- 1 -              Rev-x 1200/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1200/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G., S. F. J., R. D., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u S. G., protiv I. tuženice V. N. iz V., (boravište B.), R. Srbija i II. tuženice J. J. iz V., V., koje zastupa punomoćnik K. H., odvjetnik u V., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2136/2016 od 1. rujna 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4340/15 od 25. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužitelj vlasnik čest. zem. 2954/2 zk.ul. 4478 k.o. S. G. u cijelosti te da je tužitelj temeljem ove presude ovlašten zatražiti i postići upis uknjižbe prava vlasništva na navedenoj čestici uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena I. i II. tuženica te sa imena A. B. čiji su isključivi pravni slijednici I. i II. tuženice, dok je u toč. II. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćena je žalba I. i II. tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev te je naloženo tužitelju da I. tuženici i II. tuženici nadoknadi ukupni parnični trošak u iznosu od 29.593,75 kn odnosno svakoj tuženici po 14.796,87 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbe I. i II. tuženica, potvrdi prvostupanjsku presudu te obveže I. i II. tuženice na nadoknadu  parničnog troška.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

S obzirom da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP dopušteno je podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom činjeničnom građom zbog čega nije počinjena pred drugostupanjskim sudom bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Iako je drugostupanjski sud naveo da je sporna čestica izuzeta iz procjene radi nedostatka dokaza o vlasništvu i time dao jasne razloge isto nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke s obzirom na utvrđenje da predmetna čestica nije unesena u temeljni kapital društva H. d.o.o., a što je jedino relevantno za razrješenje ovoga spora, dok sam razlog zbog čega predmetna čestica nije unesena u temeljni kapital nije odlučan.

 

Stoga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini kat.čest. 2954/2 upisanoj u zk.ul. 4478 k.o. S. G., a slijedom toga i zahtjev tužitelja da je ovlašten upisati pravo vlasništva na navedenoj čestici uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena  I. i II. tuženice te sa imena A. B. čiji su isključivi pravni slijednici I. i II. tuženice.

 

Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- da je između I.- N. kao kupca (prednika H. d.o.o.) i I. Lj. kao prodavatelja (prednice I. i II. tuženica) 1978. sklopljen ugovor o kupopordaji čest. zgr. 1349 (kuća) i čest. zem. 2954/2 (okolno zemljište) koji je i realiziran, pa su iste predane kupcu u posjed koji ih je nesmetano koristio,

 

- da je prednica I. i II. tuženica sada pok. A. (A.) B. naslijednica na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Ljubljani ID-938/87 iza pok. I. Lj.,

 

- da je pok. A. (A.) B. tijekom postupka preminula pa da su je naslijedile njezine kćeri - I. i II. tuženice na temelju rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Valjevu br. 19 O-1107/11 od 25. listopada 2011.,

 

- da je ranije tijekom postupka (poslovni broj P-350/03 od 14. siječnja 2005.) pravomoćno utvrđeno da je tužitelj vlasnik čest.zgr. 1349 zk.ul. k.o. S. G.,

 

- da je I. I. n. d.d. Z. pravni slijednik I. - N.,

 

- da je 1996. I. – I. n. d.d. Z. osnovala društvo H. d.o.o. za upravljanje i gospodarenje odmaralištima, hotelima i objektima I.-e ugostiteljstvo i turizam (dalje: H. d.o.o.),

 

- da je između H. d.o.o. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca sklopljen ugovor o prodaji nekretnina (i predmetne kat.čest. 2954/2) 23. travnja 2002.,

 

- te da predmetna čestica 2954/2 nije ušla u temeljni kapital društva H. d.o.o.

 

Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da je na predmetnoj čestici (kao i čest.zgr. 1349. kuća) bilo upisano pravo vlasništva na ime B. A. rođ. D. u cijelosti, da su nju naslijedile I. i II. tuženice, zaključujući pritom da su prednik prodavatelja H. d.o.o. i prednica I. i II. tuženica (I. Lj.) prije više od dvadeset i pet godina sklopili valjani ugovor o kupopordaji nekretnina tako i u odnosu na kuću označenu kao čest.zgr. 1349 (za koju je tijekom postupka pravomoćno utvrđeno da je vlasništvo tužitelja) tako i u odnosu na predmetnu česticu koja predstavlja okolno zemljište označeno kao čest.zem. 2954/2 sve k.o. S. G. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja (u odnosu na čest.zem. 2954/2) zaključujući da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. st. 3. u vezi s čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZVDSP) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću smatrajući pritom posjed prednika tužitelja kao i posjed tužitelja poštenim s obzirom da iz iskaza svjedoka proizlazi da su isključivo na predmetnoj čestici viđali djelatnike tadašnje I., da iz ugovora o prodaji nekretnina od 23. travnja 2002. te iz Odluke nadzornog odbora društva H. d.o.o. od 9. travnja 2002. proizlazi da je izričito navedeno da je predmetna nekretnina bila u posjedu prodavatelja više od dvadeset godina, te da bi ista nekretnina predstavlja izvanknjižno vlasništvo u posjedu I. odnosno H. d.o.o., te iz pisane suglasnosti za prodaju predmetne čestice koju je dala uprava I., računajući vrijeme dosjedanja od 1978. kada je I. sklopila kupoprodajni ugovor s pok. I. Lj. prednice tuženica. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj u konkretnom slučaju nije imao razloga posumnjati kako nekretninu kupuje od nevlasnika uvažavajući pritom činjenicu da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed predmetne čestice.

 

Drugostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja da je predmetna čestica uknjižena kao društveno vlasništvo od 1963., na temelju odredbe čl. 373. a. ZPP preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Drugostupanjski sud polazi od zaključka da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo do 8. listopada 1991., da je I. I. n. d.d. Z. bila u posjedu predmetne nekretnine od 1978. (od sklapanja kupoprodajnog ugovora) kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, ali da se vrijeme dosjedanja može računati I. I. n. d.d Z. tek od 8. listopada 1991. do 1996. kada je osnovala društvo H. d.o.o., dok se društvo H. d.o.o. ne može smatrati poštenim posjednikom u odnosu na predmetnu nekretninu jer iz Izvješća o provedenoj reviziji osnivanja H. d.o.o. Z. iz prosinca 1996. proizlazi da predmetna čestica nije unesena u temeljni kapital društva H. d.o.o. i to radi nedostatka dokumentacije o vlasništvu pa da je zato izuzeta iz procjene. Stoga je drugostupanjski sud zaključio da je i tužitelj morao znati odnosno imao je dovoljno razloga za sumnju da li mu pripada pravo samostalnog posjedovanja predmetne nekretnine, te da stoga nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava te da su na strani prednika tužitelja kao i na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ukazujući da je još 1978. I. N. kupila predmetnu nekretninu zajedno s česticom zgr. 1349 k.o. S. G. i na temelju kupoprodajnog ugovora stupila u kvalificirani posjed nekretnine, a činjenica da je kupoprodajni ugovor uništen u poplavi na strani prednika tužitelja da ne mijenja kvalitetu posjeda koju je prenio na društvo H. d.o.o., a to društvo na tužitelja.

 

Nije osnovan revizijski razlog pogrešene primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 354. ZPP).

 

Iako je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda o neuračunavanju vremena posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991., takav zaključak nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

Naime, ovaj sud je u više svojih odluka (tako i u odluci poslovni broj Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019., poslovni broj Rev-2623/15 od 1. rujna 2020. itd) izrazio pravno shvaćanje u odnosu na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP  da se u vrijeme dosijedanja uračunava i razdoblje posjedovanja do 8. listopada 1991., dok je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. veljače 2019. (Su-IV-56/19-2) prihvaćeno pravno shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude objektom prava vlasništva) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

 

Nadalje, iz stanja spisa (zemljišnoknjižnog izvatka – listovi 106. i 147. spisa) proizlazi da je na predmetnoj čestici (2954/2) upisanoj u zk tijelo 1. uknjiženo društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist B. A. r. D. u cijelosti, dok je na čestici 1349 (zgrada bez zemljišta) upisana u zk tijelo 2. uknjiženo na ime B. A. r. D. u cijelosti.

 

Tijekom postupka je utvrđeno (a stranke niti ne osporavaju) da predmetna nekretnina nije procijenjena u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe (H. d.o.o.) prilikom njezinog osnivanja.

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva, prema nalaženju ovog suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo u odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

Prema odredbi čl. 5. Zakona o osnivanju javnog poduzeća I. - I. n. („Narodne novine“, broj 42/90) koji je stupio na snagu 10. listopada 1990., društvena sredstva utvrđena bilancom stanja na dan 30. rujna 1990. u poduzećima navedenim u čl. 4. tog Zakona prenose se na I.- I. n. i postaju državno vlasništvo.

 

Zakonom o prestanku važenja Zakona o osnivanju javnog poduzeća I.-I. N. („Narodne novine“, broj 60/93) koji je stupio na snagu 2. srpnja 1993. javno poduzeće I. – I. n. koje je bilo u većinskom vlasništvu RH preoblikovano je u dioničko društvo.

 

Dakle, iz citiranog čl. 5. Zakona o osnivanju javnog poduzeća I. – I. n. proizlazi da za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine (zemljište) od strane javnog poduzeća I.- I. n. moraju biti ispunjene dvije kumulativne pretpostavke: 1) da je I. – I. n. stekla pravo korištenja spornog zemljišta i 2) da je isto uneseno u bilancu na dan 30. rujna 1990. (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-1713/10 od 1. rujna 2015.).

 

Stoga ovaj sud  smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer tužitelj nije dokazao pravni slijed stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini sa I. – I. n. d.d. na društvo H. d.o.o., koji je tu nekretninu prodao tužitelju. To stoga što je tijekom postupka utvrđeno da predmetno zemljište nije uneseno u temeljni kapital društva H. d.o.o. kojeg je I. – I. n. osnovala, a time argumentum a contrario znači da predmetno zemljište nije unijeto u temeljni kapital I. – I. n. sukladno Zakonu o osnivanju javnog poduzeća I. – I. n. pa da bi onda I. – i. n. d.d. mogla prilikom osnivanja 1996. društva H. d.o.o. prenijeti isto.

 

Kako u konkretnom slučaju nije ostvarena druga rečena pretpostavka, tj. da predmetno zemljište nije uneseno u temeljni kapital I. – I. n. (jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza), slijedom čega navedena nekretnina nije prešla u vlasništvo I. – I. n. sukladno zakonu o pretvorbi kao javnog poduzeća po Zakonu o osnivanju javnog poduzeća I. – I. n. kao lex specijalis, to ni osnovano društvo H. d.o.o. nije moglo postati vlasnikom predmetne čestice.

 

Utoliko je, dakle, pravilna ocjena i zaključak drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini temeljem dosjelosti, jer nisu ispunjene pretpostavke za taj način stjecanja prava vlasništva odnosno prednici tužitelja (I. – I. n. i H. d.o.o.) s obzirom na utvrđenja tijekom postupka nisu kvalificirani posjednici da bi kvalitetu kvalificiranog posjeda mogli prenijeti i na tužitelja kako to tužitelj u reviziji pogrešno smatra.

 

Potrebno je još ukazati i na odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00 – dalje: ZP) kojom je određeno da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99 – dalje: ZPDP) prenose Hrvatskom fondu za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu te na odredbu čl. 390. a. ZVDSP prema kojoj trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

 

Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Potpuno je neprihvatljivo s obzirom na odredbu čl. 47. ZP i 390. a. ZVDSP da bilo koje trgovačko društvo može postati vlasnikom nekretnine koja nije obuhvaćena pretvorbom. To bi bilo u potpunosti u suprotnosti s osnovnim ciljem i svrhom pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Revx-33/2009 od 7. listopada 2009.).

 

Ustavni sud Republike Hrvatske također je u svojim odlukama broj U-I-68/2001, U-I-2645/2002 i U-I-43/2006 u postupku povodom ocjene ustavnosti odredbe čl. 47. ZP zauzeo je jasno stajalište da čl. 47. ZP nije u suprotnosti sa čl. 89. st. 4. Ustava Republike hrvatske („Narodne novine“, broj 41/01 – pročišćeni tekst i 55/01 – dalje Ustav) i da se ne radi o retroaktivnom djelovanju zakona već se odredba čl. 47. ZP odnosi na neprocijenjene nekretnine koje su kao takve zatečene u trenutku stupanja na snagu ZP-a. U navedenim odlukama Ustavni sud Republike Hrvatske također je jasno zauzeo stajalište da se kod neprocijenjenih nekretnina ne može raditi o stečenom pravu vlasništva novonastalih trgovačkih društava slijedom čega nema niti povrede prava vlasništva.

 

Iz navedenoga proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.