1

Poslovni broj: 6 UsI-1325/2020-6

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 6 UsI-1325/2020-6

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja M. D. iz V., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa Lj. S. – N. službena osoba, radi određivanja mirovine, 1. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: UP/II 140-02/20-01/03062128875, URBROJ: 341-99-05/3-20-6927 od 2. studenog 2020.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/20-01/03062128875, URBROJ: 341-99-05/3-20-6927 od 2. studenog 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 140-02/20-01/03062128875, URBROJ: 341-22-05/3-20-14829 od 7. rujna 2020., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za određivanjem mirovine bez smanjenja.

Tužitelj u tužbi navodi da mu je mirovina smanjena za 311,93 kn kada je otišao u mirovinu, 31. prosinca 2009. te da mu je kasnije umanjena za još 10%, zbog čega umjesto 4.949,77 kn, dobiva 4.173,88 kn. Dodaje da je pred ovim sudom već vođen spor vezan uz smanjenje mirovine u kojem je tužbeni zahtjev odbijen. Navodi i kako je pokušao dobiti informacije o izračunu njegove mirovine te da mu djelatnici Područne službe u Vukovaru, kao i tuženik nisu dali odgovarajuće obrazloženje. Naglašava da je bio policijski službenik i da traži vraćanje uskraćenog dijela mirovine. Iznosi kronologiju ostvarivanja prava na mirovinu i postupka smanjenja mirovine te smatra kako je iz istog vidljivo nezakonito postupanje na njegovu štetu, jer je odobreno povećanje mirovina svima osim tužitelju, pa smatra da je uskraćen i diskriminiran u ostvarenju svojih prava u odnosu na druge građane Republike Hrvatske (korisnike mirovine). Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak.

 

U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem koje je u potpunosti utvrđeno u upravnom postupku i u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama. Dodaje da je o istovjetnoj upravnoj stvari povodom tužbe istog tužitelja već odlučeno presudom Upravnog suda u Osijeku, koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Budući da je sud činjenice ocijenio nespornima te je u konkretnom slučaju sporna primjena prava, a da tužitelj u tužbi i tuženik u odgovoru na tužbu ne zahtijevaju održavanje rasprave, sud je primjenom odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) riješio ovaj upravni spor bez rasprave.

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika, spis ovog suda poslovni broj: 2 UsI-671/2019 te sve priložene isprave.

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Uvidom u spis upravnog postupka razvidno je da je tužitelj 2. rujna 2020. podnio zahtjev za određivanjem mirovine bez smanjenja, odnosno primjene Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 71/10., 130/11. i 157/13. – dalje: Zakon o smanjenju mirovina).

Tužitelju je pravo na starosnu mirovinu priznato prvostupanjskim rješenjem od 12. travnja 2010., prema odredbama Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba (Narodne novine, broj: 128/99., 129/00., 16/01., 22/02. i 41/08., dalje: Zakon) i to počevši od 31. prosinca 2009. Navedena mirovina tužitelju je određena i smanjena primjenom članka 9a. navedenog Zakona te je iznosila 4.637,64 kn. Mirovina tužitelja je, zatim, primjenom odredbi članka 2. i 3. Zakona o smanjenju mirovina, smanjena od 1. srpnja 2010. za 10 %, bez donošenja rješenja i iznosi 4.173,88 kn mjesečno.

Člankom 2. stavkom 1. podstavkom 7. Zakona o smanjenju mirovina, propisano je da se smanjuju mirovine djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba pravosuđa i radnika na poslovima razminiranja, koje se ostvaruju i određuju na temelju Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, Zakona o humanitarnom razminiranju i Zakona o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja zaposlenika na poslovima razminiranja.

              Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o smanjenju mirovina propisano je da smanjenje mirovina i mirovinskih primanja iz članka 2. ovoga Zakona iznosi 10%, a da se primjenjuje na svotu mirovine koja pripada korisniku mirovine prema zakonu, prije odbitka dodatnog doprinosa za zdravstveno osiguranje, poreza, prireza i drugih obustava.

Sukladno odredbi članka 4. Zakona o smanjenju mirovina, smanjenju mirovina prema članku 2. i 3. toga Zakona ne podliježu: mirovine u mjesečnoj svoti do 3.500,00 kuna, mirovine hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata i ratnih vojnih invalida, s oštećenjem organizma od 100%, mirovine prema Zakonu o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja i pravima po osnovi nezaposlenosti zaposlenika u Istarskim ugljenokopima T. d.d. L. i mirovine prema Zakonu o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu.

Tužitelj je, dakle, od 31. prosinca 2009. korisnik prava na starosnu mirovinu u svoti od 4.637,64 kn, koja mu je priznata i određena prema posebnom propisu o mirovinskom osiguranju tj. na temelju navedenog Zakona, pa mu je pravilno pripadajuća svota mirovine smanjena za 10% na temelju članka 2. i 3. Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 71/10.). Iz spisu priloženih računovodstvenih podataka proizlazi također da je iznos mirovine određen

 

pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Vukovaru od 12. travnja 2010. smanjen za 10% i da mu je od 1. srpnja 2010. mirovina isplaćivana u tako smanjenom iznosu u svoti od 4.173,88 kn. S obzirom na navedeno te imajući u vidu mjerodavne propise koji se primjenjuju u konkretnom slučaju, tužitelj pogrešno smatra da mu je mirovinu trebalo odrediti bez primjene Zakona o smanjenju mirovina.

Budući da je mirovina koja se tužitelju isplaćivala na dan 1. siječnja 2014. iznosila manje od 5.000,00 kn, nije podlijegala smanjenju mirovina prema članku 3.a. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/13.). Tužitelj pogrešno smatra da je za 10% trebalo smanjiti svotu mirovine od 4.949,77 kn. Naime, navedeni iznos mirovine koji je u postupku priznavanja prava na starosnu mirovinu izračunat prema članku 8. stavku 2. Zakona, smanjen je prema članku 9.a. istog Zakona za 311,93 kn, pa je tužitelju pravomoćnim rješenjem Područne službe u Vukovaru od 12. travnja 2010. priznato pravo na starosnu mirovinu u svoti od 4.637,64 kn, a ne u iznosu od 4.949,57 kn mjesečno. Stoga u ovom postupku, vođenom u povodu njegovog zahtjeva za određivanje mirovine bez smanjenja primjenom Zakona o smanjenju mirovina, tužitelj ne može s uspjehom isticati prigovor glede pravilnosti činjeničnog stanja utvrđenog u ranijem postupku vođenom u povodu zahtjeva za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

Stoga, budući da mirovina tužitelja nije bila smanjena prema članku 3.a. Zakona o smanjenju mirovina, nema zakonske osnove za određivanje svote mirovine bez umanjenja od 1. listopada 2017., budući da se prema Odluci Vlade Republike Hrvatske od 31. kolovoza 2017. (Odluka o prestanku smanjenja mirovina, odnosno dodatka mirovini prema članku 3.a. Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju – Narodne novine broj: 88/17.) prestaje, počevši s isplatom mirovine za mjesec rujan 2017., primjenjivati smanjenje mirovina i mirovinskih primanja, odnosno dodatka mirovini prema članku 3.a. Zakona o smanjenju mirovina (točka 1. Odluke), a ne i smanjenje mirovina izvršeno prema članku 2. i 3. toga Zakona.

              Slijedom navedenog, tuženik je zakonito postupio odbivši žalbu tužitelja jer je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo odredbu članka 2. i 3. Zakona o smanjenju mirovina na način da je utvrdilo kako i dalje egzistiraju uvjeti u svezi smanjenja mirovine tužitelja za 10%, odnosno da se mirovina tužitelju ne može odrediti bez navedenog smanjenja.

Proizlazi, prema tome, da nije počinjena diskriminacija tužitelja u odnosu na ostale građane Republike Hrvatske niti su povrijeđena ostala ustavna prava i slobode na koje se poziva tužitelj u tužbi. Naime, postupanje tuženika u ovom slučaju bi imalo obilježje diskriminacije ako ne bi imalo objektivno i razumno opravdanje u smislu legitimnog cilja ili razumnog razmjera između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Postupanje javnopravnih tijela u cijelosti je u skladu s odredbama Zakona o smanjenju mirovina te je isto postupanje, kako je već prethodno naznačeno, imalo objektivno i razumno opravdanje u smislu legitimnog cilja odnosno razumnog razmjera između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići u vidu nužne uštede sredstava državnog proračuna. 

              Osim toga, pravilno navodi tuženik da je o istovjetnoj upravnoj stvari povodom gotovo istovjetne tužbe istog tužitelja već odlučeno presudom ovog suda poslovni broj: UsI-671/19-6 od 22. listopada 2019., koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž-5183/19-3 od 22. siječnja 2020. U navedenoj presudi ovog suda već je iscrpno odgovoreno na sve prigovore koje tužitelj ponavlja i u ovoj upravnoj stvari.

Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika, odnosno provedenom upravnom postupku, sud smatra da donošenjem pobijane odluke nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja pa je

 

 

primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kao u izreci ove presude.

 

U Osijeku 1. ožujka 2021.

 

Sutkinja

Blanka Sajter v. r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).