- 1 -              Revd 866/2021-2

Broj: Revd 866/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. (OIB:...) iz Z., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž R-13/2020-2 od 13. studenog 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj Pr-195/16-44 od 22. siječnja 2018., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlozi tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije se odbacuju se kao nedopušteni.

Obrazloženje

Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž R-13/2020-2 od 13. studenog 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj Pr-195/16-44 od 22. siječnja 2018., svatko protiv dijela kojim nije uspio u sporu.

U odnosu na prijedlog tužitelja, ovaj je sud, postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ocijenio da pitanja navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnim pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati sudsku praksu jer postoji ustaljena sudska praksa revizijskog suda (primjerice odluke Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev 3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata. Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).“

Razmatrajući prijedlog tuženice ovaj sud je ocijenio da iako je drugostupanjskom presudom žalba tuženice djelomično prihvaćena i prvostupanjska presuda preinačena upravo na način da je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu naknade za prekovremeni rad za sate odmora (koji čine trećinu utvrđenih sati rada u stražarskoj službi), tuženica prvim postavljenim pitanjem polazi od suprotnog činjeničnog utvrđenja – da je tužitelju u utuženom razdoblju umjesto 16 sati priznat neprekidan rad od 24 sata dnevno. Kako, dakle, tuženica u prvom pitanju polazi od drugačijih utvrđenja od onih na kojima je utemeljena drugostupanjska presuda, o odgovoru na postavljeno pitanje ne ovisi rješenje spora u predmetnoj parničnoj stvari, pa prvo pitanje navedeno u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice nije važno u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP.

Drugo pitanje koje tuženica postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda (primjerice odluke broj Revr-1676/15-4 od 28. studenog 2017. i Revr- 475/14-2 od 14. prosinca 2016.), a ne radi se o pitanju u pogledu kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu.

Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 387. stavak 5. ZPP, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 2. ožujka 2021.

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.