1 vidljivo da   je račun ispostavljen za uklanjanje više građevina. Ukoliko je tako, tada se postavlja pitanje koliki  iznos troškova uklanjanja otpada upravo na uklanjanje građevine opisane u rješenju od 2000. godine, pa sve i u slučaju da građevina nije uklonjena, a jest, od strane samog tužitelja. Tužitelj je šikaniranjem Grada S. i tuženika doveden na rub egzistencije te je donošenje osporenog rješenja nastavak šikanoznog postupanja. Naime, tužitelju su  od strane tvrtke  … A. d.o.o. uklonjeni objekti za koje nikada nije izdano rješenje o uklanjanju a izgrađeni su upravo od strane tužitelja uz suglasnost Grada S. kao vlasnika  zemljišta na kojem je gradnja izvršena, pri čemu je tužitelju nastala milijunska šteta.

U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako ostaje u cijelosti kod obrazloženja osporenog rješenja, te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Ističe kako je osporeno rješenje  pravilno i zakonito, a trošak izvršenja obrazložen i potkrijepljen građevinskom knjigom uklanjanja.

Ovaj sud je rješenjem UsIgr-478/18 od 15. svibnja 2019. godine odbacio tužbu tužitelja, a Visoki upravni sud Republike Hrvatske je, postupajući po žalbi  tužitelja i tuženika, poništio navedeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

U sporu je održana rasprava 23. veljače 2021- godine, čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.- dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

Na održanoj raspravi, opunomoćenik tužitelja istaknuo je kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, te je popisao trošak spora.

              U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika,  spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja za izvođenjem dokaza pribavom ortofoto snimke predmetne nekretnine, za pribavom podataka od strane Grada S. koje se odnose na uplate i rješenja predmetni objekt, te za provođenjem građevinskog vještačenja  na okolnost visine troškova uklanjanja objekta, kao suvišne, držeći da se zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti rješenja kojim se tužitelju određeni troškovi izvršenja rješenja o uklanjanju KLASA: UP/I-362-02/00-02/4429, URBROJ: 531-07/5-17/1-00-03 od 30. ožujka 2000. godine, odnosno troškovi uklanjanja poslovne građevine ugostiteljske namjene tlocrtnih dimenzija 16,00x11,0m na k.č. … i … k.o. S. u iznosu od 576.789,29 kuna.

Tužitelj u tužbi i tijekom trajanja spora ističe kako je  u konkretnom slučaju nastupila zastara izvršenja rješenja o uklanjanju, pa stoga nema ni osnove da se od njega naplate troškovi uklanjanja.

U odnosu na istaknuti prigovor tužitelja valja reći kako je uvidom u spis tuženika utvrđeno, a što ni među strankama nije bilo sporno, da je da tužitelju inspekcijskim rješenjem Klasa: KLASA: UP/I-362-02/00-02/4429, URBROJ: 531-07/5-17/1-00-03 od 30. ožujka 2000 bilo naloženo uklanjanje poslovne građevine ugostiteljske namjene tlocrtnih dimenzija 16,00x11,0m na k.č. … i … k.o. S. u roku od 10 dana od dostave tog rješenja, te da je istim rješenjem bio upozoren na posljedice nepostupanja  po tom rješenju, tj. da će se u tom slučaju uklanjanje građevine provesti putem druge osobe, a na trošak i odgovornost izvršenika, te da će se o troškovima postupka donijeti poseban zaključak. Navedeno rješenje je, također je nesporno među strankama, postalo pravomoćno (presudom Upravnog suda Republike Hrvatske Us-8840/2000 od 23. siječnja 2003. godine)  i izvršno.

Nadalje, utvrđeno je da je dana 25. svibnja 2000. godine donesen zaključak o dozvoli izvršenja, a nakon što je utvrđeno da tužitelj nije postupio po rješenju o uklanjanju.

Nije sporno da je rješenje o uklanjanju izvršeno putem druge osobe, … A. d.o.o. P., u periodu od 28. studenog 2017. godine do 4. prosinca 2017. godine, te da je  izvršitelj za izvedene radove  izdao račun sa specifikacijom troškova.

Među strankama je sporno, prije svega pitanje da li je prije provedbe izvršenja rješenja putem druge osobe nastupila zastara izvršenja rješenja o uklanjanju od 30. ožujka 2000. godine, te da li navedeno utječe na obvezu tužitelja da snosi troškove izvršenja.

Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o gradnji 52/99 koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o uklanjanju,  bilo je propisano da će se rješenje o uklanjanju izvršiti putem druge osobe na trošak izvršenika ukoliko investitor, vlasnik građevine ne postupi po rješenju građevnog inspektora. St. 2. istog članka propisano je da se troškovi izvršenja inspekcijskog rješenja namiruju iz državnog proračuna do naplate od izvršenika.

Čl. 99. tog zakona propisano je kako se nakon isteka roka od 10 godina od dana kada je inspekcijsko rješenje, postalo konačno ne može se izvršiti.

Budući da je u konkretnom predmetu rješenje o uklanjanju od 30. ožujka 2000. godine, koje je stranci bilo dostavljeno 5. svibnja 2000. godine, postalo izvršno istekom roka od 10 dana određeno za dobrovoljno ispunjenje obveze, te uzimajući u obzir da je rješenje postalo konačno donošenjem rješenja kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja o uklanjanju, dana 21. lipnja 2000. godine, kao i uvažavajući činjenicu da je dana 25. svibnja 2000. godine donesen zaključak o dozvoli izvršenja čime je pokrenut postupak izvršenja prije nastupa zastarnog roka (a koji zaključak predstavlja ekvivalent rješenju o ovrsi, donošenjem kojeg se sprječava nastanak zastare), to po ocjeni ovog suda neosnovano tužitelj ističe da je nastupila zastara izvršenja rješenja o uklanjanju, bez obzira na to što je uklanjanje zaista i dovršeno u prosincu 2017. godine.

Osim toga, valja reći kako odluka o troškovima izvršenja predstavlja samostalnu upravnu stvar, te se u ovom sporu ne bi moglo s uspjehom osporavati pristupanje prisilnom izvršenju na temelju pravomoćnog izvršnog naslova koji tužitelj nije dobrovoljno izvršio (navedeni pravni stav izražen je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-1102/16) .

Kako dakle nije sporno da tužitelj nije postupio po rješenju u uklanjanju i dobrovoljno  izvršio rješenjem naređenu obvezu, rješenje o uklanjanju izvršeno je putem druge osobe, … A. d.o.o. P., u periodu od 28. studenog 2017. godine do 4. prosinca 2017. godine, te je izvršitelj za izvedene radove  izdao račun sa specifikacijom troškova i izvedenih radova br. 92/01 od 30. lipnja 2018. godine na iznos od 576.789,29 kuna. Iz navedenog računa, kojem je priložen detaljan opis radova (količina radova, vrsta radova i jedinična cijena), a koji je ovjeren po građevinskom inspektoru, po pregledu građevinske knjige i dnevnika, proizlazi da su troškovi nastali zbog radnji putem treće osobe (ugovornog izvođača)

Tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost  izvršenog obračuna, niti ne navodi pravno relevantne razloge koji bi ukazivali da predmetni obračun ne odgovara izvršenim količinama, odnosno vrsti radova i jediničnim cijenama prikazanim u računu. Posebno se napominje da je navedene troškove prisilnog izvršenja po trećoj osobi tužitelj uzrokovao svojom krivnjom, iako je imao mogućnost postupiti dobrovoljno po inspekcijskom rješenju i sam ukloniti predmetnu građevinu u rokovima određenim inspekcijskim rješenjem i rješenjem o izvršenju, a što je propustio u cijelosti učiniti.

Sukladno odredbi članka 39. stavka 1. i stavka 2. Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj: 153/13.), propisano je da troškove izvršenja rješenja putem treće osobe, uključujući i trošak zbrinjavanja i obrade građevnog otpada, snosi izvršenik (stavak 1.), s tim da se troškovi izvršenja rješenja namiruju iz državnog proračuna do naplate od izvršenika (stavak 2.). Kako su u konkretnom slučaju troškovi u utvrđenom iznosu stvarno nastali, te da je navedeni iznos tuženik provjerio sukladno građevinskom dnevniku i uplatio ugovornom izvođaču radova, to je po ocjeni ovog suda pravilno tuženik obvezan na snašanje troškova uklanjanja izvršenog po ugovornom izvođaču.

Posebno se napominje kako se prisilno izvršenje provodi temeljem ugovora sklopljenog između tuženika i izvođača radova, koji se bira nakon provedenog javnog natječaja, slijedom čega je tuženik kod sklapanja takvog ugovora, kao i kod kasnijeg obračuna troškova za izvedene radove uklanjanja, vezan, pored ostalog, i cijenom koju je na natječaju ponudio izabrani izvođač radova, a u skladu s kojom je i izvršen predmetni obračun. Dakle, iz navedenog proizlazi kako u konkretnom slučaju nije odlučna stvarna vrijednost izvedenih radova, već cijena koju je za uklanjanje bespravno izgrađenih građevina, na natječaju ponudio izabrani izvođač radova, a koje se tuženik, dužan pridržavati (o tome i odluka VUS-a Usž-2039/19).

Kako tužitelj nije dobrovoljno postupio po rješenju o uklanjanju, te kako je građevina koje je uklanjanje naloženo inspekcijskim rješenjem, uklonjena po ugovornom izvođaču u razdoblju od  28. studenog 2017. godine do 4. prosinca 2017. godine, a za što je ovaj izdao račun 92/01/1 od 30. lipnja 2018. godine na iznos od 576.789,29, koji račun je pregledan ovjeren od strane građevinskog inspektora kao sukladan građevinskoj knjizi i dnevniku, to ovaj sud ne nalazi da bi tužbeni navodi tužitelja o nezakonitosti osporenog rješenja bili osnovani.

Tužitelj nije dokazao svoje navode o tome da je prethodno postupio po rješenju o uklanjanju, a spisu prileži zapisnik o kontrolnom inspekcijskom pregledu održanom 30. listopada 2017. godine kojim je utvrđeno kako tužitelj nije postupio po rješenju o uklanjanju, pa se navodi tužitelja izneseni u tom pravcu, otklanjaju kao neosnovani. Nadalje, posebno se navodi da ukoliko je tužitelj naknado nezakonito dogradio  ili izmijenio građevinu koje je naloženo uklanjanje, to ne predstavlja prepreku za izvršenje rješenja o uklanjanju.

Budući da su temeljem spisu priležeće dokumentacije, određeni troškovi izvršenja koji su stvarno i nastali, to sud smatra da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te da nedostaci u postupku nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: Zakon o upravnim sporovima) tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Sud je odbio kao neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadom upravnog spora, budući da isti nije uspio u sporu.

 

U Splitu, 2. ožujka 2021. godine

S u t k i nj a

Ana Jurišić, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude je dopuštena žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Pamela Jerković