- 1 -              I Kž 188/2017-4

Broj: I Kž 188/2017-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. rujna 2016. broj K-36/2013-91, u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2021.,

r i j e š i o   j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08-14), oslobođeni su optužbe optuženik I. K. i optuženica D. K. da bi počinili kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, i to optuženik I. K. dva kaznena djela sklapanja štetnog ugovora iz članka 294. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.), opisana u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, a optuženica D. K. jedno kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora iz članka 294. stavka 1. KZ/97., opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude te optuženik I. K. da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 2. izreke prvostupanjske presude.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-14 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. - 5. ZKP/08-14 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08-14 te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08-14), s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje“.

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-14, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Pobijajući prvostupanjsku presudu u odnosu na djelo iz točke 2. izreke, državni odvjetnik upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14, smatrajući da su razlozi presude potpuno nejasni ili ih uopće nema. Međutim, obrazlažući navedenu bitnu postupovnu povredu, žalitelj navodi razloge zbog čega smatra da je prvostupanjski sud optuženika I. K. pogrešno oslobodio optužbe za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 2. izreke pobijane presude, čime zapravo dovodi u pitanje činjenično utvrđenje u odnosu na ovo djelo, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog rješenja.

Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19) te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika I. K. i optuženice D. K. povrijeđen kazneni zakon. 

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je, kako u odnosu na kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora iz članka 294. stavka 1. KZ/97. i optuženike I. K. i D. K. (točka 1. izreke prvostupanjske presude), odnosno optuženika I. K. (točka 2. izreke prvostupanjske presude), tako i u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i optuženika I. K. (točka 2. izreke prvostupanjske presude), činjenično stanje pogrešno utvrđeno, zbog čega je prihvaćanjem te žalbe trebalo pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku i to pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Premda je u odnosu na kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/97. iz točke 1. izreke prvostupanjske presude točno da je K. P. prema članku 11. Menadžerskog ugovora sklopljenog između nje kao direktora i trgovačkog društva M. d.d. Č. po Predsjedniku Nadzornog odbora Š. K., kao poslodavcu, imala pravo nakon proteka tri godine korištenja osobnog vozila, bilo u vlasništvu poslodavca bilo od ovlaštene leasing kuće ili nakon isteka ugovora o leasingu, otkupiti od poslodavca to vozilo po cijeni koja iznosi najmanje 20% tržišne vrijednosti vozila u vrijeme kada direktor koristi to pravo, to njezino pravo ne znači ujedno i obvezu poslodavca da joj nakon proteka tri godine ili isteka ugovora o leasingu proda to vozilo. Naime, direktor to pravo može ostvarivati onda kada poslodavac odluči prodati to vozilo, što sve, dakako, ovisi o mogućnosti i potrebama poslodavca za kupnjom ili nabavom novog vozila. Upravo kronologija zaključivanja ugovora prvo o kupoprodaji, a potom i o najmu vozila, upućuju na zaključak da je trgovačkom društvu M. d.d. vozilo i dalje trebalo pa je prodajom tog vozila K. P. i to neposredno nakon što je ono na temelju Ugovora o financijskom leasingu pokretnina s trgovačkim društvom H. C. d.o.o. Z. postalo vlasništvo trgovačkog društva M. d.d. Č. (automobil postaje vlasništvo  trgovačkog društva M. d.d. Č. u srpnju 2008., a već 26. kolovoza 2008. se sa K. P. zaključuje ugovor o kupoprodaji tog vozila), a potom uzimanjem tog istog vozila u najam upravo od K. P. mjesec dana nakon što je ono prodano, očigledno neosnovano pogodovano K. P. i to na štetu trgovačkog društva M. d.d. Č. Stoga je sklapanjem ugovora o najmu za trgovačko društvo M. d.d. Č. očigledno nastala šteta, pri čemu je tom ugovoru morala prethoditi prodaja vozila K. P., a što je sve ostvareno u sklopu zajedničkog dogovora između optuženika K. i optuženice K. Pritom svakako treba imati na umu da je prema podacima u spisu predmeta u to vrijeme trgovačko društvo M. d.d. Č. poslovalo s većim gubicima, a u trenutku kada to društvo uzima u najam vozilo koje je neposredno prije toga prodalo upravo osobi od koje ga uzima u najam, ta osoba za vozilo nije isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu (cijena je isplaćena tek 5. lipnja 2009., dakle, više od devet mjeseci nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji, odnosno osam mjeseci od zaključenja ugovora o najmu).

Stoga ovakva kronologija događaja, suprotno stanovištu prvostupanjskog suda iz pobijane presude, i prema ocjeni ovog suda, upućuje na zaključak da je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da su se u ponašanju optuženika K. i optuženice K. ostvarila sva obilježja kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora.

Jednaka je situacija u odnosu na djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/97. i s osobnim vozilom koje je najprije optuženik I. K. kao predsjednik Uprave trgovačkog društva M. d.d. Č. prodao D. K., a potom to isto vozilo od D. K. uzeo u najam, s time da su vremenski razmaci od stjecanja vlasništva do kupoprodaje, a potom i uzimanja u najam vozila znatno kraći (vozilo je prodano drugi dan nakon što je postalo vlasništvo trgovačkog društva M. d.d. Č. i uzeto u najam deset dana nakon što je prodano, pri čemu u tom trenutku nije bila uplaćena kupoprodajna cijena, koja je isplaćena tek sedam mjeseci nakon zaključenja ugovora o najmu).

Pritom u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i optuženika I. K. prvostupanjski sud utvrđuje da nije dokazano da bi optuženik I. K. prouzročio štetu trgovačkom društvu M. d.d. Č., odnosno da u konkretnoj situaciji nema subjektivnog elementa ovog kaznenog djela jer da je optuženik K. smatrao da je D. K. svoje pravo stekla kao direktor trgovačkog društva, a kad je jednom to pravo stekla, da ga nije izgubila pa je i ona, jednako kao i K. P., ostvarila svoja prava iz Menadžerskog ugovora, iako u trenutku kupnje automobila više nije bila direktor trgovačkog društva. Iz ovakvog obrazloženja nije jasno smatra li prvostupanjski sud da D. K., premda u trenutku zaključenja ugovora u kupoprodaji vozila više nije bila direktor u trgovačkom društvu M. d.d. Č., ima pravo na otkup vozila, kojeg je dok je bila direktor koristila, po povoljnijoj cijeni ili je on samo smatrao da ona ima takvo pravo, pri čemu se u prvostupanjskoj presudi ne utvrđuje ima li D. K. doista to pravo i iz čega ono proizlazi i u trenutku kada više nije direktor. Sve navedeno treba razmatrati upravo povezano s kratkoćom razdoblja u kojem je vozilo postalo vlasništvo trgovačkog društva M. d.d. Č., a potom prodano osobi od koje je odmah potom uzeto u najam, pri čemu je najamnina plaćana, premda veći dio vremena trajanja ugovora o najmu kupoprodajna cijena vozila nije bila isplaćena trgovačkom društvu M. d.d. Č.

Osim toga, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi i da u konkretnoj situaciji šteta nije nastupila, budući da su vozila, po navodu vještakinje V. S. O., plaćena u cijelosti i to prije početka kaznenog postupka, po cijenama većim od cijena određenih Menadžerskim ugovorima, zanemarujući pritom da su potom ta vozila od istih tih osoba kojima su prodana uzeta u najam te da im je plaćan iznos najamnine čime je, prema sadašnjem stanju, za trgovačko društvo M. d.d. Č., nastupila šteta u točno neutvrđenom iznosu, s time da je navedena vještakinja u svom nalazu i mišljenju razmatrala u odnosu na mogućnost nastanka štete za trgovačko društvo M. d.d. Č. situaciju da je to društvo nabavljalo nova vozila, zanemarivši da je ista ta vozila moglo i nadalje koristiti kao vlastita, a ne uzevši ih u najam nakon što ih je prodalo po povoljnijim cijenama i to od istih osoba kojima ih je prodalo.

Stoga iz svega navedenog proizlazi da je u pobijanoj presudi, kako u odnosu na kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora iz članka 294. stavka 1. KZ/97. i optuženike I. K. i D. K. (točka 1. izreke prvostupanjske presude), odnosno optuženika I. K. (točka 2. izreke prvostupanjske presude), tako i u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i optuženika I. K. (točka 2. izreke prvostupanjske presude), činjenično stanje za sada pogrešno, a time i nepotpuno utvrđeno pa je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem te će u slučaju da utvrdi da su optuženici počinili kaznena djela na način kako ih se tereti izmijenjenom optužnicom, obratiti pozornost na to da kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/97. ima svoj kontinuitet u djelu iz članka 246. KZ/11., zbog čega je radi pravilne kvalifikacije tog djela potrebno utvrditi iznos štete koja je za trgovačko društvo M. d.d. Č. nastala zaključenjem spornih ugovora o najmu. Nakon što izvede sve raspoložive dokaze, prvostupanjski će sud utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu. Na temelju tako utvrđenog pravno odlučnog činjeničnog stanja, prvostupanjski će sud donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će, sukladno odredbama članka 459. ZKP/08., i valjano obrazložiti.

Stoga je na temelju članka 483. stavka 1. i članka 484. stavka 1. ZKP/08-19 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 2. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.