- 1 -              U-zpz 43/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 43/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja K. d.o.o., D., ..., zastupanog po direktoru Z. V., a ovaj po opunomoćeniku D. A., odvjetniku u D., ..., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., ..., radi isplate naknade za koncesiju, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-86/2017-4 od 26. rujna 2017., za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIpor-13/15-9 od 17. svibnja 2017., kojom je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/14-01/249, Ur.broj: 513-04/14-2 od 28. studenog 2014., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-86/2017-4 od 26. rujna 2017., za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIpor-13/15-9 od 17. svibnja 2017., kojom je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/14-01/249, Ur.broj: 513-04/14-2 od 28. studenog 2014.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak tuženika, Klasa: UP/II-471-02/14-01/249, Ur.broj: 513-04/14-2 od 28. studenog 2014., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-042-01/14-01/12, Ur.broj: 513-08-04-03-14-1 od 06. veljače 2014., kojim je utvrđen promjenjivi dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 01. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., prema ostvarenim prihodima kao osnovici za obračun promjenjivog dijela naknade, u iznosu od 63.049,39 kuna i kamata zbog nepravovremenog plaćanja promjenjivog dijela naknade za koncesiju obračunata od dana nastanka obveze do dana obračuna kamata, 18. prosinca 2013. u iznosu od 18.577,98 kuna, te stalni dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 01. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., prema površini korištenog pomorskog dobra kao osnovici za obračun stalnog dijela naknade, u iznosu od 54.335,00 kuna i kamata zbog nepravovremenog plaćanja stalnog dijela naknade za koncesiju obračunata od dana nastanka obveze do dana obračuna kamata, 18. prosinca 2013. u iznosu od 16.010,22 kuna, dakle, u ukupnom iznosu od 151.972,59 kuna.

 

Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIpor-13/15-9 od 17. svibnja 2017. poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/14-01/249, Ur.broj: 513-04/14-2 od 28. studenog 2014., i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak.

 

Protiv te presude Državno odvjetništvo RH podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačiti presudu Upravnog suda u Splitu broj UsIpor-13/15-9 od 17. svibnja 2017., i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Zahtjev je neosnovan.

 

Predmet postupka je plaćanje promjenjivog dijela naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 01. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., i kamata zbog nepravovremenog plaćanja promjenjivog dijela naknade za koncesiju obračunatih od dana nastanka obveze do dana obračuna kamata, 18. prosinca 2013., te stalni dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru za isto razdoblje i kamata zbog nepravovremenog plaćanja stalnog dijela naknade za koncesiju obračunatih od dana nastanka obveze do dana obračuna kamata, 18. prosinca 2013., u ukupnom iznosu od 151.972,59 kuna.

 

Postupajući na temelju odredbe čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine” broj 53/91, 9/92 i 27/92 - dalje: ZUS) i odredbe čl. 90. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine” broj 20/10 - dalje: ZUS) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva DORH-e.

 

U ovom stadiju postupka, u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, i dalje je sporno pravo tuženice na naplatu koncesijske naknade kroz utuženo razdoblje jer u to vrijeme tužitelj, iako je, nesporno koristio pomorsko dobro, nije imao zaključen ugovor o koncesiji za korištenje plaže B. u D.

 

U prvostupanjskom upravnom postupku je utvrđeno:

 

- da je kod tužitelja obavljen financijski nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju za razdoblje od 01. siječnja 2010. do 30. rujna 2013., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 042-01/13-01/186, Ur.broj: 513-08-04-03-13-4 od 18. prosinca 2013,

 

- da je tužitelj, sukladno Ugovoru o koncesiji na pomorskom dobru sklopljenim 01. srpnja 2011. s Dubrovačko-neretvanskom županijom, kao davateljem koncesije, pravilno obračunao naknadu za koncesiju (stalni i promjenjivi dio) na pomorskom dobru za razdoblje od 01. srpnja 2011. - 31. prosinca 2011., u ukupnom iznosu od 258.786,34 kune, te da je istu u cijelosti uplatio, ali da je dio obveze nepravovremeno uplaćen slijedom čega mu je Registar koncesija obračunao zateznu kamatu na nepravovremeno plaćanje obveze naknade za koncesiju na pomorskom dobru,

 

- da su Dubrovačko-neretvanska županija, kao davatelj koncesije i tužitelj kao ovlaštenik koncesije imali zaključen ugovor o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu pružanja usluga na kupalištu B. u D. od 06. listopada 1998., do 31. prosinca 2010,

 

- da su Dubrovačko-neretvanska županija, kao davatelj koncesije i tužitelj kao ovlaštenik koncesije 01. siječnja 2011., sklopili Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru, kojim davatelj koncesije dodjeljuje ovlašteniku koncesije pravo na gospodarsko korištenje dijela obale pružanjem turističko - ugostiteljskih usluga, te određuje opseg i uvjete korištenje pomorskog dobra, a koncesija se dodjeljuje od 01. srpnja 2011., na rok od 10 godina,

 

- da tužitelj za razdoblje od 01. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., nije imao zaključen ugovor o koncesiji, i da je bez dodijeljene koncesije obavljao djelatnost pružanja turističko - ugostiteljskih usluga na pomorskom dobru na plaži B. u D., na površini od 10.867 m2 prostora za koji je potrebna koncesija, slijedom čega mu je prvostupanjsko upravno tijelo obračunalo stalni i promjenjivi dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru, u skladu sa odredbom čl. 10. st. 2. i 3. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona.

 

Drugostupanjsko upravno tijelo, odlučujući po žalbi tužitelja odbilo je prigovore tužitelja, koji smatra da nije u obvezi platiti koncesijsko naknadu za korištenje plaže B. u navedenom razdoblju iz razloga što nije imao zaključen ugovor o koncesiji Dubrovačko neretvansku županiju, uz obrazloženje da je tužitelj, kod nesporne činjenice da je kroz predmetno razdoblje bez sklopljenog ugovora o koncesiji navedene plaže koristio istu u površini od 10.867 neovlaštenim korištenjem pomorskog dobra stekao gospodarsku korist pa mu je u skladu sa odredbom čl. 10. Općeg poreznog zakona („Narodne novine” broj 147/08, 18/11, 78/12 i 136/12 - dalje: OPZ) obračunata i utvrđena obveza plaćanja naknade, jer se prema toj odredbi javna davanja obračunavaju i na stjecanja bez pravne osnove. Uz to odbija i prigovor glede prava na obračun obračunatih kamata utvrđujući da su obračunate sukladno odredbi čl. 116. OPZ-a, kojom je propisano da se na iznos manje ili više plaćenog poreza obračunavaju i plaćaju kamate u skladu s posebnim propisom, ako tim zakonom nije drugačije određeno te da se kamate obračunavaju od dana dospijeća porezne obveze, a ako se tijekom poreznog nadzora utvrdi razlika porezne obveze kamate se obračunavaju od dana kada je tu poreznu obvezu porezni obveznik bio dužan platiti.

 

Prema pravnom (suprotnom) shvaćanju Upravnog suda u Splitu, temeljenom na odredbama čl. 7. st. 1., čl. 16., i čl. 25. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 - dalje: ZPDML-a), te čl. 26. st. 4. i čl. 28. st. 1 Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj 125/08 - dalje: ZOK-a), taj sud smatra da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, a kako tužitelj kroz predmetno razdoblje nije imao sklopljen ugovor o koncesiji nije obveznik plaćanja koncesijske naknade. U iznošenju navedenog shvaćanja poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz-24/13-3 od 17. ožujka 2015. i odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Uss-52/15-18 od 3. lipnja 2015.

 

Osporavajući pravilnost pravnog shvaćanja Upravnog suda u Splitu, u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti navedene presude Upravnog suda u Splitu, DORH-e ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, i izražava shvaćanje prema kojem je pravna osnova za postupanje upravnog tijela odredba čl. 10. st. 2. OPZ-a, kojim je propisano jedno od načela oporezivanja, načelo gospodarstvenog pristupa, prema kojem porezno tijelo utvrđuje poreznu obvezu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, a to znači da se svako stjecanje prihoda, dohotka, dobiti ili druge procijenjene koristi oporezuje bez obzira na način stjecanja, pa se tako oporezuju i protupravna stjecanja.

 

Smatra da su u konkretnom slučaju upravna tijela pravilno primijenila odredbe OPZ-a, kao lex specialis i lex posterior u odnosu na ZPDML-a, koji uređuje postupak davanja koncesije na pomorskom dobru, i u skladu sa specijalnim i kasnije donesenim propisima utvrdili plaćanje koncesijske naknade za predmetno razdoblje temeljem Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru, a da je Upravni sud u Splitu na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koji se odnosi na bespravno korištenje pomorskog dobra od strane tužitelja u predmetnom razdoblju, pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Pozivanja Upravnog suda u Splitu na odluku ovog suda broj UZZ-24/13 od 17. ožujka 2015., smatra pogrešnim jer se ta odluka odnosi na eksploataciju mineralnih sirovina i na primjenu Zakona o rudarstvu, dok se u ovom slučaju radi o gospodarskom korištenju pomorskog dobra i primjeni ZPDML-a, ZOK-a, Uredbi u postupku davanja koncesije na pomorskom dobru i OPZ-a.

 

U odgovoru na navedeni zahtjev tužitelj osporava navode iz zahtjeva ističući da je odlučna okolnost da tužitelj kroz predmetno razdoblje nije imao sklopljen ugovor o koncesiji, da je od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2010., kao porezni obveznik uredno podmirivao sve svoje obveze temeljem postojećih ugovora o koncesiji. Ne spori da je koristio plažu u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., ali tvrdi da naknadu za koncesiju nije mogao obračunati jer sa Dubrovačko-neretvanskom županijom nije imao sklopljen ugovor o koncesiji, da je naknadu za koncesiju u tom razdoblju naknadno platio i smatra da mu je za to razdoblje nezakonito obračunata zatezna kamata, jer on kao porezni obveznik ne može svojevoljno plaćati naknadu za koncesiju kada za to nema pravne osnove zbog čega ga je navedena županija trebala pozvati na plaćanje naknade za korištenje plaže po nekoj drugoj pravnoj osnovi, a što ona nije učinila.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća navedeno pravno shvaćanje Upravnog suda u Splitu jer je čl. 7. st. 1. ZPDML-a propisano da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Nadalje, odredbom čl. 16. ZPDML-a propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Također je navedenom odredbom ZPDML-a određeno da opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra se uređuju odlukom ili ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ZPDML-a i propisa donesenih na temelju ZPDML-a. Odredbom čl. 25. ZPDML-a propisano je da se na osnovi odluke o koncesiji sklapa ugovor o koncesiji između davatelja koncesije i ovlaštenika te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja ovlaštenika koncesije.

 

Prema odredbi čl. 26. st. 4. i 5. ZOK-a ugovor o koncesiji sastavlja se u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabrani najpovoljniji ponuditelj, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji. Člankom 28. st. 1. ZOK-i propisano je da je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

 

Imajući na umu sadržaj rješenja upravnih tijela, neosnovani su navodi zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude da bi tužitelju tim rješenjima bila utvrđena neka druga naknada (u vidu stjecanja bez osnove), a ne koncesijska naknada, jer iz navedenih rješenja nedvojbeno proizlazi da je riječ o koncesijskoj naknadi, čija visina je utvrđena prema članku 16.A.1. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“ broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11 i 83/12).

 

S obzirom na to da u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji nema mogućnosti naplate koncesijske naknade, u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine” broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13). Takvo pravno shvaćanje ovaj sud je izrazio u svojim ranijim odlukama, primjerice U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020., U-zpz 9/2019-5 od 11. veljače 2020 i U-zpz-2/17 od 20. svibnja 2020.

 

Slijedom iznesenog, budući da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon, valjalo je na temelju odredbe čl. 78. st. 8. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novineˮ broj 20/10, 143/12 i 152/14) zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE NA ODLUKU VRHOVNOG SUDA

 

 

U zpz-43/2017. od 2. ožujka 2021.

 

Izdvojeno mišljenje predstavlja sastavni dio navedene odluke:

 

Ne mogu se složiti s većinom iz vijeća VSRH koja je odlučila odbiti zahtjev ODO za preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, neosnovanu.

 

Predmet spora je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-042-01/14-01/12, Ur.broj: 513-08-04-03-14-1 od 06. veljače 2014., kojim je utvrđen promjenjivi dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 01. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., prema ostvarenim prihodima kao osnovici za obračun promjenjivog dijela naknade, u iznosu od 63.049,39 kuna i kamata zbog nepravovremenog plaćanja promjenjivog dijela naknade za koncesiju obračunata od dana nastanka obveze do dana obračuna kamata, 18. prosinca 2013. u iznosu od 18.577,98 kuna, te stalni dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 01. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., prema površini korištenog pomorskog dobra kao osnovici za obračun stalnog dijela naknade, u iznosu od 54.335,00 kuna i kamata zbog nepravovremenog plaćanja stalnog dijela naknade za koncesiju obračunata od dana nastanka obveze do dana obračuna kamata, 18. prosinca 2013. u iznosu od 16.010,22 kuna, dakle, u ukupnom iznosu od 151.972,59 kuna.

 

Većina iz vijeća svoje razloge u odluci U zpz-43/2017. od 2. ožujka 2021., temelji na na odredbama čl. 7. st. 1., čl. 16., i čl. 25. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 - dalje: ZPDML-a), te čl. 26. st. 4. i čl. 28. st. 1 Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj 125/08 - dalje: ZOK-a), i smatra da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, a kako tužitelj kroz predmetno razdoblje nije imao sklopljen ugovor o koncesiji nije obveznik plaćanja koncesijske naknade, te da se u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji nema mogućnosti naplate koncesijske naknade, u konkretnom slučaju da nije moguće primijeniti odredbu čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine” broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 – dalje: OPZ). Navedeno shvaćanja temelji se na nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz 24/13-3 od 17. ožujka 2015 U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020., U-zpz 9/2019-5 od 11. veljače 2020., U-zpz-2/17 od 20. svibnja 2020. i dr.

 

Analizom iznesenog činjeničnog stanja, a polazeći od:

 

- odredbe čl. 1. OPZ-a, prema kojoj odredbi taj zakon uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako posebnim Zakonom o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije određeno drugačije i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava,

 

- odredbe čl. 2. st. 1. OPZ-a, prema kojoj su "druga javna davanja" i naknade za koncesije, te sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i/ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela, st. 7., prema kojem je, između ostalog, naknada za koncesiju novčano davanje za pravo gospodarskog korištenja prirodnih bogatstava i drugih dobara za koje je zakonom određeno da su od državnog interesa, te st. 8. citiranog članka, prema kojem se odredbe tog zakona propisane za poreze na odgovarajući način primjenjuju i na druga javna davanja propisana tim zakonom, ako tim zakonom ili posebnim propisima nije određeno drugačije,

 

- odredbe čl. 10. st. 2. OPZ, prema kojoj odredbi porezno tijelo, čim utvrdi da je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, utvrdit će poreznu obvezu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza,

 

- odredbe čl. 16. st. 5. OPZ-a, kojom je propisana zakonska predmnijeva da svatko onaj tko koristi ili raspolaže tuđom imovinom bez pravne osnove, smatrat će se poreznim obveznikom za porezne obveze koje proistječu iz korištenja ili raspolaganja tom imovinom,

 

- odredbe čl. 116. OPZ, kojom je propisano da se na iznos manje ili više plaćenog poreza obračunavaju i plaćaju kamate u skladu sa posebnim propisom, ako tim zakonom nije uređeno drugačije, kada se kamate obračunavaju od dana dospijeća porezne obveze, dok je stavkom 7. toga članka propisano da ako se tijekom poreznog nadzora utvrdi razlika porezne obveze kamata se obračunava od dana kada je tu poreznu obvezu porezni obveznik bio dužan platiti,

 

- odredbe čl. 16. st. 2. ZPDML-a, kojom je određeno da pravo i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora, stavka 3., kojim je određeno da se opseg uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja uređuju odlukom i ugovorom o koncesiji, u skladu sa odredbama tog zakona i propisa donesenih na temelju toga zakona,

 

- te odredbe čl. 28. st. 1. ZOK-a, kojom je propisano je da koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje naknade za koncesiju nije ekonomski opravdano, prema pravnom shvaćanju ovoga suda,

 

prema mome mišljenju, pitanje obveze plaćanja koncesijske naknade za gospodarsko korištenje pomorskog dobra treba promatrati neizostavno uzimajući u vidu osnovna obilježja instituta koncesije i svrhe plaćanja te vrste naknade, ne samo usko promatrajući taj oblik „drugog javnog davanja” isključivo kroz odredbe ZPDML-a i ZOK-a, nego i ostale propise koje se odnose na taj pravni institut, u prvom redu odredbe OPZ-a, čije odredbe je u ovom slučaju Upravni sud u Splitu propustio primijeniti.

 

Naime, kada je čl. 10. st. 2. OPZ-a, kao jedno od načela oporezivanja propisano načelo gospodarstvenog pristupa oporezivanju, prema kojem porezno tijelo utvrđuje poreznu obvezu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, tada je neprihvatljivo da se stjecanje prihoda, dohotka, dobiti ili druge procijenjene koristi ne oporezuje (ovdje da se ne plaća koncesijska naknada) samo zato što nije zaključen ugovor o koncesiji, jer se prema navedenom načelu oporezuju i sva protupravna stjecanja, a u ovom slučaju stečeni prihod od korištenja pomorskog dobra bez zaključenog ugovora o koncesiji.

 

Izneseno pravno shvaćanje Upravnog suda u Splitu temeljenom na odredbama čl. 7. st. 1., čl. 16. i čl. 25. ZPDML-a, te čl. 26. st. 4. i čl. 28. st. 1 ZOK-a, prema kojem obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje isključivo sklapanjem ugovora o koncesiji, zbog čega u situaciji kada onaj tko koristi pomorsko dobro, a nema zaključen ugovor o koncesiji, nije obveznik plaćanja koncesijske naknade, nije održivo i pravno razumski prihvatljivo, kada se imaju u vidu citirane odredbe OPZ-a, prema kojima su i naknade za koncesiju „druga javna davanja” (pored poreza) u smislu članka 2. citiranog zakona, kada se ima u vidu da je naknada za koncesiju novčano davanje za pravo gospodarskog korištenja prirodnih bogatstava i drugih dobara za koje je zakonom određeno da su državnog interesa, a prema članku 3. ZPDML-a pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan samim tim zakonom, kada se ima u vidu odredba čl. 2. st. 8. OPZ-a, prema kojem se odredbe tog zakona propisane za poreze na odgovarajući način primjenjuju i na „druga javna davanja”, a pogotovo kada se ima u vidu odredba čl. 10. st. 2. OPZ-a, prema kojoj odredbi je porezno tijelo dužno utvrditi poreznu obvezu u skladu s posebnim zakonom, (u ovom slučaju prema Uredbi o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru - „Narodne novine” broj 23/04, 10/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12 i 10/17), ako je prihod, dohodak, dobit, ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, te kada se ima u vidu odredba čl. 6. st. 5. OPZ-a, prema kojoj će se smatrati poreznim obveznikom, za porezne obveze koje proistječu iz korištenja ili raspolaganja tužbom imovinom, svatko onaj tko stvarno koristi ili raspolaže tuđom imovinom bez pravne osnove.

 

U takvom slučaju porezna obveza određuje se sukladno zakonu koji određuje tu vrstu poreza, (u ovom slučaju sukladno ZPDML-a i Uredbi o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru), odnosno drugih javnih davanja, među kojima je i naknada za koncesiju, koja je, kako je rečeno, u smislu čl. 2. st. 7. i 8. OPZ-a izjednačena s porezima i predstavlja poseban oblik javnog davanja.

 

Pogrešno se, prema mome shvaćanju, Upravni sud u Splitu pozivao na odluku ovog suda broj UZZ-24/13 od 17. ožujka 2015., jer se ta odluka ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju, odnosno na korištenje pomorskog dobra bez zaključenog ugovora o koncesiji, već na eksploataciju mineralnih sirovina i na primjenu Zakona o rudarstvu, a uz to se radi i o situaciji u kojoj je pravna osoba imala odobreno eksploatacijsko polje i čekala je sklapanje ugovora o koncesiji i, što je najbitnije, nije obavljala gospodarsku djelatnost, zbog čega se na tu pravnu osobu nije moglo primijeniti načelo gospodarstvenog pristupa oporezivanju, za razliku od ovog slučaja u kojem se radi o gospodarskom korištenju pomorskog dobra i primjeni ZPDML-a, ZOK-a, Uredbi u postupku davanja koncesije na pomorskom dobru i OPZ-a, i situaciji u kojoj je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru bez zaključenog ugovora o koncesiji i ostvarivao prihod od gospodarskog korištenja plaže B. u D.

 

Važno je napomenuti da sam pri iznošenju navedenog pravnog shvaćanja imao u vidu da je u ovakvoj pravnoj stvari bilo uputnije da je RH Ministarstvo financija svoju tražbinu ostvarivalo u parničnom postupku pred redovnim sudom, no s obzirom da bi se i u tome postupku proveli isti dokazi i kako bi se na temelju istog činjeničnog stanja, koje nije ni sporno, primijenili isti materijalni propisi, ocijenio sam da time što je o toj tražbini rješavano u upravnom postupku, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava od strane upravnih tijela, koja su u tom postupku odlučili o predmetnoj tražbini.

 

S obzirom na navedeno, ne mogu se prihvatiti izneseno pravno shvaćanje Upravnog suda u Splitu, niti vijeća ovoga suda ni shvaćanje istog suda izneseno u odlukama U-zpz 2/2018-6 od 26. kolovoza 2020., U-zpz 20/2018 od 17. lipnja 2020., U-zpz 11/2017-6 od 22. siječnja 2020., i dr. o pitanju obveze plaćanja koncesijske naknade, kada je došlo do korištenja pomorskog dobra bez zaključenog ugovora o koncesiji.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.