- 1 -              Revd 2475/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2475/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. & Š. d.o.o. iz Z., protiv tuženika B. f. i. v. d. d.o.o. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici B. Č., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Č. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-261/2019-2 od 26. veljače 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-937/2017-81 od 19. siječnja 2018., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a) u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u pobijanom dijelu za osporeni iznos dosuđenog glavnog potraživanja od 33.187,65 kn, kao i za dosuđenu visinu parničnih troškova tužitelju u iznosu od 15.530,21 kn sa pripadajućom visinom i tijekom zateznih kamata počevši od 19. siječnja 2018. pa do isplate“,

 

b) u stavku II. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u toč. II/ izreke u dijelu kojim je tužitelj/žalitelj odbijen sa zahtjevima za isplatu“:

 

- 12.465,28 kn sa zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2004. do isplate,

 

- zateznih kamata na 33.187,65 kn za razdoblje od 10. prosinca 2004. pa do 20. lipnja 2015.

 

- parničnih troškova prvostupanjskog postupka od 7.216,37 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 19. siječnja 2018. pa do isplate,

 

- te u točki III/ izreke, u odluci kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 3.840,46 kn,

 

c) u stavku III. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u toč. II/ izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen tijek zateznih kamata na iznos od 33.187,65 kn od 6. prosinca 2017. do isplate, te za isplatu dijela zatraženih ali odbijenih parničnih troškova tužitelja sa pripadajućom zateznom kamatom i za navedeno sudi:

 

1. Zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog potraživanja tužitelja u iznosu od 33.187,65 kn teku od 21. lipnja 2005. pa do isplate.

 

2. Nalaže se tuženiku B. f. i. v. d. d.o.o. iz Z. isplatiti tužitelju D. T. iz Z., daljnji iznos parničnih troškova prvostupanjskog postupka u iznosu od 908,63 kn sa zateznom kamatom počevši od 19. siječnja 2018. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana“,

 

d) u stavku IV. izreke, odbijeni su „zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka, kao neosnovani“.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 26. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

a) “Jesu li nižestupanjski sudovi počinili apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. i 11. Zakona o parničnom postupku obzirom da su sudovi propustili odlučiti o preinaci Tužbe u konkretnom slučaju budući je Tužitelj preinačio Tužbu promjenom imena Tužitelja, u smislu odredbe članka 192. Zakona o parničnom postupku, a kojoj se preinaci Tužbe Tuženik protivio?“,

 

b) “Može li sud temeljiti svoju odluku na obrazloženju da je odredba Ugovora o posredovanju protivna moralu društva te time ništetna, iako takvo utvrđenje nije sadržano u izreci presude niti je Tužitelj postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, odnosno da li je time u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku, sud odlučivao izvan granica zahtjeva koji su stavljeni u postupku?“,

 

c) “Može li Sud temeljiti odluku na obrazloženju da je odredba Ugovora o posredovanju protivna moralu i time ništetna pogrešno primjenjujući materijalno pravo, budući je propustio utvrditi volju ugovornih strana da pravo na naknadu posrednika ovisi o kumulativnom ostvarenju ugovorenih uvjeta, da su ugovorne strane postupale sukladno ugovorenim uvjetima predmetne odredbe, kao i da Tužitelj nije osporavao valjanost predmetne odredbe, a sve u smislu članka 823. Zakona o obveznim odnosima?“,

 

kada:

 

- su ta pitanja (pa i u svezi okolnosti što je tužitelj u tužbi naznačen kao „D.“1 da bi potom u više podnesaka bio naznačen kao „D.“2, onako kako je naznačen i u prijepornom ugovoru i osporenoj presudi - i u svezi pitanja treba li se ta okolnost tretirati preinačenjem tužbe, što predlagatelj prvim u prijedlogu postavljenim pitanjem sugerira ili nameće prihvatiti - iako ovdje niti u jednom trenutku nije bilo prijeporno ono suštinski: da u ulozi tužitelja nastupa osoba sa kojom je predlagatelj bio u ugovornom odnosu, vlasnik obrta) u biti usmjerena samo na činjenične okolnosti ovoga konkretnog slučaja, i to kako ih sam predlagatelj vidi (sve i u odnosu na volju stranaka ugovora: koju volju predlagatelj ocjenjuje prema sadržaju kojeg sam predlaže prihvatiti istinitim - iako takvu nije utvrdio i sud) - i na traženje odgovora na pitanje je li ovdje, samo u tim okolnostima, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu, odnosno odgovora na pitanje je su li provedeni svi za odluku o predmetu spora relevantni dokazi i je li one koji su provedeni trebalo uzeti dostatnim za prihvaćanje tužbenog zahtjeva: u biti (sa time u svezi) je su li pravilno vrednovani (ocijenjeni),

 

- je o ništavnosti nekog ugovora ili jednog njegovog dijela (na kojemu se temelji tražbina o kojoj se odlučuje) parnični sud ovlašten suditi bilo povodom posebno formuliranog zahtjeva ili samo prigovora tužitelja, dakle - sve i ako se tužitelj samo pozvao na tu ništetnost: odlučujući o takvoj ništetnosti povodom prigovora formaliziranog i samo kao prethodno pitanje, kao prigovora (od prethodne važnosti za odluku o tužbenom zahtjevu) sa značajem razloga kojim se opravdava tužbeni zahtjev (kada se tužitelju mora priznati pravni interes i za takav prigovor), a sve budući da o ništavnosti ugovora ili njegova dijela (ovdje: o tome da li bi prijeporni ugovor bio ništavan u dijelu na koji se tuženik poziva ako bi se taj dio tumačio kako to tuženik čini) sudovi ionako imaju paziti i po službenoj dužnosti u dijelu u kojemu prigovor ništavnosti predstavlja prigovor materijalnog prava (obzirom na odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a),

 

- na prethodno navedeno uostalom jasno upućuje i smisao odredaba čl. 187. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) "Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.", (stavak 2.) "Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.", (stavak 3., ovdje odlučan) "Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev." - sve i u svezi sa odredbom stavka 4., prema kojoj: "Isticanje zahtjeva prema odredbi stavka 3. ovog člana nakon podnošenja tužbe neće se smatrati preinakom tužbe.",

 

- je takvo shvaćanje revizijski sud već izrazio u nizu svojih odluka, pogotovo u primjeni odredaba čl. 12. ZPP-a, primjerice i u odlukama posl. br. Rev-194/2013-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 2486/2010-2 od 14. srpnja 2015., pa postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati,

 

- ta pitanja, tako gledano, nisu niti dovoljno određena, toliko da bi se na njih mogao dati jasan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom pravnom odnosu već i (ovdje odlučno za dopuštenost prijedloga) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: njima se ne može dati značaj pitanja iz smisla odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga da se revizija dopusti,

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a odluke na koje se predlagatelj poziva - nalazeći da su donesene za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne mogu se uspoređivati: one su temeljene na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno,

 

- sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza predlagatelj nije zadovoljan i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.