1                             Poslovni broj: 22 Gž-1920/20-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1920/20-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja Š. d.d. K., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici K. T., odvjetnici u Z., protiv tuženika I. M., iz P., OIB: ..., radi isplate, odlučujući od žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku broj 9 P-13/2020-14 od 23. listopada 2020., dana 1. ožujka 2021,

 

presudio je

 

Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Sisku broj 9 P-13/2020-14 od 23. listopada 2020.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 9.231,89 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 3.309,17 kn teče od 31. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 3.175,79 kn od 31. prosinca 2015. do isplate te na iznos od 2.746,93 kn od 31. prosinca 2016. do isplate; te u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 11.540,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate;

 

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju preko iznosa od 9.231,89 kn do iznosa od 9.388,53 kn (za iznos od 156,64 kn) te u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka preko iznosa od 11.540,00 kn do iznosa od 16.900,00 kn (za iznos od 5.360,00 kn) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate; i zahtjev tužitelja se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 9.388,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 3.348,08 kn od 31. prosinca 2014., iznos od 3.220,77 kn od 31. prosinca 2015. i iznos od 2.819,68 kn od 31. prosinca 2016. sve do isplate (točka I. izreke); dok je u točki II. izreke odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 2.085,99 kn (preko iznosa od 9.388,53 kn do iznosa od 11.474,52 kn). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.900,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

 

Protiv točke I. i III. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 ‑ pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu novčanih iznosa a jer da je tužitelj umjesto tuženika platio za 2014., 2015. i 2016. godinu pružateljima usluga (P. v. d.o.o, E., H. O., K. d.o.o., L. G., T., V. s., V., S. Z., T. S.) troškove održavanje zgrade položene u K.O. P. a sastojeće od 47 apartmana od kojih da je tužitelj vlasnik 39 a tuženik jednog.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da se u ovoj pravnoj stvari odnos stranaka treba promatrati kroz institut poslovodstva bez naloga.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tuženik etažni vlasnik nekretnine upisane u Z.U. 3261, K.O. P., 2. ETAŽA, 176/10000 suvlasničkog dijela zgrade sagrađene na z.č. 9036, što u naravi predstavlja stan u prizemlju površine od 24,62 m2;

 

- da je vlasnik većine etažnih dijelova tužitelj koji kao pravna osoba pruža uslugu hotelskog smještaja u dvokrevetnim i obiteljskim sobama;

 

- da je tužitelj dostavio dokumentaciju na kojoj temelji svoja potraživanja koja da proizlaze iz ugovornog ili zakonskog odnosa tužitelja sa tvrtkama E., R., P. d.o.o., H. O. d.o.o., K., L. g., T. d.o.o., V. s., V. d.o.o., S., Z., i T. S.;

 

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke M. D., sveukupne obveze zajedničkih troškova za sve apartmane tužitelja u utuženom vremenskom periodu od 2014. do 2016. godine, koje su stvarno i faktično plaćene, iznose 288.613,66 kn, dok takve obveze bez analize jesu li plaćene iznose 337.294,27 kn;

 

- da je tuženik koristio električnu energiju te vodu, ali da isto nije platio niti je evidentiran kao korisnik;

 

- da je nesporno kako je tuženik u 2014. godini izvršio uplatu iznosa od 597,16 kn,

 

- da sveukupne obveze tuženika prema tužitelju a koje je tužitelj platio, u omjeru 1/47 iznose 11.474,52 kn; odnosno sukladno suvlasničkom omjeru 176/10000 iznose 9.388,53 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da je odredbom članka 84. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV) propisano da suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine održava taj dio o svome trošku te snosi sve javne obveze i terete u vezi s vlasništvom toga dijela, ako nije što drugo određeno zakonom i da kad dužnik obveze na povremena davanja za komunalne usluge u vezi s uporabom nekog posebnog dijela nekretnine (naknade zbog trošenja električne energije, plina, toplinske energije, odvoza otpada i sl.) nije neka druga osoba, suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo toga posebnog dijela nekretnine duguje te naknade dobavljačima odnosno davateljima usluga.

 

Drugi etažni vlasnici u istovjetnoj situaciji sud navodi da su uplaćivali samostalno određene novčane iznose cca godišnje 800,00 kn dok su neki s tužiteljem sklopili izvansudske nagodbe, a da potrošnju u takvoj situaciji nije moguće egzaktno iskazati iako tuženik troši električnu energiju i vodu te iste ne plaća, a iskazuju se putem brojila čiji je obveznik plaćanja tužitelj. Kako suvlasnici zgrade nisu sklopili međuvlasnički ugovor što su dužni prema odredbama ZV, kako je tužitelj kao vlasnik 39 od 47 apartmana koji se bavi hotelijerskom djelatnošću imao najveći interes funkcioniranja zgrade, kako je upravo on naveden kao nositelj svih računa prema pružateljima usluga koje račune je i platio, kako je tuženik kao suvlasnik inertan a dužan je snositi troškove za održavanje nekretnine razmjerno veličini svog suvlasničkog dijela te kako koristi navedene uobičajene režijske usluge, to da se odnos stranaka kao suvlasnika zgrade ima promatrati kroz institut poslovodstva bez naloga.

 

Nadalje, odredbom članka 39. stavak 2. ZV da se kada je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju pravila o poslovodstvu bez naloga; a odredbom članka 89. ZV da svi suvlasnici snose troškove za održavanje i poboljšanje nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno. Doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno, a suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi.

 

Osim toga, da je odredbom članka 1121. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) propisano da se obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi, članka 1124. ZOO da poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati od gospodara posla da ga oslobodi obveza što ih je zbog toga posla uzeo na sebe, da preuzme obveze iz poslova što ih je sklopio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke te da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako rezultat nije postignut.

 

Odredbom članka 41. stavak 1. ZOO propisano je da je obveza djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obveza je nedjeljiva; kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga; kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno i svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio tražbine.

 

Prema odredbi članka 2. točka 6. i 8. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom („Narodne novine“, broj 14/06) korisnici elektroenergetske mreže su sve fizičke i pravne osobe koje isporučuju električnu energiju u prijenosnu ili distribucijsku mrežu (proizvođači) ili iz nje preuzimaju električnu energiju (kupci) ili koje koriste mrežu za protok električne energije (trgovci). Kupci su pravne ili fizičke osobe koje kupuju električnu energiju.

 

Odredbom članka 20. stavak 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, dalje: ZKG) je određeno da se cijena komunalne usluge plaća isporučitelju usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik nekretnine ili korisnik kada je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika.

 

Člankom 205. stavak 2. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14; dalje: ZV) propisano je da je obveznik plaćanja cijene vodnih usluga vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (obveznik).

 

Provođenje mjera zaštite od požara a time i obveza postavljanja i održavanja vatrogasnih aparata obveza je suvlasnika zgrade utvrđena odredbom članka 88. ZV, odredbama Zakona o zaštiti od požara („Narodne novine“, broj 92/2010) te Pravilnika o vatrogasnim aparatima („Narodne novine“, broj 101/11 i 74/13), te su isti dužni u okviru godišnjeg plana i programa planirati i osigurati potrebna sredstva iz sredstava zajedničke pričuve za tu namjenu.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik u obvezi platiti tužitelju troškove za održavanje nekretnine razmjerno veličini svog suvlasničkog dijela od 176/10000 ali ne sve zatražene troškove.

 

Naime, vještak je izračunao prema priloženim računima da bi se u utuženom razdoblju radilo o sveukupnom iznosu od 9.388,53 kn od čega:

- s naslova potroška vode i odvoza otpada računi P. v. d.o.o. i P. e. o., K. d.o.o. u iznosu od 138.719,52 kn pa da na tuženika otpada 2.441,46 kn,

- s naslova mrežarine računi H. E., R. u iznosu od 74.877,41 kn pa da na tuženika otpada 1.317,84 kn, a s naslova utroška električne energije računi H. O. u iznosu od 84.615,90 kn pa da na tuženika otpada 1.489,24 kn,

- s naslova izrade i montaže građevinske limarije račun L. g. d.o.o. u iznosu od 8.147,40 kn pa da na tuženika otpada 143,39 kn, a po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u pojam građevinske limarije potpadao bi očito, neophodan sustav elemenata oborinske odvodnje krovišta što je svakako nužan i neodvojiv dio zgrade pa se ustvari radi o nužnim radovima ali i hitnim obzirom na moguće štetne posljedice usljed prodora kišnice u situaciji kada ne bi bilo te limarije na krovištu zgrade,

- s naslova pregleda i ispitivanja hidrantske instalacije računi T. d.o.o. u iznosu od 8.750,00 kn pa da na tuženika otpada 154,00 kn,

- s naslova ugradnje hidrantskog ormarića i nastavka računi V. s. j.d.o.o. u iznosu od 8.293,75 kn pa da na tuženika otpada 145,97 kn,

- s naslova periodičnog i unutarnjeg pregleda i punjenja dušikom računi V. u iznosu od 4.990,88 kn pa da na tuženika otpada 87,84 kn,

- s naslova čišćenja u iznosu od 230.074,49 kn pa da na tuženika otpada 4.049,31 kn.

 

Dakle, sveukupno bi troškovi iznosili 9.829,05 kn ali budući je tuženik u 2014. godini izvršio uplatu iznosa od 597,16 kn, to preostaje 9.231,89 kn.

 

Nadalje, iz računa K. d.o.o. u iznosu od 2.133,00 kn (pa da na tuženika otpada 37,54 kn 2014. godinu) proizlazi da se radilo o postavljanju novog tepisona s ljepljenjem po hodnicima hotela te u sali hotela, a kako tužitelj nije dokazao da je za te radove imao suglasnost svih suvlasnika zgrade niti je dokazao da je tepison postavljen i ispred i u apartmanu tuženika, a ne radi se ni o hitnim radovima, to obveza plaćanja tog računa od strane tuženika tužitelju ne proizlazi iz odredbe članka 84. stavak 1. i 2. ZV, pa je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja neutemeljen. S tim u vezi, neutemeljen je dio zahtjeva po računima Sagovi Zagreb u iznosu od 4.892,41 kn (76,95 + 682,00 + 4.133,46 kn pa da na tuženika otpada 86,11 kn ili 1,35 kn za 2014. godinu + 12,00 kn za 2015. godinu + 72,75 kn za 2016. godinu) i račun Trgovine "Sag" u iznosu od 1.874,00 kn (pa da na tužitelja otpada 32,98 kn za 2015. godinu).

 

U odnosu na ostale žalbene navode, za istaći je: da pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio uvjerljivim iskaz tuženika u dijelu da isti nije koristio struju i vodu (dok naknadna ugradnja brojila nije predmet ovog postupka); da je neutemeljeno pozivanje tuženika na prekoračenje tužbe jer sud nije vezan pravnim osnovom tužbe već je vezan činjeničnim supstratom (članak 186. stavak 3. ZPP); da je pravilno otklonjen prigovor nedostatka aktivne legitimacije zbog "prefakturiranja" (jer je tužitelj legitimiran prema naprijed citiranim odredbama ZV, ZOO i drugih navedenih propisa); da nema mjesta primjeni odredaba članka 184. i članka 185. ZOO jer se tužitelj - vjerovnik ne nalazi u zakašnjenju a ponude za mirno rješenje spora ne dovode do primjene navedenih odredbi.

 

Osim toga, za istaći je da okolnost da nije sklopljen međuvlasnički ugovor ide na teret svih suvlasnika a suvlasnici u tom smislu mogu zaštitu ostvariti sudskim putem što očito tijekom svih ovih godina nisu ni pokušali; da navod da se nije radilo o troškovima za usluge koje nisu trpile odgađanje niti da je bilo prijetnji kažnjavanja i isključenja nije osnovan kraj okolnosti da se radilo o režijskim troškovima koji u slučaju neplaćanja dovode do obustave usluge a suvlasnici su obveznici plaćanja istih davatelju usluge po odredbi članka 84. stavak 1. i 2. ZV i obustava isporuke struje i vode dovela bi do propuštanja očite koristi u djelatnosti kojom se bavi tužitelj, te da se radilo o nužnim radovima o čemu je naprijed obrazloženo.

 

Okolnost da je između istih stranka vođen parnični postupak broj P-886/09 za razdoblje od 2005. do 2007. godine u kojemu da je odbijajuća presuda Općinskog suda u Sisku od 12. rujna 2014. potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-41/2015-2 od 24. studenog 2015., za navesti je da između tužitelja i tuženika te i ostalih suvlasnika zgrade egzistira više raznih sudskih odluka u kojima su se županijski sudovi izjašnjavali o većinom odbijajućim odlukama prvostupanjskog suda pa tako i:

 

- ukidna odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž-3418/2010-2 od 9. lipnja 2011. iz koje proizlazi uputa sudu prvog stupnja da je tužitelj platio dužne račune kako bi izbjegao prinudu a sukladno odredbi članka 213. i 223. ZOO, a da obveza tuženika proizlazi iz članka 84. ZV;

 

- ukidna odluka Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-255/17-2 od 23. ožujka 2017. uz uputu da se radi o poslovodstvu bez naloga a da obveza tuženika proizlazi iz odredbe članka 84. ZV;

 

- odluka Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-354/2018-2 od 21. lipnja 2018. kojom je tuženik obvezan na isplatu tužitelju troškova s naslova električne energije, vode, održavanja vodomjera, kanalizacije, komunalne naknade, osiguranja zgrade, čišćenja stepeništa, hodnika i zajedničkih prostora, u iznosu od 14.431,16 kn za 2008., 2009., 2010. i 2011. godinu, sve s naslova poslovodstva bez naloga; ista je ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2462/2018-2 od 8. rujna 2020. uz uputu da "prema odredbi članka 89. stavak 1. ZV troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, svaki suvlasnik može zahtijevati od suda da utvrdi odgovara li način raspodjele troškova pravilu iz stavka 1., odnosno stavka 2. toga članka, i je li valjana odluka iz stavka 3. ovog članka, a kad nema valjane odluke o raspodjeli troškova za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, da po pravednoj ocjeni utvrdi ključ za raspodjelu troškova s obzirom na različitu mogućnost uporabe tih uređaja (stavak 4.). Po shvaćanju ovog suda o zahtjevu tuženika iz članka 89. stavak 4. ZV (istaknutom kroz djelomično protivljenje tužbenom zahtjevu) sud može, kao o prethodnom pitanju, odlučiti u parnici povodom zahtjeva za isplatu razmjernog dijela troškova. Osnovana je i tvrdnja revidenta da troškovi potrošnje vode i struje te odvoza otpada nisu troškovi za održavanje i za poboljšavanje nekretnine koje ima u vidu odredba članka 89. ZVDSP, već su troškovi koji terete pojedinu etažnu cjelinu i koje troškove, u konkretnoj situaciji nedostatka posebnih kontrolnih brojila treba određeno utvrditi, makar i po slobodnoj ocjeni, s obzirom na namjenu i vrijeme uporabe tih prostora.";

 

- ukidna odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1068/2011-2 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi uputa sudu prvog stupnja da se radi o poslovodstvu bez naloga a da obveza tuženika proizlazi iz članka 84. ZV;

 

- ukidna odluka Županijskog suda u Splitu broj Gž-2175/2017-2 od 22. ožujka 2018. iz koje proizlazi uputa sudu prvog stupnja da se radi o poslovodstvu bez naloga a da obveza tuženice proizlazi iz članka 84. ZV;

 

- pravomoćna odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1311/2018-2 od 2. studenog 2018. kojom su tuženici obvezani na isplatu tužitelju troškova s naslova električne energije, vode, održavanja vodomjera, kanalizacije, komunalne naknade, osiguranja zgrade, čišćenja stepeništa, hodnika i zajedničkih prostora, za razdoblje od 2003. do 2205. i od 2008. do 2011. godine, sve s naslova poslovodstva bez naloga;

 

- pravomoćna odluka Županijskog suda u Sisku broj Gž-352/2016-2 od 26. lipnja 2019. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja naspram tuženika zbog nedostatka aktivne legitimacije usljed prefakturiranja računa;

 

- pravomoćna odluka Županijskog suda u Sisku broj Gž-1132/2018-2 od 7. prosinca 2018. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja naspram tuženika jer da tužitelj nije dokazao stvarne troškove.

 

Prema stajalištu u odluci Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev broj 42009/10) dva sklopa postupka, čak i pod pretpostavkom da nisu istovjetni odnosno da se ne radi o istovjetnim tužbenim zahtjevima prema mjerodavnom domaćem pravu, ali koji obuhvaćaju iste stranke i odnose se na iste pravne odnose i iste okolnosti, spadaju pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje ugrozilo načelo vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). Takvo stajalište iznio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3902/2015 od 4. listopada 2017.

 

Uloga ESLJP je utvrditi jedinstveni minimalni stupanj zaštite ljudskih prava, što podrazumijeva da je tumačenje dano u jednom predmetu jednako primjenjivo u svim sličnim predmetima a kako to proizlazi iz odredbe članka 32. Konvencije pa se tako i domaći sudovi u svojim odlukama toga trebaju pridržavati i odgovorni su za sukladnost svoje sudske prakse s konvencijskim standardima.

 

Pritom valja naglasiti da nije svaka eventualna nedosljednost u sudskoj praksi, sama po sebi protivna Konvenciji a u konkretnom slučaju primjenjujući navedeno stajalište ESLJP, ovaj drugostupanjski sud smatra da valja poštivati stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske čija uloga je među ostalim, da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u primjeni, a kako ne bi došlo po povrede načela pravne sigurnosti.

 

Očito je da je prvostupanjski sud, kao prethodno pitanje, raspravio pitanje ključa raspodjele troškova između suvlasnika zgrade. U situaciji kada nije sklopljen međuvlasnički ugovor, time nema ni valjane odluke suvlasnika zgrade o raspodjeli troškova za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, pravilno je prvostupanjski sud očito po pravičnoj ocjeni, smatrao da režijski troškovi potroška vode, struje, odvoza otpada, usluge čistačica, te održavanja hidrantske instalacije i vatrogasnih aparata, suvlasnici zgrade trebaju podijeliti razmjerno svojim suvlasničkim omjerima pa tako da na tuženika otpada 176/10000 dijela istih a ne 1/47 dijela troškova kako je to zahtijevao tužitelj.

 

Proizlazi da je prvostupanjski sud očito imao u vidu namjenu i vrijeme uporabe tih prostora, te je na isti način utvrdio i pravedan ključ za raspodjelu hitnih i nužnih troškova postavljanja građevinske limarije.

 

Iz svega naprijed navedenog proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 9.231,89 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 3.309,17 kn teče od 31. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 3.175,79 kn od 31. prosinca 2015. do isplate te na iznos od 2.746,93 kn od 31. prosinca 2016. do isplate; dok je valjalo preinačiti pobijanu presudu dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti preko iznosa od 9.231,89 kn do iznosa od 9.388,53 kn (za iznos od 156,64 kn) i zahtjev u tom dijelu odbiti, sve temeljem odredbi članka 368. stavak 1. i 373. točka 3. ZPP.

 

Prema odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP/19) koji propis se glede troška primjenjuje na sve postupke u tijeku temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

Imajući u vidu uspjeh tužitelja glede osnova i visine konačno postavljenog zahtjeva od ukupno 80% a tuženika 20% proizlazi da je ukupan uspjeh tužitelja u ovom postupku 60%.

 

Pravilno je prvostupanjski sud za poduzete radnje izračunao nagradu prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje OT), ali kod odlučivanja nije dakle, pravilno primijenio citiranu odredbu članka 154. stavak 2. ZPP/19. Naime, prema izračunu prvostupanjskog suda tužitelju na ime odvjetničke nagrade pripada ukupno 12.000,00 kn te na ime troškova sudskih pristojbi 1.400,00 kn što sveukupno iznosi 13.400,00 kn odnosno razmjerno uspjehu u sporu od 60% iznos od 8.040,00 kn uvećano za troškove vještačenja od 3.500,00 kn ili sveukupno 11.540,00 kn pa je valjalo temeljem odredbi članka 380. točka 2. i 3. ZPP, potvrditi pobijanu odluku u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 11.540,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate; a preinačiti u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka preko iznosa od 11.540,00 kn do iznosa od 16.900,00 kn (za iznos od 5.360,00 kn) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate; i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti.

 

U Splitu, 1. ožujka 2021.