- 1 -              I Kž 737/2020-6

Broj: I Kž 737/2020-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. B., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog S. B., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 9. studenog 2020. broj K-11/2020-23, u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Žalba optuženog S. B. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud Šibeniku proglasio je krivim optuženog S. B. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., te mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, dok mu je na temelju čl. 58. st. 1. i 2. KZ/11. opozvana uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Rijeci broj Kmp-63/16 od 19. lipnja 2018. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11., te mu je kazna zatvora u trajanju deset mjeseci iz navedene presude uzeta  utvrđenom, pa je optuženik primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju  tri godine i šest mjeseci, u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. srpnja 2020. pa nadalje.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženom S. B. da oštećenom TD „B. c.“ d.o.o. iz V. na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 1.760,00 kuna, sve u roku od mjesec dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08. optuženom S. B. naloženo je da plati sudu na ime troškova svjedoka iznos od 1.259,20 kuna, na ime troška vještaka 3.760,00 kuna i paušalni iznos od 2.000,00 kuna, sveukupno iznos od 7.019,20 kuna, u roku od mjesec dana od pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju odvjetniku K. Š. zbog odluke o kazni, s prijedlogom da ga se blaže kazni.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Optuženik u žalbi upućuje kako u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne iz čl. 48. KZ/11. Naime, drži da je prvostupanjski sud propustio utvrditi pojedine olakotne okolnosti na njegovoj strani, a neke od olakotnih okolnosti koje je utvrdio nije u dovoljnoj mjeri cijenio. Pri tome naglašava kako iz načina počinjenja kaznenog djela za koje je oglašen krivim proizlazi da je on postupao „obzirno“ prema oštećenici M. N. jer je smirivao njezinu uznemirenost i prepast, a što prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir. Nadalje, smatra da je sud prvog stupanja dao premali značaj činjenici da je on kazneno djelo priznao, čime je doprinio bržem okončanju kaznenog postupka, da je izrazio svoje kajanje, a i da počinjenjem kaznenog djela nije počinjena veća šteta.

Protivno tvrdnjama iz žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. Pritom, suprotno tvrdnji optuženika, niti u žalbi istaknute pojedine olakotne okolnosti, a niti ukupno utvrđene olakotne okolnosti u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne. Naime, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio da je optuženik osoba mlađe životne dobi, da je priznao kazneno djelo te izrazio kajanje zbog istog, da je otac jednog djeteta o kojem skrbi te da je iskazao spremnost da se zaposli, što mu je sve cijenio kao olakotno. Nasuprot tome, s pravom je optuženiku otegotnim cijenjeno da je do sada u više navrata osuđivan, i to za kaznena djela protiv imovine, te da je njegovo protupravno postupanje počinjenjem inkriminiranog kaznenog djela progrediralo, jer sad uključuje i elemente nasilja. Pri tome je prvostupanjski sud ispravno uzeo u obzir i optuženikovu prekršajnu kažnjavanost, te je zaključio da optuženik svoj život i ponašanje nije uspio uskladiti sa pozitivnim normama društvenog života.

Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, prvostupanjski je sud optuženiku osnovano utvrdio kaznu zatvora u trajanju tri godine za kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., koja kazna predstavlja zakonski minimum za navedeno kazneno djelo. Budući je to kazneno djelo optuženik počinio u roku kušnje, prvostupanjski je sud, nadalje, ispravno optuženiku na temelju čl. 58. st. 1. i 2. KZ/11. opozvao uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Rijeci broj Kmp-63/16 od 19. lipnja 2018., te mu kao utvrđenu uzeo kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11., nakon čega mu je pravilno izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju  tri godine i šest mjeseci. Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda tako izrečena jedinstvena kazna zatvora, adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti kaznenog djela, te je podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako je to i predviđeno čl. 41. KZ/11.

Budući da navodi žalbe optuženog S. B. nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. ožujka 2021.