- 1 -              Revd 3460/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3460/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., S., OIB: …, nasljednice iza pokojnog tužitelja N. M., kojeg zastupa opunomoćenik Z. Š., odvjetnik u K., protiv tuženika H. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. T., dipl. prav., zaposlenik tuženika, te umješača na strani tuženika Ž. Z. d.o.o., D. Z., G., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-266/2019-2 od 3. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/16-29 od 29. studenog 2018., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-266/2019-2 od 3. travnja 2020. se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik H. d.o.o. Z. je podneskom od 1. lipnja 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-266/2019-2 od 3. travnja 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

 

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije propisane odredbom čl. 385.a. st. 1. al. druga ZPP, jer je riječ o pravnim pitanjima koja nisu važna u smislu navedene odredbe.

 

Predmet spora je novčana naknada materijalne štete na automobilu u vlasništvu tužitelja, koja šteta je nastala u štetnom događaju dana 16. travnja 2013. kad je tužitelj, upravljajući automobilom marke M. B. C., reg. oznaka … na državnoj cesti DC 28 u mjestu V., vozeći lijevim trakom, prednjim dijelom naletio na ploču prešane iverice koja je ispala iz nepoznatog vozila koje se kretalo desnim trakom, pri čemu je nastala šteta na staklu fara, oblozi hladnjaka, hladnjaku motora, ukrasnoj maski i braniku automobila.

 

Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačio pravna pitanja:

 

1.              Je li postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred drugostupanjskim sudom zbog koje se presuda ne može ispitati ako je razlog zbog kojeg sud odbija žalbeni navod tuženika u suprotnosti sa žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju to što sud ističe da nema mjesta primjeni odredbe čl. 35. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, iz razloga što tužitelj nije kriv što je iz nepoznatog vozila ispala ploča prešane iverice, iako je tuženik žalbeni navod primjene te odredbe istaknuo kako bi ukazao na postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti tuženika i zbog činjenice da je sud pogrešno utvrdio štetnika u sporu, a koje razloge prvostupanjski sud nije cijenio iako je tuženik na njih ukazivao u postupku?

 

2.              Je li sud pravilno primijenio pravila o teretu dokaza kod utvrđivanja odgovornosti za štetu na temelju odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18), kad je utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu zato što nje dokazao da ne postoji štetna radnja (nepravilna ophodnja), iako tužitelj nije dokazao štetnu radnju, kao što je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud naveo da je tuženik bio u obvezi dokazati da je ophodnja ceste bila izvršena prije štetnog događaja?

 

3.              Je li sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog koje se presuda ne može ispitati, ako u presudi nije naveo razloge zbog kojih smatra da H. d.o.o. nisu postupile sukladno pozitivnim propisima, niti se iz pobijane presude može utvrditi na koji se način sukladno pozitivnim propisima obavlja ophodnja državnih cesta, kojim propisom je propisan način ophodnje i da li uopće postoji propis kojim se propisuje način obavljanja ophodnje?

 

U prijedlogu su navedene postupovnopravne i materijalnopravne odredbe na koje se odnose naznačena pitanja, te je navedeno da su pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a. at. 1. ZPP, zato što je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda i to:

 

-u odnosu na prvo pitanje odstupa od shvaćanja u odluci broj Rev-76/81,

-u odnosu na drugo pitanje odstupa od shvaćanja u odluci broj Rev x-1015/14,

-u odnosu na treće pitanje odstupa od shvaćanja u odluci broj Rev x-1015/14, Rev-1486/94, Rev-76/81 i Rev-93/94.

 

Naznačena pitanja nisu važna za rješenje ovog spora i poziciju tuženika jer sadržajno polaze od tvrdnje da prvostupanjska presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati, da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, pa da nije moguće ispitati ni presudu nije moguće ispitati, što ne odgovara stanju spisa i sadržaju nižestupanjskih presuda.

 

Suprotno navodima u prijedlogu obje nižestupanjske presude su dostatno i neproturječno obrazložene.

 

Tužbeni zahtjev je prihvaćen na temelju utvrđenja da je kritične zgode na predmetnoj državnoj cesti bila na kolniku ploča prešane iverice, te da je ista bila uzrokom nastanka ovog štetnog događaja, a da tuženik, koji je odgovoran, među ostalim, i za održavanje, čišćenje i uklanjanje takvih stvari koje ometaju i ugrožavaju siguran tijek prometa na državnim cestama, nije pravovremeno očistio predmetni kolnik kako bi isti odgovarao svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa.

 

Prema obrazloženju presude odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj proizlazi iz odredaba Zakona o cestama („Narodne novine“, broj: 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., dalje: ZC), kojim je propisano da državnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava trgovačko društvo H. d.o.o., a odredbom članka 26. stavak 1. ZC, propisano je da su, između ostalog, poslovi održavanja javnih cesta osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste kao i ophodnja, (…).

 

Sud se pozvao i na odredbe Zakon o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15.) koji određuje pravila kretanja vozila u prometu, uz zaključak da u ovom slučaju ne postoji odgovornosti tužitelja za nastanak predmetnog štetnog događaja, niti njegov doprinos nastanku štete u smislu čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), kao i da nema mjesta primjeni odredbe čl. 35. st. 2. Zakon o sigurnosti prometa na cestama, jer sve okolnosti slučaja ne oslobađaju tuženika odgovornosti za predmetnu štetu, neovisno o tome što je eventualno i treća osoba odgovorna za istu štetu.

 

S obzirom na to da je zakonom propisana obveza tuženika održavati javne ceste te osigurati uklanjanje oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste, a tuženik nije dokazao okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti, odnosno nije dokazao da je poduzeo potrebne mjere radi osiguranja sigurnog prometovanja. U obrazloženju je posebno navedeno da tuženik nije kritičnog dana prije štetnog događaja niti vršio ophodnu ceste radi kontrole stanja kolnika (prema preslici Ophodarskog dnevnika ophodnja je na dan16. travnja 2013. vršena tek nakon nezgode, u vremenu od 11.00 do 17.00 sati). Prema ocjeni suda tužitelj je dokazao pasivnu legitimaciju tuženika i odgovornost tuženika za štetu nanesenu tužitelju zbog neodržavanja državne ceste.

 

Nadalje, pobijana presuda se ne temelji na pravnom shvaćanju koje bi bilo različito u odnosu na pravno shvaćanje u odlukama revizijskog suda navedenim u prijedlogu, jer su te odluke donesene u postupovno drugačijim situacijama i na temelju drugačijih činjeničnih utvrđenja, pa pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Stoga se radi o nedopuštenom prijedlogu pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.