1              Poslovni broj: 3 P-771/19-15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S  K E

 

     P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Nataši Miletić, u pravnoj stvari tužiteljice G. D. iz Č., L. B. …, OIB: …., protiv tuženika P. e…, P. …, 9020 K./C., OIB: … (pravni slijednik P.-bank Z. iz V., K.-J.-pl….), kojeg zastupa O. d.K. & p. d.o.o., u Z., radi ništavosti, nakon dovršene glavne i javne rasprave 19. siječnja 2021. održane u prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika D. C., odvjetnika iz V., dana 2. ožujka 2021., u odsutnosti stranaka, objavio je i

 

presudio je:

 

A)    Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Vrijednost predmeta spora 15.509,54 eur

 

Da se ugovor proglasi ništavnim sklopljen pod brojem stranke 6.330.542. te brojem konta 6.079.776 dana 26.02.2008. između G. D. kao korisnika kredita i P. e…, P. …, 9020 K./C., OIB: …, (pravni slijednik P.-bank Z. iz V., K.-J.-pl….), da se suglasnost o zapljeni proglasi ništavnim, odnosno da se javnobilježnički akt stavi izvan snage, a koja je ovjerena kod javnog bilježnika I. K. dana: 29.02.2008. pod brojem: OV-2305/08 (vidi presliku suglasnosti), da nakon izrečene presude Sud, kod kojeg se vodi ovršni postupak, donese rješenje da se ovršni postupak obustavi, te da tuženik snosi troškove ovog postupka“.

 

B)    Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 2.3.2021.g. do isplate.

 

 

Obrazloženje:

 

Tužiteljica je podnijela protiv tuženika tužbu radi ništavosti u kojoj navodi:

 

-          da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu pod brojem stranke 6.330.542. te brojem konta 6.079.776, i to Ugovor o jednokratnom kreditu, te suglasnost o zapljeni ovjeren po javnom bilježniku I. K. iz Č. pod brojem OV-2305/08,

-          da se na poslovanje austrijskih kreditnih ustanova banaka na području R. H. primjenjuju odredbe zakona R. H.,

-          da je za obavljanje djelatnosti, u ovom slučaju davanja kredita, bankovne poslove potrebna suglasnost, dozvola za rad izdana od H. N. b. koja se daje na temelju zahtjeva i rada određenog broja godina na području države iz koje dolazi podnositelj zahtjeva, te da je prije samog obavljanja djelatnosti potrebno osnovati podružnicu,

-          da je tuženik kao i pravne osobe/financijske ustanove zajedničkog naziva P.-Bank Z. u R. H.trebao poslovati, obavljati djelatnost sukladno odredbama hrvatskih propisa, što je u ovom slučaju nadležna zakonska regulativa Zakon o bankama i Zakon o kreditnim ustanovama, uz primjenu Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti,

-          da navedene ustanove nisu zadobile niti zatražile dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja svoje djelatnosti u R. H., kako bi mogle osnovati podružnicu, te su iste nesporno radile protuzakonito,

-          da protuzakonitost, odnosno postupanje suprotno odredbama zakona/propisa Re. H. uzrokuje ništetnost, samim time poništavanje predmetnih pravnih radnji, poslova ugovora, koje se prema sudskoj praksi i odlukama Ustavnog suda R. H. smatraju ništetnima, nepostojećima, obzirom na nedostatak pravnog legitimiteta na području R. H.,

-          da su ugovori kod javnog bilježnika ovjereni i solemnizirani bez prisustva druge ugovorne strane,

-          da je tuženik vršio poslovanje davanja kredita bez valjanog odobrenja, protivno propisima R. H.te su iz toga razloga ugovor i suglasnost o zapljeni ništavni,

-          da je suglasnost o zapljeni ništava, te da se isplata kredita odvijala u RH.

 

Slijedom iznijetog tužiteljica traži proglašenje ugovora i suglasnosti o zapljeni ništetnima.

 

U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te predlaže sudu da ih odbije kao neosnovane. Navodi da se tužba temelji na netočnim i neutemeljenim navodima bez dokaza, te da tužba ima materijalno pravni nedostatak zbog kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, budući da tužiteljica nije tužbom obuhvatila i ostale stranke predmetnog ugovora o kreditu. Naime, stranke ugovora o kreditu su jedinstveni suparničari i kao takvi moraju biti obuhvaćeni tužbom radi ništetnosti ugovora o kreditu, jer se obzirom na prirodu materijalno-pravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtijeva utvrđenje ništetnosti, spor može riješiti samo za sve stranke u tom odnosu na jednak način.

 

Smatra da nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju/09 jer je isti stupio na snagu 1.1.2010.g. nakon sklapanja ugovora koji je sklopljen 26.2.2008.g. pa se stoga taj zakon retroaktivno ne može primijeniti. Napominje da svoju djelatnost, kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i danas, obavlja na području R. A., te je predmetni ugovor potpisan u sjedištu tuženika, odnosno u R. A., te je obveza nastala u R. A. i novac je isplaćen u R.A. Također, tužiteljica kao korisnica kredita nije dokazala da bi imala status potrošača jer ista kao fizička osoba nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelovala izvan svoje poslovne djelatnosti, odnosno slobodnog zanimanja, te je tužiteljica isti sklopila isključivo sa svrhom navedenom u ugovoru, odnosno u svrhu uređenja kuće a nije dokazala da je to učinila u privatne svrhe. Također navodi da je odredba čl. 19j Zakona o potrošačkom kreditiranju protivna presudi suda EU C-630/17. S obzirom na navode tužiteljice kako se tuženik „nezakonito bavio kreditiranjem kao djelatnošću, odnosno za takvu djelatnost nije imao potrebna odobrenja nadležnih tijela“, ističe da nije bio obvezan od H. n. b. zatražiti odobrenje za obavljanje svoje djelatnosti, iz razloga što istu nije obavljao na području R. H., nego na području R. A., te je imao i još uvijek ima sva potrebna odobrenja i dozvole za rad nadležnog tijela R. A. Također ističe kako tužiteljica u parničnom postupku nije ovlaštena zahtijevati da ovršni sud donese rješenje o obustavi ovršnog postupka, te navodi da tuženik uopće niti ne vodi ovršni postupak protiv tužiteljice pred sudom u vezi tražbine iz predmetnog ugovora. U tijeku postupka navodi da u odnosu na drugog dužnika iz istog ugovora D. D. postoji pravomoćna presuda P. 442/15, dok mu je druga tužba u predmetu P. 152/17 odbačena. Predlaže slijedom toga odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbeni zahtjev.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor na listu 4 spisa, potvrdu na listu 22, original na listu 24, potvrdu na listu 26-33, original na listu 34-40, dopis na listu 99, dokumentaciju s lista 100-104, original na listu 106-110, te u ugovor na listu 121-123.

 

Sud je rješenjem broj P-771/19-10 od 13. svibnja 2020. odbio prigovor apsolutne nenadležnosti suda R. H. istaknut po tuženiku, a koje je postalo pravomoćno 5. lipnja 2020.

 

Sud je rješenjem na raspravi 19. siječnja 2021. razdvojio spis u odnosu na protutužbu tuženika – protutužitelja P. B. e., protiv tužitelja – protutuženika G. D., radi ništetnosti, koja je podnesena ovom sudu 18. siječnja 2021.

 

Tužiteljica se tokom cijelog postupka nije odazivala na pozive sude, iako je dostava uredno iskazivana.

 

              Uvidom u predmetni ugovor vidljivo je kako su isti 26. veljače 2008. sklopili tužiteljica i D. D. kao korisnici kredita s tuženikom kao kreditorom, u svrhu uređenja kuće u iznosu od 10.000,00 eura na 59 obroka, te da zajmoprimci tužiteljica i D. D. deponiraju kod zajmodavca tuženika akceptiranu bjanko mjenicu.

              Uvidom u Potvrdu, poslovni broj VER2016/287 od 13. listopada 2016., ovjereni prijevod s njemačkog jezika, vidljivo je da se P. B. Z. s tvrtkom Z. b. odlukom glavne skupštine od 17. lipnja 2016. spojila sa Z. B., koja je kao zadruga preuzimatelj nastupanjem univerzalnog pravnog sljedništva preuzela sva prava i obveze pripojene P.-B. Z., te je nakon izvršenog pripajanja Z. B. promijenila svoj naziv u P. B. e., P. …, 9020 K/C., OIB: …

              Uvidom u dopis Sektora bonitetne regulative i supervizije od 14. veljače 2014. proizlazi da Z. b. sa sjedištem u R. A., K., od srpnja 2013. smije pružati usluge u R. H., dok su se sukladno propisima R. H. građani i pravne osobe sa sjedištem u R. H. smjeli zaduživati u inozemstvu i prije ulaska R. H. u E. uniju, s time da su do 31. prosinca 2010. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u R. H. i prijaviti kreditni posao s inozemstvom H. n. b..

              Između stranaka nije sporno da je predmetni ugovor sklopljen te da tuženik nije imao odobrenje H. n. b.(dalje u tekstu HNB) za obavljanje bankarske djelatnosti na području R. H..

              Sporno je da li je predmetni ugovor ništetan, a posljedično tome i suglasnost o zapljeni.

U predmetnom ugovoru kao korisnici kredita navedeni su tužiteljica i D. D., dok je kao kreditor naveden tuženik. Međutim, u konkretnom slučaju, tužbom na aktivnoj strani obuhvaćena je samo tužiteljica koja traži da sud utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu, dakle tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenog i od strane D. D., bez njegovog sudjelovanja u postupku, a koji je također u poziciji korisnika kredita.

Ne postoje uvjeti za odbacivanje tužbe a glede činjenice da je jedna ugovorne strana iz spornog ugovora D. D. već vodio postupak koji ovog suda pod brojem P. 442/15 radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora, u kojem predmetu se tužitelj zajedničkim podneskom stranaka predanim sudu 22. studenog 2016. odrekao tužbe i tužbenog zahtjeva, predložio sudu donošenje presude na temelju priznanja, a tuženik se istim podneskom suglasio s prijedlogom tužitelja za donošenje presude na temelju priznanja, te se odrekao prava na troškove toga postupka, nakon čega je sud 22. studenog 2016. donio presudu na temelju odricanja kojom je meritorno riješio predmet spora na način da je odbio tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, a koja je postala pravomoćna 14. prosinca 2016. D. D. ponovno je podnio tužbu 16. lipnja 2017. ovome sudu protiv ovdje naznačenog tuženika radi ništavosti ovdje predmetnog ugovora, zaprimljenu pod brojem P-152/17, a koju je sud odbacio jer je stvar pravomoćno presuđena, a koje rješenje je postalo pravomoćno 8. travnja 2019. Predmetno znači da u odnosu na jednog potpisnika ugovora i u odnosu na isti tužbeni zahtjev kao i u ovom postupka dakle na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu postoji pravomoćna presuda(tako i VSRH Rev.2441/90 od 20.2.91.g.) koja veže sudionika tog postupka tj. D. D. i u odnosu na njega je presuda pravomoćna međutim ista se ne može odnositi na ovdje tužiteljicu budući da ona nije sudjelovala u tom postupku pa u odnosu na nju ne postoji pravomoćna presuda.(tako i VSRH Rev. 739/06 od 6.3.2007.g.) Stoga ne postoje uvjeti za odbacivanje ove tužbe tužiteljice. Obzirom na iznijeto nije od važnosti prigovor tuženika da tužba ima materijalne nedostatke jer nisu u njoj obuhvaćene sve ugovorne strane tj. D. D. i tužiteljica budući da u odnosu na njega postoji već pravomoćna presuda a kao što je i gore iznijeto slijedom toga ne postoje uvjeti za odbacivanje tužbe iz tog razloga dakle nepostojanja aktivne legitimacije. D. D. i tužiteljica bi bili jedinstveni suparničari u smislu čl. 201. Zakona o parničnom postupku u smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1801/99-2, Rev-1276/02-3, te odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4934/14-2, Gž-1209/12-2 i GŽ-4454/11-2, međutim u odnosu na D. D. postoji pravomoćna presuda pa on ne mora biti u ovom predmetu obuhvaćen kao tužitelj.

Međutim tužbeni zahtjev je sadržajno neosnovan.

Naime, iz predmetnog ugovora je vidljivo da je sklopljen 26. veljače 2008. u V/B, u R.A., te je obveza nastala u R. A. Dakle, radi se o ugovoru koji su stranke sklopile u sjedištu banke u R. A., dok tužiteljica nije dokazala da bi bilo drugačije, a niti je dokazala da je je isplata kredita bila u RH.

Prema čl. 252. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), propisano je da je ugovor sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, dok je st. 2. istog članka određeno da se smatra kako je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.

Zakonom o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u R. H. s neovlaštenim vjerovnikom (NN br. 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti), koji je na snagu stupio 29. srpnja 2017., prema čl. 10. st. 1. propisano je da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima u smislu toga Zakona sklopljeni do dana stupanja na snagu Zakona u R. H.između dužnika i neovlaštenih vjerovnika ništetni od trenutka njihova sklapanja s posljedicama iz čl. 7. toga Zakona, a prema st. 2. istoga članka pravni poslovi sklopljeni do dana stupanja na snagu Zakona u R. H. između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjima iz čl. 1. st. 1. Zakona ništetni su od trenutka sklapanja s posljedicama iz čl. 7. Zakona.

Obzirom da iz čl. 3. Zakona o ništetnosti proizlazi da će ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u R. H. između dužnika i neovlaštenih vjerovnika biti ništetni, to nema mogućnosti primjene Zakona o ništetnosti na konkretan slučaj budući ugovor nije zaključen u R. H.nego u R. A., iz čega proizlazi da nedostaje jedna od pretpostavki koja mora biti kumulativno ispunjena s drugom pretpostavkom, odnosno postojanjem neovlaštenog vjerovnika, te nedostatak samo jedne od njih ne čini ugovor ništetnim.

Nadalje, po pitanju potrebe odobrenja od strane HNB-a za obavljanje bankarske djelatnosti na području R. H., tuženik takvo odobrenje nije niti trebao imati obzirom da nije obavljao bankarsku djelatnost na području R. H., a osim toga tuženik nije niti registriran kao banka nego kao registrirana zadruga.

              Niti jedan propis R. H. ne propisuje kako bi bilo potrebno ishoditi odobrenje HNB-a za zaključenje ugovora o kreditu između banke sa sjedištem u R. A. ili drugoj stranoj državi članici Europske unije s državljaninom R. H. kao korisnikom kredita, odnosno odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana R. H. u R. H., ako je ugovor o kreditu zaključen u stranoj državi, odnosno u predmetnom slučaju u R. A.

              Prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju (NN br. 36/03 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13) rezidenti moraju izvješćivati Hrvatsku narodnu banku o kreditnim poslovima s nerezidentima, ali takav propust nema utjecaj na valjanost ugovora.

Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu R. H., prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je st. 2. istog članka propisano da ukoliko je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

U konkretnom slučaju sud nije ocijenio da bi sklapanje predmetnog ugovora o kreditu bilo protivno Ustavu R. H., prisilnim propisima ili moralu društva, pri čemu treba napomenuti da bi sklapanje istog eventualno bilo zabranjeno samo tuženiku, jer nije ishodio odobrenje za rad u R. H., dok sklapanje navedenog ugovora nije bilo zabranjeno tužiteljici, niti bilo koji propis tužiteljici brani sklapanje spornog ugovora. Međutim, kako je već prethodno navedeno, tuženik nije imao obvezu ishoditi odobrenje za rad u R. H. od strane HNB-a budući je predmetni ugovor sklopljen na području R. A., a ne R. H., dakle tuženik nije obavljao djelatnost na području RH pa mu odobrenje za rad nije niti trebalo.

Također, treba napomenuti i da se Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, dalje: ZPK) ne odnosi na ovaj ugovorni odnos, iz razloga što je odredbama čl. 29. ZPK-a propisano da se odredbe Zakona ne primjenjuju na ugovore sklopljene do stupanja na snagu Zakona, osim u pogledu obveza obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., dok obveza tužiteljice iz predmetnog ugovora proizlazi od 26. veljače 2008.

Slijedom iznijetog, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. 8.ZPP-a, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, te se isti kao takav odbija, na način označen u izreci presude.

Slijedom iznijetog prigovor tuženika glede toga da tužiteljica nije imala status potrošača nije od značaja budući da je tužbeni zahtjev radi iznijetog neosnovan makar uređenje kuće upućuje za zaključak da je kredit uzet u privatne svrhe te da tužiteljica ima status potrošača dok tuženik nije dokazao suprotno međutim kao što je rečeno to nije od značaja budući je tužbeni zahtjev neosnovan.

Kako je neosnovan prvi dio tužbenog zahtjeva to je neosnovan i drugi dio kojim traži utvrđenje ništetnim suglasnosti za zapljenu iz istih razloga kao što je i gore pojašnjeno dakle kako nije ništav ugovor nije ništava niti suglasnost o zapljeni s time da se napominje da tužiteljica nije u spis priložila niti predmetnu zapljenu tako da taj dio tužbenog zahtjeva nije niti potkrijepila nikakvom dokumentacijom a niti dostavila javnobilježnički akt a čime ni na koji način nije dokazala svoje tvrdnje. Nadalje je neosnovan i zahtjev tužiteljice da se ovršni postupak obustavi budući da nije dokazala da se protiv nje vodi bilo kakav ovršni postupak, dok tuženik navodi da protiv nje ne vodi ovršni postupak pa taj dio tužbenog zahtjeva nije ni na koji način dokazan.

Neosnovani su prigovori tuženika u vezi VPS u izreci tužbenog zahtjeva budući da se radi o neukoj stranci koja je konstataciju o VPS formalno stavila u petit tužbe što je višak za petit tužbe ali ne znači da sud ne može po takvom tužbenom zahtjevu postupati koji je ionako neosnovan.

Također je bez značaja pozivanje tuženika na presudu suda EU broj C-630/17 i čl. 19j Zakona o potrošačkom kreditiranju budući da u konkretnome predmetno uopće ne dolazi do primjene budući da tužiteljica nije dokazala da je ugovor sklopljen te novac isplaćen u RH tj. da bi tuženik obavljao djelatnost u RH bez ishođenih odobrenja.

Kako tužiteljica ni na koji način nije dokazala svoje navode odlučeno je kao u izreci.

Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Kako je tuženik u cijelosti uspio u ovom postupku razvidnim proizlazi obveza tužiteljice na naknadu troškova postupka tuženiku prema VPS od 15.509,534 eur što na dan podnošenja tužbe 4.9.2019.g. iznosi 114.615,50kuna(7,39 za 1 eur)

 

Osnovani trošak tuženika sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a odnosi se na odgovor na tužbu od 12. ožujka 2020., Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 148/09, 142/12,103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa) u iznosu od 2.500,00 kn, sastav podneska od 8. svibnja 2020., (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, zastupanje na ročištu 19. siječnja 2021., (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, te obračunati PDV 25% prema (Tbr. 42.) Tarife u iznosu od 1.875,00 kn, što sveukupno iznosi 9.375,00 kn na koji trošak tuženik ima pravo na zatezne kamate od presuđenja 2.3.2021.g. do isplate.

Zbog svega iznijetog riješeno je kao u izreci.

 

                                                                   U Čakovcu 2. ožujka 2021.

 

     Sutkinja:

 

Nataša Miletić

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

 

O tome obavijest:

1. tužiteljica
2. punomoćnik tuženika