- 1 -              Rev 3091/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3091/2019-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. V. iz P., protiv tuženice P. b. Z. d.d. Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i p., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1235/16-2 od 10. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-178/15 od 12. srpnja 2016., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tuženice se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se apsolutno ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u č. 4. Ugovora o kreditu broj …, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17. 05. 2007., pa se stoga navedena odredba ugovora o kreditu, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih stranaka.“

 

II. Prihvaća se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 6.183,63 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. 6. 2014. do isplate, prema eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5 %-nih poena, dok se u preostalom dijelu do iznosa od 25.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 31. 8. 2007. pa do isplate, prema eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5 %-nih poena do isplate te sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 6.183,63 kuna tekućim od 31. 8. 2007. do 1. 6. 2014. godine, tužbeni zahtjev odbija.

 

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.“

 

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-178/15 od 12. srpnja 2016. u dijelu pod točkom I izreke tako da se sudi:

 

Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj N. V., kao korisnik kredita, i tuženica P. b. Z. d.d. Z., kao kreditor, sklopili 17. svibnja 2007. pa stoga navedena odredba Ugovora o kreditu, kao i sve kasnije izmjene ne proizvode pravne učinke između ugovornih stranaka.

 

2. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice P. b. Z. d.d. Z. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-178/15 od 12. srpnja 2016. pod točkom II izreke u dijelu kojim je usvojen dio tužbenog zahtjeva da se naloži tuženici P. b. Z. d.d. Z. da tužitelju N. V. isplati iznos od 6.183,63 kn.

 

3. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja N. V. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-178/15 od 12. srpnja 2016. pod točkom II izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko iznosa od 6.183,63 kn do iznosa od 25.000,00 kn, tj. za iznos od 18.816,37 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

4. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-178/15 od 12. srpnja 2016. pod točkom II izreke glede početka tijeka dosuđene zakonske zatezne kamate tako da se nalaže tuženici P. b. Z. d.d. Z. da tužitelju N. V. na dosuđeni iznos od 6.183,63 kn isplati zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:

 

- na iznos od 51,40 kn od 31. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 50,11 kn od 31. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 49,61 kn od 31. listopada 2007. pa do isplate,

- na iznos od 49,86 kn od 31. studenoga 2007. pa do isplate,

- na iznos od 49,10 kn od 31. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 49,09 kn od 31. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 116,13 kn od 28. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 117,12 kn od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 112,90 kn od 30. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 111,15 kn od 31. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 111,21 kn od 30. lipnja2008. pa do isplate,

- na iznos od 108,12 kn od 31. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 107,21 kn od 31. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 107,38 kn od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 116,14 kn od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 108,40 kn od 30. studenoga 2008. pa do isplate,

- na iznos od 114,23 kn od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 114,05 kn od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 113,31 kn od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 110,60 kn od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 109,59 kn od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 106,61 kn od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 103,78 kn od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 102,87 kn od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 102,48 kn od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 101,08 kn od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 98,98 kn od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 99,15 kn od 30. studenoga 2009. pa do isplate,

- na iznos od 98,85 kn od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 99,14 kn od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 97,31 kn od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 97,97 kn od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 96,04 kn od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 95,55 kn od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 100,09 kn od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 97,18 kn od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 98,95 kn od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 96,16 kn od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 92,28 kn od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 94,84 kn od 30. studenoga 2010. pa do isplate,

- na iznos od 98,26 kn od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 92,87 kn od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,28 kn od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,73 kn od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,09 kn od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,50 kn od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 89,82 kn od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,85 kn od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,21 kn od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 83,38 kn od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,91 kn od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 78,55 kn od 30. studenoga 2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,47 kn od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,32 kn od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,08 kn od 28. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,13 kn od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,15 kn od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 67,07 kn od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 64,23 kn od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 62,00 kn od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,39 kn od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 56,32 kn od 30. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 54,56 kn od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,37 kn od 30. studenoga 2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,70 kn od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 46,12 kn od 31. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 44,48 kn od 28. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 41,96 kn od 31. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,95 kn od 30. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 35,55 kn od 31. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,99 kn od 30. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 30,77 kn od 31. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 28,11 kn od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 25,76 kn od 30. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 22,86 kn od 31. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 20,16 kn od 30. studenoga 2013. pa do isplate,

- na iznos od 17,45 kn od 31. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 14,65 kn od 31. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 11,84 kn od 28. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 8,93 kn od 31. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 5,87 kn od 30. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,92 kn od 31. svibnja 2014. pa do isplate,

 

dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 6.183,63 kn odbija kao neosnovan.

 

5. Nalaže se tuženici P. b. Z. d.d. Zagreb da tužitelju N. V. naknadi parnični trošak u visini od 2.987,50 kn u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjevi stranaka za naknadom parničnog troška odbijaju kao neosnovani.“

 

Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkama 1., 2., te dijelom točke 4. i 5. drugostupanjske presude kojima je zahtjev tužitelja prihvaćen, tuženica je podnijela reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je preinačenje drugostupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjska presude uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa je stoga tuženici u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tuženice razmatrao kao tzv. redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

Tuženica, osporavajući drugostupanjsku presudu, paušalno navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ne obrazlažući pritom taj revizijski razlog niti navodeći u čemu bi se konkretno ta bitna povreda sastojala. Stoga ovaj sud, sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a, navedeni revizijski razlog nije uzeo u obzir.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17. svibnja 2007. te isplatu iznosa 25.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a na ime povrata preplaćenog iznosa po osnovi nezakonito ugovorenih kamata.

 

Nižestupanjski sudovi su, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili:

 

- da je između stranaka 17. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti iznosa 14.074,00 CHF, da je u čl. 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 % godišnje, te da je u čl. 6.2. navedeno da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,

 

- da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu, unaprijed sastavljenom od strane tuženice,

 

- da sporna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu ne sadrži jasno objašnjene razloge i parametre za promjenu kamatne stope,

 

- da se o navedenoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 4. Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2007. nije pregovaralo,

 

- da je u odnosu na eventualni iznos preplaćene kamate provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke koji je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu pa do 31. svibnja 2014., kada je tužitelj otplatio kredit, preplatio iznos kamate za ukupno 6.183,63 kn, a koji iznos predstavlja razliku između stope ugovorne kamate od 5,10 % i stope ugovorne kamate koja je temeljem navedene odredbe Ugovora određivala u tom periodu tuženica i naplaćivala od tužitelja.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 4. Ugovora o kreditu uz obrazloženje da okolnost što nisu navedeni svi elementi temeljem kojih je moguće kamatnu stopu promijeniti, nema za posljedicu ništetnost te ugovorne odredbe, već je (samo) od utjecaja na mogućnost ispunjenja Ugovora u tom dijelu. Prihvatio je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa 6.183,63 kn na ime razlike iznosa koji je tužitelj platio i iznosa koji bi platio da nije došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu 5,10%, obrazlažući da tuženica u ispunjenju ugovora nije bila ovlaštena mijenjati kamatnu stopu jer među strankama nisu bili ugovoreni uvjeti pod kojima je tuženica to mogla učiniti, te joj stoga pripada pravo na isplatu sukladno prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 4. Ugovora o kreditu, pošavši od toga da je:

 

- u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (tako i ovdje tuženice) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007. te nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP/07)“,

 

- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, kako je to bilo propisano odredbom čl. 138.a ZZP/03 te čl. 118. ZZP/07,

 

- sporna odredba Ugovora o kreditu ne sadržava jasno naznačene kriterije za promjenu ugovorne stope na temelju kojih bi tužitelju, kao potrošaču, u vrijeme zaključenja Ugovora moglo biti jasno i predvidljivo koje su ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze,

 

- takvom ugovornom odredbom stvorena je neravnoteža u odnosima između stranaka i neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost tuženici da jednostrano mijenja prvotno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu pa je ta odredba, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena, te je slijedom toga kao nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 ta ugovorna odredba ništava.

 

Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos 6.183,63 kn, kojeg je tužitelj preplatio na ime redovne ugovorne kamate u odnosu na iznos kojeg je trebao platiti da je redovnu kamatu plaćao po stopi od 5,10% godišnje, a koji iznos je tuženica stekla bez pravne osnove, sve sukladno čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO). Pritom je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na početak tijeka zateznih kamata, koje su drugostupanjskom presudom dosuđene sukladno dospijeću pojedinih mjesečnih iznosa preplate.

 

U podnesenoj reviziji tuženica preispituje postojanje pravnog interesa tužitelja za traženje deklaratorne zaštite utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u situaciji kad je taj ugovor u cijelosti ispunjen. U odnosu na takve prigovore, tuženici valja odgovoriti da postojanje pravnog interesa sud može provjeriti samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, pa slijedom toga postoji li ili ne postoji pravni interes za tužbu na utvrđenje (čl. 187. ZPP-a) sud nije ovlašten ispitivati u revizijskom stadiju postupka (tako i primjerice Rev-234/18 od 16. srpnja 2019., Rev-2620/14 od 26. siječnja 2016., Revr-581/03 od 27. svibnja 2004., Revr-728/15 od 22. ožujka od 22. ožujka 2016.).

 

Nadalje, tuženica prigovara da je sud zanemario dužnost da u svakoj pojedinačnoj parnici utvrdi je li povrijeđen konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koje se u pojedinačnoj parnici poziva na presudu donesenu povodom kolektivne tužbe, odnosno da je sud pogrešno zaključio da se odluke donesene u postupku kolektivne zaštite mogu primijeniti na pojedini potrošački spor bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe.

 

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

 

Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

 

Prema tome, sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidentice, proveo po strankama predložene dokaze te je zaključio da tužitelj nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je ugovornom odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu stvorena neravnoteža u odnosima između stranaka jer ona daje mogućnost tuženici da jednostrano mijenja prvotno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu pa je ta odredba, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena prema tužitelju, odnosno da je takvom ugovornom odredbom došlo do povrede prava potrošača, korisnika kredita (tako i Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. itd.).

 

U tom smislu, sudska praksa na koju se revidentica poziva (Rev-895/2003 od 9. veljače 2005.) nije relevantna za rješenje ovog spora.

 

Nadalje, revidentica prigovara da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti upravo promjenjivu kamatnu stopu, što da nije bilo protivno zakonskim normama u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pri čemu da do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine nije postojala zakonska obveza glede usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način definiranja parametara promjenjivosti kamatne stope.

 

Na takve prigovore revidentice valja odgovoriti da za razrješenje konkretnog spora nije odlučno to što je načelno ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonito, već je odlučno to što je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Također, glede navedenih prigovora ovaj sud je već izrazio pravno shvaćanje u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., odlučujući u sporu povodom podnesene kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te su revidentica upućuje na navedenu odluku.

 

Slijedom navedenog, reviziju tuženice je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.

 

              Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.