- 1 -              Rev 1116/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1116/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. i E. B. iz M., koje zastupa punomoćnik Z. B., odvjetniku u S., protiv tuženika J. o. d.d., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu G. & p., radi naknade nematerijalne štete, odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1943/15 od 10. prosinca 2015., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj Gž-1943/15 od 4. travnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-571/04 od 23. ožujka 2015., ispravljena rješenjima toga suda poslovni broj Pn-322/15 od 16. ožujka 2016. i Pn-322/15 od 16. svibnja 2016., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na rješenje o troškovima postupka Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1943/15 od 10. prosinca 2015., ispravljeno rješenjem toga suda poslovni broj Gž-1943/15 od 4. travnja 2016.

 

Obrazloženje

 

Ispravljenom presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik platiti tužiteljima svakome iznos od 220.000,00 kn na ime nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate te da im nadoknadi parnični trošak u iznosu od 124.862,50 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Ispravljenom drugostupanjskom presudom i rješenjem u toč. I izreke djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, u toč. II izreke djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu glede troška parničnog postupka na način da je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 114.550,50 kn, dok je sa više zatraženim zahtjevom odbijen kao neosnovan (10.312,00 kn) s, te je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu tuženika.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijanih presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji osporavaju, u reviziji iznesene, navode revidenta te predlaže odbijanje revizije i potvrđivanje pobijane presude.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za nadoknadu neimovinske štete s naslova gubitka bliske osobe-sina.

 

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-644/2016-2-3 od 2. listopada 2018. preinačena je presuda Županijskog suda suda u Splitu posl. br. Gž-1943/15 od 10. prosinca 2015. ispravljena rješenjem toga suda posl. br. Gž-1943/15 od 4. travnja 2016. i presuda Općinskog suda u Makarskoj posl. br. P-571/04 od 23. ožujka 2015., ispravljena rješenjima toga suda posl. br. Pn-322/15 od 16. ožujka 2016 i Pn-322/15 od 16. svibnja 2016., na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za nadoknadu štete tužiteljima od po 220.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, te su obvezani nadoknaditi tuženiku troškove revizijskog postupka u iznosu od 14.375,00 kn.

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-207/2019 od 20. listopada 2020. usvojena je ustavna tužba, ukinuta je presuda ovoga suda Rev-x-644/2016-2-3 od 2. listopada 2018., te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za nadoknadu neimovinske štete s naslova gubitka bliske osobe-sina.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je osiguranik tuženika autobusom prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je teško tjelesno ozlijeđen, sada pokojni, A. B., sin tužitelja s trajnim posljedicama (hoda uz pomoć štake, lijeva noga kraća za 4 cm, atrofična muskulatura u cijelosti, natkoljenica i potkoljenica tanje za 5 cm, atrofija lijevog mišića natkoljenice, fleksija u lijevom kuku, moguće je 90°, rotacijski pokreti minimalni), da je pokojni A. B., prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, prije ozljeđivanja bio zdrava osoba koji je zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, dugotrajnog liječenja (4 operativna zahvata) i sporog oporavka došao u stanje depresivnog povlačenja, pogotovo što je došlo do prestanka radnog odnosa i prekida emocionalne veze, uslijed čega je A. B. 2. prosinca 2004. počinio samoubojstvo.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je predmetno samoubojstvo pokojnog A. B. u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnom nezgodom, slijedom čega primjenom odredbe čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, dosuđuju tužiteljima, svakome od po 220.000,00 kn.

 

Prema stajalištu revizije nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo, jer primjenom adekvacijske teorije u ovom slučaju oštećenici odnosno tužitelji nisu dokazali da je predmetna prometna nezgoda u uzročno posljedičnoj vezi sa suicidom njihovog sina, odnosno sa štetom koju oni trpe u svezi s njegovim navedenim činom. Revizijski sud smatra da je navedenom radnjom prednika tužitelja došlo je do prekida uzročne veze jer samoubojstvo nije tipična (adekvacijska) posljedica prometne nezgode već je kao ljudska radnja bliža i tipičnija za nastupjelu posljedicu (smrt) od prometne nezgode, u kome pravcu se pozvao na sudsku praksu (Rev-x-186/15-2 od 3. ožujka 2015., Rev-1237/02 od 15. siječnja 2003., Rev-643/05 od 12. listopada 2005. itd.), slijedom čega je prihvatio reviziju tuženika i preinačio obje nižestupanjske presude primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Ustavni sud RH navedeno obrazloženje revizijskog suda smatra nedostatnim, navodeći da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja propustio iznijeti razloge glede nepostojanja uzročno-posljedične veze između pretrpljene traume u prometnoj nesreći i počinjenog samoubojstva, osobito u svjetlu zaključka nalaza i mišljenja prim. mr. sc. dr. Č. L., u kojem se imenovani vještak očitovao upravo u vezi s razvojem depresivne simptomatologije koja je kod pok. sina podnositelja nastupila po prvi put tek tijekom liječenja teških tjelesnih ozljeda pretrpljenih u prometnoj nesreći, a koja je u konačnici u smislu zaključka vještaka "sa velikom razinom vjerojatnosti" ukazala i na "uzročno-posljedičnu vezu između pretrpljene traume" u prometnoj nesreći "i počinjenog samoubojstva".

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom iz samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

Iako se tuženik u reviziji poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka, budući da taj prigovor ničim nije obrazložio niti je pojasnio o kojim se bitnim povredama radilo, u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a taj prigovor nije ni razmatran.

 

Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik u podnesenoj reviziji osporava potraživanje tužitelja tvrdeći da je došlo do prekida pravno relevantne uzročno-posljedične veze između smrti pokojnog A. B. i predmetne nezgode, odnosno činjenice da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je uzrokovana radnjom samog oštećenika. Tvrdi da je ocjena postojanja uzročno-posljedične veze između smrti pokojnog A. B. i predmetne nezgode pravno pitanje o kojem treba odlučiti sud, a ne vještaci, (Rev-643/05), a koje pravno pitanje je u konkretnom slučaju riješio vještak psihijatar, a ne sud. Osim toga navodi da relevantna uzročna veza mora biti adekvatna u smislu da se među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice kao uzrok uzima samo onaj koji je tipičan za postanak određenog štetnog događaja, da se u slučaju konkurencije više uzroka nekog događaja, koji svi potječu od ljudske radnje, kao pravno relevantan uzrok uzima onaj koji je štetnoj posljedici najbliži za određenu posljedicu i najtipičniji, te da pravno relevantna uzročna veza mora biti neprekinuta, a ukoliko je uzročna veza između štetne radnje i štete prekinuta slučajem, radnjom treće osobe ili radnjom samog oštećenika za štetu koja nastane nakon prekida veze štetnik ne odgovara. Dalje navodi da samoubojstvo po svojoj definiciji predstavlja radnju oštećenika, odnosno s namjerom poduzetu radnju radi oduzimanja vlastitog života pa da samoubojstvo predstavlja voljnu i svjesnu odluku oštećenog da se liši života. Ističe da u ovom postupku nije bilo sporno da sin tužitelja nije bio osoba bez mogućnosti svjesnog djelovanja i samostalnog donošenja odluka, da je patio od depresije, ali da nije bio lišen poslovne sposobnosti, odnosno da nije bio osoba bez mogućnosti samostalnog djelovanja i svjesnog donošenja odluka a što su i sami tužitelji, na ročištu 13. studenoga 2009., potvrdili govoreći o „nesretnoj odluci“ njihova sina da počini samoubojstvo. Zaključno navodi da su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali na naknadu neimovinske štete nastale samoubojstvom pokojnog A. B. jer se kod samoubojstva ne radi o tipičnoj (adekvatnoj) posljedici  prometne nezgode, već o radnji samog oštećenika za koju tuženik ne može odgovarati, i što je ta radnja oštećenika, kao ljudska radnja, bliža i tipičnija za nastupjelu posljedicu (smrt) od prometne nezgode pa je radnjom oštećenika došlo do prekida navedene uzročne veze.

 

Odredbom čl. 154. st. 1. ZOO-a određeno je da tko drugome uzrokuje štetu dužan ju mu ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Zakonom o obveznim odnosima, kao općim propisom koji uređuje materiju odgovornosti za štetu, nisu nabrojene opće pretpostavke odgovornosti za štetu.

 

U pravnoj teoriji kao opće pretpostavke uglavnom se navode: 1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; 2. štetna radnja štetnika; 3. šteta; 4. uzročna veza između štetne radnje i štete i 5. protupravnost. Te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a ako ne postoji makar jedna od njih, ne postoji ni odgovornost za naknadu štete.

 

Uzročnost (kauzalni neksus) kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastanka štete kao posljedice. U nizu pojava i događaja među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama treba pronaći onaj događaj koji je pravno odlučan (relevantan) i koji se u pravu uzima kao uzrok određene posljedice. Prema adekvacijskoj teoriji, među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice kao uzrok uzima se samo onaj koji je tipičan za nastanak određenog štetnog događaja. Tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štete. To je onaj događaj za koji životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice. Prema toj teoriji treba isključiti sve one slučajne događaje koji se upliću u redovito zbivanje te su išli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali ti uzroci nisu za nastanak štete tipični. U prvom redu među uzrocima koji su doveli do određene štetne posljedice mora biti ljudska radnja, ali ljudska radnja podrazumijeva uz aktivnost i propust. Ako pri nastupu nekog štetnog događaja koje indiciraju kao uzroci ljudska radnja i prirodni događaj, uzima se samo u obzir ljudska radnja. Ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se ona koja je štetnom uspjehu najbliža i za određeni štetni događaj tipična. Uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta te dok ta veza postoji, štetnik je odgovoran za posljedice štetne radnje. Uzročna veza između štetne radnje i štete jer nužna pretpostavka odgovornosti za štetu, ali je oštećenik mora dokazati, jer se ona ne predmnijeva.

 

Primjenom adekvacijske teorije u ovom slučaju oštećenici odnosno tužitelji navedenim nalazom i mišljenjem vještaka prim. mr. sc. dr. Č. L., dokazali su da je predmetna prometna nezgoda u uzročno posljedičnoj vezi sa suicidom njihovog sina, odnosno sa štetom koju oni trpe u svezi s njegovim navedenim činom. Navedenom radnjom nije došlo do prekida uzročne veze neovisno od toga što samoubojstvo nije tipična (adekvacijska) posljedica prometne nezgode.

 

Naime, vezano za pojavu i razvoj depresivne simptomatologije izazvane "neizvjesnošću" o ishodu izlječenja teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći (predmetnom štetnom događaju) kod sina tužitelja (a koja je u konačnici rezultirala suicidalnim činom), određeno je izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku-psihijatru. Vještak je dao svoje stručno mišljenje o medicinskom (psihičkom i fizičkom) stanju sina tužitelja prema stanju iz njegove (u spis uložene) medicinske dokumentacije, ali je ujedno zatraženo i mišljenje o mogućem utjecaju evidentiranih psihofizičkih čimbenika koji su se kod sina tužitelja prvi put javili tek u tijeku liječenja ozljeda pretrpljenih u prometnoj nesreći.

 

Prema nalazu i mišljenju prim. mr. sc. dr. Č. L., koje su nižestupanjski sudovi u cijelosti prihvatili kao objektivan i stručan, a takvim ga ocjenjuje i ovaj sud „sa velikom razinom vjerojatnosti se može kazati da postoji uzročno-posljedična veza između pretrpljene traume 12.01.2001. i počinjenog samoubojstva 02.12.2004.“, da se neobičan razvoj smetnji na psihofizičkom planu, kao i počinjeno samoubojstvo nakon traumatskog događaja, može objasniti kao izraz specifičnih dispozicija sadržanih u premeorbidnoj ličnosti sada pok. A. Pojašnjavajući navedeni zaključak iznesen u svom nalazu i mišljenju u dijelu (moguće) povezanosti teških tjelesnih ozljeda koje je sin podnositelja pretrpio u predmetnom štetnom događaju uz naknadnu (od prije kod njega neevidentiranu) pojavu dijagnoze psihosomatskog poremećaja, vještak je zaključio da je "dijagnoza sindroma psyhoorganicum ...redovito izravna posljedica teže ozljede mozga kao što je nagnječenje", a da se "u drugom psihijatrijskom nalazu iz zdravstvenog kartona kao moguća dijagnoza (postavljena iza nje) ... spominje psihoza koja isto tako može biti posljedica nagnječenja mozga". Vještak je ukazao i na moguću uzročno posljedičnu vezu između teških tjelesnih ozljeda glave, za koje je utvrđeno da ih je sin podnositelja pretrpio u predmetnom štetnom događaju i od kojih se nalazio na liječenja, te pojavu psihosomatskih poremećaja (dijagnoze sindroma psyhoorganicum), koji u njegovoj medicinskoj dokumentaciji nisu evidentirani prije nastanka predmetnog štetnog događaja, koji je u konačnici kod sina tužitelja rezultirao i suicidom.

 

Prema navedenim utvrđenjima, ozljede glave zadobivene u prometnoj nezgodi kao i dugotrajnost liječenja te četiri operativna zahvata kojima je bio izložen oštećenik, spori oporavak i rehabilitacija oštećenika bili su uzrok depresije, a ona je dovela do dubljeg depresivnog povlačenja, zbog čega je nagnječenje mozga kao i prijelom lubanje bila od utjecaja za stvarnu reakciju i postojanje akutne stresne reakcije kod tužitelja s obzirom na simptome nagnječenja mozga i prijeloma lubanje, te je došlo i do razvijanja sindroma psyhoorganicum što je zapravo izravna posljedica teže ozljede mozga kao što je nagnječenje  i dijagnoze sindroma psyhoorganicum, što je sve u konačnici uzrok smrti, te je samoubojstvo sina tužitelja u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom nezgodom, kao štetnim događajem.

 

Slijedom iznijetih razloga valjalo je odbiti reviziju tuženika primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na podnesenu reviziju u dijelu koji se odnosi na rješenje o troškovima parničnog postupka ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćna odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a u reviziju tuženika u tom dijelu valjalo odbaciti, kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.