REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-5437/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari
tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., Podružnica čistoća Zagreb, OIB 85584865987,
Zagreb, Radnička cesta 82, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu
Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika DELFINO PROMET d.o.o., OIB
20497454186, Zagreb, Dolac 9, kojeg zastupa punomoćnica Martina Tončić Bota, odvjetnica
u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj Povrv-2910/2019-21 od 16. studenog 2020., 1. ožujka 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj Povrv-2910/2019-21 od 16. studenog 2020. u točkama I., II. i IV. njene
izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba poslovni broj Ovrv-60904/2017 od 13. prosinca

2017. i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo da
tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.325,00 kn (točka II. izreke).
Tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu koji iznosi
312,50 kn je odbijen kao neosnovan (točka III. izreke), dok je tužiteljev zahtjev za naknadu
troškova parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

Protiv točaka I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog
bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj
u bitnome navodi da je podneskom od 12. ožujka 2020. jasno obrazložio osnovu na temelju
koje je tuženik zaveden kao obveznik plaćanja komunalne usluge, a u prilogu tog podneska je
dostavio izvode iz matične evidencije iz kojih je razvidno da je tuženik korisnik prostora od 9.
veljače 2006., kao i zapisnik od 9. siječnja 2009, u kojem je naznačeno da tuženik i dalje
koristi predmetni poslovni prostor. Tužitelj je, osim toga, priložio i ispit Internet stranica
www.posao.hr/oglasi/konobarica-konobar/497209 na kojoj je javno postavljen oglas od strane
tuženika kojim traži konobare za rad na adresi objekta, a koji je istekao 21. srpnja 2017.,
dakle nakon utuženog razdoblja. Stav prvostupanjskog suda da je Republika Hrvatska vlasnik
predmetne nekretnine i zbog toga obveznik plaćanja cijene tužiteljeve usluge, žalitelj smatra

Poslovni broj: 7 Pž-5437/2020-2 2

pogrešnim i u suprotnosti s odredbom čl. 16. Zakona o zaštiti okoliša kojim je propisano da
onaj tko u određenoj nekretnini proizvodi otpad, dužan je i podmiriti troškove sakupljanja i
odvoza tog otpada. Kako je nesporno da je tuženik u utuženom razdoblju koristio poslovni
prostor, to je životno logično i da je proizvodio otpad. Zbog toga predlaže preinačiti, a
podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u
granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu
materijalnog prava te vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u
sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

U prvostupanjskom postupku i pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne
povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka
presude je jasna i razumljiva, nije u proturječju s razlozima presude niti sa samom sobom, dok
su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju presude jasni, razumljivi i u
skladu sa sadržajem isprava u spisu.

Predmet ovoga spora tužiteljev zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 2.847,89 kn, a
koju tužitelj potražuje od tuženika za uslugu odvoza komunalnog otpada u razdoblju od rujna

2016. do kolovoza 2017. izvršenu u odnosu na poslovni prostor na adresi u Zagrebu, Ivana
Dežmana 2, površine 228,55 m2.

Uzimajući u obzir vrijeme nastanka obveze, ovaj sud ukazuje da je u ovoj pravnoj
stvari trebalo primijeniti odredbe Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne
novine“ broj 94/13; dalje: Zakon o održivom gospodarenju otpadom), a ne odredbe Zakona o
komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09,
79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13 i 153/13; dalje: Zakon o komunalnom
gospodarstvu), kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Zakon o održivom
gospodarenju otpadom je stupio na snagu 23. srpnja 2013. te su njegovim stupanjem na snagu
u Zakonu o komunalnom gospodarstvu prestale važiti odredbe čl. 3., 11., 20., 30. i 34. u
odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće, u dijelu koji se odnosi na skupljanje i
odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja
komunalnog otpada (čl. 187. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom). Pogrešno je
pozivanje žalitelja na odredbu čl. 16. Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine“ broj: 80/13,
153/13 i 78/15) jer su tom odredbom propisane pravne posljedice i odgovornost za saniranje
šteta u vezi s onečišćenjem okoliša, a ne gospodarenje komunalnim otpadom.

Utvrdivši da je poslovni prostor u odnosu na koji je nastala obveza plaćanja cijene za
izvršenu komunalnu uslugu u vlasništvu Republike Hrvatske, a koja nije ugovorom prenijela
obvezu plaćanja na tuženika kao korisnika prostora, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da

Poslovni broj: 7 Pž-5437/2020-2 3

tuženik kao korisnik tog prostora nije u obvezi plaćanja cijene za pruženu komunalnu uslugu i
da je stoga osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, odredbom čl.

30. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom je propisano da je korisnik usluge iz
stavka 1. ovoga članka na području pružanja javne usluge vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik
posebnog dijela nekretnine, i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine, kada
je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio
na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge. Kako je tuženik osporio da bi vlasnik
(Republika Hrvatska) ugovorom prenio obvezu plaćanja na ovdje tuženika, kao korisnika
prostora, to je na tužitelju sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a bio teret dokazivanja, a
tužitelj na tu spornu okolnost nije predložio izvođenje adekvatnih dokaza.

Žalbenim navodima kojima ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza u smislu odredbe čl.

8. ZPP-a, tužitelj zapravo pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja. Međutim, kako je ovaj spor, spor male vrijednosti jer se vodi radi naplate iznosa od

2.847,89 kn, to se presuda kojom se završava takav spor može pobijati samo zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a
i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Zbog toga ovaj sud nije
ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu
spora. Osim toga, isprave na koje se tužitelj poziva u žalbi jesu dokaz o korištenju poslovnog
prostora, ali ne i dokaz o prijenosu obveze plaćanja komunalne naknade s vlasnika na
korisnika.

Odluka o troškovima parničnog postupka je donijeta uz pravilnu primjenu odredbe čl.

155. i čl. 154. st. 1. ZPP-a, a svojim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u pitanje
pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske presude.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a je tužiteljeva žalba
odbijena kao neosnovana i potvrđena je pobijana presuda, jer je pravilnom primjenom
materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Zagreb, 1. ožujka 2021.

Sudac Ružica Omazić, v.r.