- 1 -              Revd 2422/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2422/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz S. I. Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. C., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M. S. (OIB: …), vlasnika obrta G. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica I. D., odvjetnica iz S. I. Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-190/2020-2 od 31. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-837/2017-38 od 24. siječnja 2020., u sjednici održanoj 2. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu:

 

- u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 25.578,89 kn bruto s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama (izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak) tekućim na pojedine iznose po njihovom dospijeću (pa tako na prvi iznos od 1,41 kn počev od 11. studenoga 2011. do isplate),

 

- u točki III. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka od 17.250,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2020. do isplate.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 31. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„Može li se preinačiti tužba povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj preinačava tužbu / povećava tužbeni zahtjev?“,

 

„Ukoliko tužitelj tijekom postupka smanji tužbeni zahtjev, predstavlja li takvo smanjenje tužbenog zahtjeva u tom dijelu povlačenje tužbe, te trebaju li se u tom dijelu tuženiku priznati troškovi postupka u smislu odredbe čl. 158. st. 1 ZPP-a?“,

 

kada:

 

- je tužitelj već i u dijelu obrazloženja tužbe naveo i da „potražuje uvećanje od 50%, kako je uobičajeno ugovoreno kolektivnim ugovorima (...) s osnova prekovremenog rada i 25% s osnova rada nedjeljom i blagdanom, pri čemu se naknada za prekovremeni rad koji je ujedno i rad nedjeljom i blagdanom kumulativno uvećava za 75%“, tako da se ovdje ne radi o slučaju kojeg predlagatelj sugerira prvim u prijedlogu postavljenim pitanjem prihvatiti - kada tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka istakne zahtjev za isplatu drugih oblika naknade i time preinači tužbu: pogotovo ne kada je u konačnom i suđeno samo u granicama zahtjeva (glede visine) naznačenog u tužbi (uvažavajući da je tužitelj tijekom postupka smanjio svoje potraživanje) i kada se tuženik upustio u raspravljanje po zahtjevu kojeg je tužitelj u konačnom postavio bez da se određeno usprotivio nastaloj procesnoj situaciji (odnosno: ne navodeći ono što sada ističe u prijedlogu - jer se uopćenom osporavanju zahtjeva ne može pridati takav značaj),

 

- odgovor na drugo u prijedlogu postavljeno pitanje, onako kako je formulirano, daju već i odredbe čl. 154. ZPP-a, one - prema kojima je (dakle: imajući na umu da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu) u konačnom i odlučeno o parničnom trošku,

 

- ta pitanja, tako gledano, nisu niti dovoljno određena, toliko da bi se na njih mogao dati jasan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom pravnom odnosu već i (ovdje odlučno za dopuštenost prijedloga) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: njima se ne može dati značaj pitanja iz smisla odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga da se revizija dopusti,

 

- prijedlog u svezi istih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a shvaćanje na koje se predlagatelj poziva, sa zajedničkog sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - nalazeći da je izraženo za sličan slučaj, sa osporenom presudom (sve i da je obvezujuće: a nije) ne može se uspoređivati: ono je temeljeno na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno,

 

- sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza predlagatelj nije zadovoljan i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 2. ožujka 2021.