Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev-x 112/2018-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

Broj: Rev-x 112/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz U., vlasnice obrta T., OIB ..., koju zastupa punomoćnik V. N., odvjetnik iz P., protiv tuženika Grada Pule-Pola, OIB ..., kojeg zastupa G. L., dipl. pravnica, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1251/2016-2 od 15. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-826/13-80 od 29. rujna 2015., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 162.732,68 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže označene u tom dijelu izreke (točka I. izreke), dok je u preostalom iznosu od 162.792,68 kn sa zateznim kamatama zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke, dok je u dijelu točke I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 81.366,34 kn za razdoblje od travnja do rujna 2007. sa zateznim kamatama na pojedine iznose kao u tom dijelu izreke, prvostupanjska presuda preinačena i u tom je dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Tužiteljici je naloženo nadoknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.970,00 kn (točka II. izreke), dok je u preostalom iznosu od 7.210,00 kn tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u cijelosti je odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/17 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskome sudu preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano revidentica prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

U reviziji se uz rečeno, osporavaju i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o tome da su se tijekom 2007. i 2008. izvodili radovi na R. te u dijelu trase turističkog vlaka u ..., zbog čega taj vlak nije mogao prometovati dogovorenom trasom. Pritom revident analizira i preocjenjuje provedene dokaze iznoseći drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, ali kako su ti revizijski prigovori zapravo činjenične naravi, to u smislu odredbe članka 385. ZPP-a, nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete zbog izmakle koristi koja joj je, prema navodima tužbe, nastala jer joj je tuženik u razdoblju od travnja do listopada tijekom 2006. do 2009. neosnovno uskratio odobrenje za prometovanje turističkim vlakom po dogovorenoj trasi u gradu P.-P.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik 14. travnja 2005. tužiteljici izdao odobrenje za prometovanje turističkog vlaka na prometnicama Grada Pule prema grafičkom prikazu koji je sastavni dio odobrenja, na temelju odredbe članka 171. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 105/04 - u nastavku teksta: ZOSPC), uz prethodno dobivenu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave I. broj ... od 11. travnja 2005.,

 

- da je tužiteljica do 1. listopada 2005. tu djelatnost nesmetano obavljala,

 

- da je tuženik dopisom od 20. ožujka 2006. obavijestio tužiteljicu da joj uskraćuje prometovanje turističkim vlakom na prometnicama Grada Pule zbog izvođenja građevinskih radova na T. F.,

 

- da je u 2006. bilo moguće prometovati dogovorenom rutom, ali bez skretanja na T. F., što je tužiteljica i predložila jer je bez skretanja na taj trg vlak prometovao i kada su se održavala kulturna događanja,

 

- da je tuženik radove na popločavanju na T. F. izvodio od 3. travnja 2006. do 7. prosinca 2007.,

- da su radovi na izgradnji fekalnih kolektora i oborinske kanalizacije započeli 15. svibnja 2007. i trajali do 20. lipnja 2008. i da su ti radovi onemogućavali prometovanje turističkog vlaka u većem dijelu dogovorene rute, jer nije mogao prometovati ... ulicom i R.,

 

- da su se radovi izvodili i u vrijeme turističke sezone, zbog čega je promet, koji je u vrijeme turističke sezone i inače povećan, bio dodatno opterećen,

 

- da tužiteljica nije dokazala (niti ukazivala) da bi postojalo neko drugo prihvatljivo rješenje, tj. da je turistički vlak mogao prometovati nekom drugom rutom i za tu rutu ishoditi odobrenje,

 

- da tužiteljica nije dokazala da je tuženik u vrijeme davanja odobrenja za prometovanje turističkog vlaka znao ili mogao znati da će 2006., 2007. i 2008. izvoditi radove zbog kojih tužiteljica neće moći obavljati svoju djelatnost-prijevoz turističkim vlakom,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica u 2006., 2007. i 2008. imala gubitak u zaradi od 81.376,34 kn za svaku godinu, dok je u 2009. gubitak iznosio 81.426,36 kn.

 

Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljici prometovanje turističkim vlakom u 2006. i 2007. neosnovano uskraćeno, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na to razdoblje u iznosu od 162.732,68 kn sa zateznim kamatama, dok u preostalom iznosu od 162.792,68 kn sa zateznim kamatama, koji se odnosi na 2008. i 2009., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan zaključujući da je tužiteljici u tom razdoblju prometovanje turističkim vlakom osnovano uskraćeno.

 

Drugostupanjski sud pak zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan ni u dijelu koji se odnosi na 2007. jer su se tada na T. F., ... ulici te R. i tada izvodili infrastrukturni radovi zbog kojih prometovanje vlaka na dogovorenoj trasi objektivno nije bilo moguće. Stoga odbija tužbeni zahtjev u daljnjem iznosu od 81.366,34 kn sa zateznim kamatama, dok u odbijajućem dijelu potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

Odredbom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 28/15 i 29/18 - u nastavku teksta: ZOO) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu se po članku 1046. ZOO-a pod pojmom štete podrazumijeva umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist).

 

Da bi postojala tuženikova odgovornost za utuženu štetu u smislu navedenih odredbi ZOO-a morale bi postojati opće pretpostavke te odgovornosti: subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje, te pravno relevantna uzročna veza između štetne radnje i štete.

 

U ovom slučaju iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da nisu ispunjene osnovne pretpostavke za naknadu štete.

 

Naime, tužiteljica temelji zahtjev na tvrdnji joj je tuženik bez opravdanog razloga uskratio odobrenje za prometovanje turističkim vlakom na dogovorenoj ruti.

 

Međutim, s obzirom na utvrđenja sudova da je prometovanje turističkim vlakom tužiteljici uskraćeno radi obavljanja neophodnih infrastrukturnih radova komunalne naravi, koji su izvođeni tijekom 2007. i 2008. i to u dijelovima grada koji su bili sastavni dio trase prometovanja vlakom, da su radovi dodatno opteretili druge prometnice u gradu P., kao i da su izvođeni u tijeku turističke sezone kada je promet u gradu P. ionako povećan, s time da tuženik u vrijeme davanja odobrenja nije znao niti je mogao znati da će se ti radovi izvoditi, to je pravilan zaključak sudova da je u opisanim okolnostima tuženik imao opravdani razlog uskratiti tužiteljici odobrenje za prometovanje turističkim vlakom.

 

Nadalje, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da nema odgovornosti tuženika niti za štetu koju je tužiteljica možebitno pretrpjela jer nije prometovala turističkim vlakom ni 2008. i 2009., kada više nije bilo radova na ruti kojom je vlak prometovao. Ovo iz jednostavnog razloga što tužiteljica po završetku infrastrukturnih radova, što joj je bilo ili moralo biti poznato, nije ponovo tražila odobrenje za prometovanje vlaka.

 

Sukladno odredbama članka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18) koji je bio na snazi u pravno relevantno vrijeme, komunalne djelatnosti obavljaju se kao javna služba s tim da su jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne, uz ostalo, dužne osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti i održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti (načelo kontinuiteta obavljanja komunalnih djelatnosti).

 

Prilikom uskraćivanja odobrenja tuženik je postupio u skladu sa svojim ovlastima, jer ako je u smislu članka 171. stavak 3. ZOSPC-a, ovlašten izdati odobrenje za prometovanje turističkog vlaka (s obzirom na izmijenjene okolnosti od izdavanja odobrenja - nužne intervencije na trasi turističkog vlaka kao posljedice djelatnosti kojima se osigurava održavanje komunalne infrastrukture), onda je nedvojbeno ovlašten i uskratiti to odobrenje.

 

Polazeći od navedenog, valja zaključiti da u postupanju tuženika, koji je obavljajući svoju komunalnu djelatnost u javnom interesu, u iznimnom i opravdanom slučaju kao što je ovaj, nema protupravnosti kao jedne od temeljnih pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. ZOO-a. Imajuću na umu činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio reviziji, valja zaključiti da bi upravo drugačiji pristup na kojem inzistira revidentica, omogućio ostvarivanje i zaštitu  pojedinačnog interesa koji bi bio u suprotnosti i na štetu javnog interesa.

 

Kako nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu