- 1 -              Rev 199/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 199/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P., vlasnice trgovačkog obrta I. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-886/2018-2 od 14. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-91/2016-10 od 15. prosinca 2017., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženica isplati iznos od 114.256,74 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 5. svibnja 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica nije dostavila odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2551/2020-2 od 14. listopada 2020. dopustio tužiteljici izjavljivanje revizije zbog slijedećeg pravnog pitanja:

 

"Stječe li Republika Hrvatska pravo vlasništva poslovnog prostora u smislu odredbe čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi) nastankom uvjeta za stjecanje prava vlasništva ili pravomoćnošću rješenja upravnog tijela kojim se Republici Hrvatskoj priznaje pravo vlasništva na istoj nekretnini?"

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu 114.256,74 kn na temelju stjecanja bez osnove, a koji je iznos tužiteljica tuženici isplatila s osnove zakupa poslovnog prostora u Z., u ulici ...., za razdoblje od 5. listopada 2010. do 30. lipnja 2012.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica poslovni prostor koristila temeljem ugovora o zakupu kojeg je zaključila s Gradom Z. 19. studenoga 2007.,

 

- da je rješenjem Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstva i imovinskopravne poslove od 23. siječnja 2008. navedeni poslovni prostor utvrđen u 1/2 dijela vlasništvom Republike Hrvatske,

 

- da je nakon toga tuženica pozvala tužiteljicu da polovicu ugovorenog iznosa zakupnine uplaćuje njoj,

 

- da je tužiteljica na temelju izvansudske nagodbe izvršila uplatu tuženici iznosa od 1/2 zakupnine za razdoblje od 5. listopada 2010. do 30. lipnja 2012.,

 

- da je tužiteljica istu zakupninu za isto razdoblje platila i Gradu Z.,

 

- da je rješenje od 23. siječnja 2008. kojim je utvrđeno suvlasništvo tuženice u 1/2 dijela dostavljeno tužiteljici i Gradu Z.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz razloga jer je tuženica temeljem čl. 77. Zakona o naknadi stekla suvlasništvo u 1/2 dijela sporne nekretnine na temelju zakona, a za koju činjenicu je tužiteljica znala prije 5. listopada 2010. Stoga nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice jer smatraju da se ne radi o stjecanju bez osnove spornog iznosa 1/2 zakupnine u spornom razdoblju obzirom da je tuženica u tom razdoblju bila suvlasnik nekretnine.

 

Tužiteljica u reviziji, a u odnosu na postavljeno pravno pitanje za koje je dopušteno izjavljivanje revizije, smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 77. Zakona o naknadi i da temeljem te odredbe Zakona o naknadi Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva tek nakon pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela kojim se Republici Hrvatskoj priznaje pravo vlasništva ili suvlasništva na nekretninama za koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi protumačili odredbu čl. 77. Zakona o naknadi i pravilno su zaključili da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva temeljem te odredbe Zakona o naknadi ex lege, a ne pravomoćnošću rješenja nadležnog upravnog tijela koje predstavlja samo deklaratornu odluku i kojim se utvrđuje ex lege stjecanje prava vlasništva temeljem čl. 77. Zakona o naknadi. Takvo pravno shvaćanje ovaj sud je već izrazio primjerice u odluci ovoga suda broj Rev 2446/2010-3 od 28. kolovoza 2013. Stoga tuženica nije stekla bez pravne osnove sporni iznos na ime 1/2 zakupnine u razdoblju nakon što je tužiteljica znala za rješenje nadležnog upravnog tijela kojim je tuženica utvrđena suvlasnikom u 1/2 dijela poslovnog prostora na temelju čl. 77. Zakona o naknadi. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice, a odluka u ovome sporu ne ovisi o tome što je tužiteljica za isto razdoblje isti iznos platila i Gradu Z. koji u tom razdoblju nije imao pravo naplate zakupnine.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.