- 1 -              Rev 1998/2013-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1998/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. S. iz S. B., , kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv prvotuženice M. S. iz S. B., sada M. E. iz Z., drugotuženika S. E. i trećetuženice A. E. iz S. B., koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., radi utvrđenja ništavosti ugovora i bračne stečevine, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1753/11-2 od 31. svibnja 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1764/09-7 od 18. veljače 2011. i dopunska presuda istoga suda broj P-1764/09-8 od 18. veljače 2011., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

Revizije tužitelja u odnosu na meritum spora i revizija tuženika odbijaju se kao neosnovane, dok se revizija tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je nekretnina upisana u zk. ul. 7166 k.o. S. B. i to kč.br. 5894/59 kuća broj … i dvorište u … površine 570 m2 bračna stečevina tužitelja u 1/4 dijela i prvotužene u 3/4 dijela (toč. I.). Nadalje je utvrđeno da je darovni ugovor sklopljen 27. travnja 2004. između prvotužene kao darovateljice i drugo i trećetuženika kao daroprimatelja ništav u 1/4 dijela darovane nekretnine upisane u zk. ul. br. 7166 k.o. S. B., kč.br. 5894/59 kuća broj … i dvorište u … površine 570 m2, te da se za taj dio ima uspostaviti prijašnje zemljišnoknjižno stanje, kakvo je bilo prije provedbe navedenog darovnog ugovora (toč. II.). Utvrđeno je nadalje da je tužitelj stekao suvlasništvo u 1/4 dijela predmetne nekretnine, s osnova bračne stečevine, što mu je prvotužena dužna priznati i tužitelju izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda (toč. III.). Rješenjem prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tužitelj povukao dio zahtjeva da mu pripada pravo suvlasništva u 1/2 dijela sporne nekretnine, što su mu tuženici dužni priznati i izdati tabularnu ispravu podobnu za zk. prijenos prava vlasništva (toč. I. rješenja), te je naloženo tužitelju da tuženicima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.297,86 kn (toč. II. rješenja).

 

Dopunskom presudom prvostupanjskom suda broj P-1764/09-8 od 18. veljače 2011. tužitelj je odbijen s preostalim dijelom zahtjeva.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja, dok je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je utvrđeno da predmetna nekretnina upisana u zk. ul. 7166 k.o. S. B., kč.br. 5894/59 kuća broj … i dvorište u … površine 570 m2 predstavlja bračnu stečevinu tužitelja u 1/3 dijela, te prvotužene u 2/3 dijela, utvrđeno je da je darovni ugovor od 27. travnja 2004. sklopljen između prvotuženice kao darovateljice i drugo i trećetuženika kao daroprimatelja ništav u 1/3 dijela te da se za taj dio ima uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe spornog darovnog ugovora. Također je utvrđeno da je tužitelj stekao suvlasništvo u 1/3 dijela predmetne nekretnine i to s osnova bračne stečevine, što mu je prvotuženica dužna priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda. Preinačena je i odluka o troškovima postupka na način da je tužitelj obvezan tuženicima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 957,00 kn, dok su tuženici odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj i tuženici su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP).

 

Pri tome tužitelj reviziju izjavljuje zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa se predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno podredno da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti udovolji zahtjevu tužitelja.

 

Tuženici također podnose reviziju zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, odnosno podredno da se pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima tuženika.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizije tužitelja i tuženika nisu osnovane.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su tužitelj i prvotuženica bili u braku od 22. studenoga 1986. te da je bračna zajednica prestala u lipnju 2003.,

 

- da su prije gradnje sporne kuće na nekretnini koja je predmet ovog parničnog postupka, tužitelj i prvotuženica dobili kuću u M. L., time da su spornu nekretninu renovirali i uredili stan u kojem su živjeli,

 

- da je kuća u M. L. prodana bratu tužitelja za iznos od 160.000 DEM, time da isplata kupoprodajne cijene nije izvršena odjednom, već sukcesivno,

 

- da su u vrijeme dok su tužitelj i prvotuženica živjeli u M. L. bili u radnom odnosu i primali plaće koje se nisu u bitnom razlikovale,

 

- da je tužitelj, i prije braka s prvotuženicom, bio u braku i imao djecu koju je morao uzdržavati,

 

- da je kuća u M. L. bračna stečevine tužitelja i prvotuženice,

 

- da isplata kupoprodajne cijene koja je izvršena od strane brata tužitelja nisu dar tužitelju, već isplata kupoprodajne cijene za kuću koja je bila zajednička imovina,

 

- da je sporna kuća u S. B. dovršena, u pretežitom dijelu, do 1. siječnja 1999.,

 

- da je doprinos tužitelja i prvotuženice u stjecanju zajedničke imovine bio podjednak, obzirom na uložena sredstva i rad,

 

- da su gradilište za spornu kuću kupili tužitelj i prvotuženica od svoje ušteđevine,

 

- da su drugo i trećetuženici, inače roditelji prvotuženice, vršili ulaganja u spornu kuću na način da su financirali izvođenje niza radova, time da je njihov doprinos 1/3 vrijednosti sporne nekretnine,

 

- da je udio tužitelja i prvotuženice u gradnji sporne kuće 2/3 vrijednosti,

 

- da je prvotuženica spornu nekretninu darovala drugo i trećetuženicima.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud utvrđuje da je sporna nekretnina upisana u zk. ul. 7166 k.o. Slavonski Brod bračna stečevina tužitelja u 1/3 dijela i prvotuženice u 2/3 dijela te da je prvotuženica dužna tužitelju priznati suvlasništvo i izdati tabularnu ispravu podobnu za zk. prijenos prava vlasništva. Isto tako je utvrđeno da je ništav darovni ugovor sklopljen između prvotuženice kao darovateljice i drugo i trećetuženika kao daroprimaca i to u pogledu 1/3 dijela sporne nekretnine, te da se za taj dio ima uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje, kakvo je bilo provedbe predmetnog darovnog ugovora.

 

U odnosu na reviziju tužitelja

 

Suprotno tvrdnjama tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, budući je ocjena provedenih dokaza provedena sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući je iz utvrđenja nižestupanjskih sudova potpuno jasno da je sporna nekretnina stečena i kuća sagrađena do 1. siječnja 1999., dakle u vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 51/89, 59/90 - dalje: ZBPO). U tom dijelu su nižestupanjski sudovi ocijenili doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, kao i doprinos roditelja tuženice, te su u tom smislu utvrđeni i suvlasnički omjeri.

 

Naime, prema odredbi čl. 363. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 162/98 - dalje: ObZ) danom primjene tog zakona ne mijenjaju se prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima, što znači da se na stjecanja koja su dovršena po ranijim propisima primjenjuju odredbe propisa koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja te imovine. Pri tome se tužitelj neosnovano poziva na odluke revizijskog suda u predmetu Rev 1051/02, budući se navedena odluka odnosi na drugačije činjenično stanje i nije primjenjiva na konkretni slučaj.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje da bi sporni Ugovor o darovanju kojim je prvotuženica darovala predmetnu nekretninu drugo i trećetuženicima bio ništav u cijelosti. U procesnoj situaciji kada tužitelj najprije traži utvrđenje da je sporna nekretnina bračna stečevina i kada traži utvrđenje veličine suvlasničkih dijelova, tada je tužitelj jasno ukazao koji dio sporne nekretnine bi trebao njemu pripasti po osnovi bračne stečevine, te u kojem dijelu je valjalo utvrditi darovnim ugovorom ništavim, a kako bi se isti mogao upisati u zemljišnu knjigu kao suvlasnik.

 

U preostalom dijelu tužitelj pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, budući da isti osporava da bi drugo i trećetuženici na bilo koji način sudjelovali u gradnji predmetne kuće, odnosno navodi da ako se radi o ukradenom materijalu od strane drugotuženika, da tada to ne može biti temelj stjecanja prava vlasništva. U tom dijelu valja navesti da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti (čl. 385.), pa su u tom smislu takvi revizijski navodi potpuno neosnovani. Naime, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su roditelji prvotuženice vršili ulaganja u spornu nekretninu, da je vrijednost njihovih ulaganja 1/3 vrijednosti sporne nekretnine. Tvrdnje tuženika da je drugotuženik ukrao materijal koji je ugrađen u kuću ničim nije dokazan, niti u tom smislu tužitelj raspolaže pravomoćnom kaznenom presudom.

 

Posebno treba dodati da je činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova da su tužitelj i prvotuženica doprinijeli stjecanju sporne nekretnine u 2/3 dijela, te je u tom dijelu utvrđeno da je njihov doprinos jednak, a što odgovara i utvrđenjima sudova u postupku podjele pokretnina o jednakom doprinosu bivših bračnih drugova u stjecanju bračne stečevine.

 

Radi navedenog u odnosu na reviziju tužitelja nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP glede merituma spora.

 

Tužitelj u reviziji osporava i odluku o troškovima postupka. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP u vezi čl. 392. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu.

 

U odnosu na reviziju tuženika

 

Nisu osnovani navodi tuženika da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP. Isto tako nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. i 221.a ZPP.

 

Naime, pobijana odluka nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između obrazloženja i provedenih dokaza, kao i utvrđenih činjenica, radi čega revizija iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nije počinjena. Jednako tako nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. i 221. a ZPP. Pri tome je ocjena provedenih dokaza izvršena u skladu s čl. 8. ZPP, a pravo je nižestupanjskog suda da na temelju provedenih dokaza ocijeni koje je činjenice utvrdio (čl. 221.a ZPP). Kod toga valja naglasiti da prvostupanjski sud ocjenjuje koje će dokaze provesti i kojim će dokazima utvrditi sporne pravno relevantne činjenice, pa sama činjenica da nisu provedeni dokazi koji su predloženi od strane tuženika ne ukazuju na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Glede tvrdnja da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP valja istaći sljedeće. Točno je da izreka prvostupanjske presude nije u cijelosti ista postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja u podnesku od 10. veljače 2010. No, u konkretnom slučaju tužitelj je sadržajno postavio zahtjev da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu njega i prvotuženice i to na jednake dijelove, kao i da su tuženici dužni to priznati i trpjeti da se isti upiše u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine. U takvoj procesnoj situaciji kada je o utvrđenju da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, a koji zahtjev je i sadržajno postavljen u podnesku tužitelja, odluka suda drugoga stupnja nije opterećena počinjenom bitnom povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

 

Nisu osnovani niti revizijski navodi tuženika da sporna nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i prvotuženice, odnosno da ista ne predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, već da je sporna nekretnina isključivo vlasništvo drugo i trećetuženika, kao i da bi tužitelj eventualno imao pravo samo na obveznopravni zahtjev.

 

Navedene tvrdnje ustvari osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa već iz tog razloga su potpuno neosnovani i takvi navodi se ne mogu razmatrati u revizijskoj fazi postupka (čl. 385. ZPP). Pri tome valja ukazati na dio obrazloženje glede revizije tužitelja, a gdje je utvrđen doprinos stjecanju predmetne nekretnine od strane tužitelja i prvotuženice, odnosno drugo i trećetuženika, pa je u tom smislu pravilno primijenjena odredba čl. 287. ZBPO.

 

Obzirom na gore navedeno nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 2. ožujak 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Katarina Buljan, v. r.