1

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužiteljice V. S. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku iz B. na M., protiv tuženika I. M. iz B. na M. OIB:..., zastupanog po punomoćnici J. S., odvjetnici iz B. na M., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-497/2018-36 od 23. studenoga 2020. godine, dana 1. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-497/2018-36 od 23. studenoga 2020. godine u točki III. izreke.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-497/2018-36 od 23. studenoga 2020. godine u točki I. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice V. S. koji glasi:

 

              “Nalaže se tuženiku I. M. da tužiteljici V. S. isplati iznos od 15.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 17. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine teku po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, te za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.”

 

III              Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 15.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 17. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine teku po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, te za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

              U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na tijek kamata na iznos iz točke I. izreke iste presude za razdoblje od 18. srpnja 2005. godine do 16. siječnja 2018. godine, kao i u dijelu koji se tiče stope kamata na taj iznos za razdoblje nakon 17. siječnja 2018. godine, iznad stopa iz točke I. izreke presude, a do zatražene stope od 8,14% godišnje.

 

              U točki III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

              Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I. i III. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi u bitnome navodi da je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima, te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, u odnosu na značaj propusta tužiteljice da zahtijeva povrat plaćenog iznosa poreza na promet nekretnina u skladu s odredbama ranijeg Zakona o porezu na promet nekretnina (“Narodne novine” br. 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11 i 143/14, u nastavku teksta: ZPNPN) i odredbama sada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina (“Narodne novine” br. 115/16 i 106/18, u nastavku teksta: kasniji ZPNPN), kao i ispunjenja osnovnih pretpostavaka koji se tiču naknade štete.

 

              Naime, u vezi toga ističe kako odgovornost za štetu postoji samo ako je štetna radnja bila protupravna, a da štetnu radnju predstavlja svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika, pa da isti sve i da je odgovoran za raskid predmetnog ugovora ne može odgovarati za propust tužiteljice da ostvari povrat plaćenog poreza na promet nekretnina u skladu s odredbom članka 22. ZPNPN-a i odredbom članka 29. kasnijeg ZPNPN-a.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, te potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tuženice radi isplate novčanog iznosa od 15.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 18. srpnja 2005. godine do isplate, na ime plaćenog poreza na promet nekretnina po Ugovoru o kupoprodaji od 28. rujna 2004. godine (u nastavku teksta: Ugovor).

 

              U vezi toga utvrđuje da je potonjim Ugovorom tuženik prodao tužiteljici nekretnine označene kao kat. čest. br. 3479/1 i 3480, koje u staroj izmjeri odgovaraju kat. čest. br. 374/5, k. o. B. na M., te da je tužiteljica na temelju Ugovora platila porez na promet nekretnina u iznosu od 15.000,00 kuna.

 

              Nadalje utvrđuje da je potonji pravni posao utvrđen raskinutim pravomoćnom presudom tog suda poslovni broj P-337/15 od 26. veljače 2016. godine, te da tužiteljica nije od nadležnog upravnog tijela zatražila povrat plaćenog iznosa od 15.000,00 kuna s naslova poreza na promet nekretnina po Ugovoru.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da potonji novčani iznos predstavlja za tužiteljicu štetu koja je istoj nastala uslijed raskida Ugovora, do čega je došlo krivnjom tuženika, pa da ona nije trebala tražiti povrat naznačenog novčanog iznosa u upravnom postupku, a među ostalim i korištenjem pravnog lijeka u vidu obnove postupka, u smislu odredbe članka 249. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91 i 103/96, u nastavku teksta: ZUP), jer da bi to dovelo do povrede njezinih legitimnih očekivanja u predmetnom parničnom postupku.

 

              Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je u konkretnoj pravnoj situaciji tužiteljica mogla po slobodnoj volji odlučiti da li će povrat navedenog iznosa tražiti korištenjem spomenutog pravnog lijeka u upravnom postupku, ili pak postavljanjem odgovarajućeg tužbenog zahtjeva u ovoj parnici, u skladu s odredbom članka 132. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), pa da bi istoj pravo na takav zahtjev pripadalo sve i da je protekao subjektivan i objektivan rok za traženje obnove postupka iz odredbe članka 252. stavak 1., 3. i 4. ZUP-a, pri čemu utvrđuje kako propust tužiteljice da zahtijeva povrat iznosa od 15.000,00 kuna u upravnom postupku ne predstavlja niti njezin doprinos nastanku štete, u smislu odredbe članka 192. stavak 1. i 2. ZOO-a.

 

              Osim toga, utvrđuje neosnovanim i istaknuti prigovor zastare navedene tražbine, jer utvrđuje da je pravo tužiteljice na isplatu gornjeg novčanog iznosa dospjelo tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđeno da je Ugovor raskinut, tj. dana 17. siječnja 2018. godine, a da od tada nije protekao subjektivni trogodišnji niti petogodišnji objektivni zastarni rok, koji rokovi su propisani odredbom članka 376. stavak 1. i 2. ZOO-a.

 

              S obzirom na navedeno, usvaja zahtjev radi isplate navedenog novčanog iznosa, a djelomično i zahtjev tužiteljice radi isplate pripadajućih zateznih kamata na taj iznos (za razdoblje od 17. siječnja 2018. godine do isplate), u skladu s odredbom članka 277. stavak 1. ZOO-a, dok u preostalom dijelu odbija njezin zahtjev po toj osnovi.

 

              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

              Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

 

              Međutim, u pravu je tuženik kada u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke pobijane presude ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Naime, ovdje prije svega valja navesti kako iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da je tužiteljica temeljem predmetnog Ugovora platila iznos od 15.000,00 kuna na ime poreza na promet nekretnina, te da je taj Ugovor raskinut pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj P-337/15 od 26. veljače 2016. godine, a da je do raskida tog pravnog posla došlo krivnjom tuženika, čime je tužiteljici u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO-a nastala šteta koja se prema odredbi članka 155. tog Zakona očituje u umanjenju njezine imovine za naznačeni novčani iznos.

 

              Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan istaknuti prigovor zastare prava tužiteljice da zahtijeva isplatu naznačenog novčanog iznosa od tuženika.

 

              Međutim, u vezi toga valja navesti kako je odredbom članka 192. stavak 1. ZOO-a, čije odredbe se u ovoj parnici prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda primjenjuju u skladu s odredbom članka 1163. stavak 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), propisano da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu, pri čemu je u stavku 2. tog članka ZOO-a određeno da će sud u slučaju kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje, dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

 

              U vezi toga odredbom članka 28. stavak 1. kasnijeg ZPNPN-a propisano je da osoba koja plati porez na promet nekretnina, kamate ili troškove prisilne naplate koje nije bila obvezna platiti ima pravo na povrat plaćenih, odnosno više plaćenih iznosa, s time da je u stavku 2. tog članka određeno da će plaćeni, odnosno više plaćeni iznos iz stavka 1. ovoga članka biti vraćeni osobi od koje su naplaćeni, na njezin zahtjev, u roku od 30 dana od dana podnesenog zahtjeva.

 

              Nadalje, prema odredbi članka 29. stavak 1. kasnijeg ZPNPN-a, raskid ugovora o prijenosu vlasništva na nekretnini voljom stranaka prije nego što se obavi prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika te raskid, poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora odlukom suda razlozi su za obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina, s time da se prema odredbi stavka 2. tog članka kasnijeg ZPNPN-a prijedlog za obnovu postupka iz razloga navedenih u stavku 1. ovoga članka može podnijeti u rokovima propisanim zakonom kojim se uređuje upravni postupak.

 

              Točno je da načelo naknade štete u smislu odredbe članka 190. ZOO-a zahtijeva da se naknadom štete imovina odnosno imovinska situacija oštećene osobe dovede u stanje kakvo je bilo prije uzrokovanja štete, ali to ne otklanja niti umanjuje obvezu oštećenika da i sam nastoji smanjiti štetu, odnosno da poduzme razumne mjere radi njezinog smanjenja ili otklanjanja.

 

              Budući da je tužiteljica štetu koju trpi zbog smanjenja njezine imovine za iznos od 15.000,00 kuna mogla u cijelosti otkloniti da je postupajući u skladu s naznačenim odredbama kasnijeg ZPNPN-a zatražila obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina, u rokovima propisanim zakonom kojim se uređuje upravni postupak, odnosno povrat naznačenog novčanog iznosa po osnovi poreza na promet nekretnina, što još uvijek može učiniti ukoliko su ti rokovi održani, a za što nije bilo nikakve stvarne ili pravne zapreke, to se po stajalištu ovog suda ne može u takvoj situaciji zahtijevati od tuženika da snosi posljedice nastanka opisane štete na strani tužiteljice, koju je ista mogla (ili još uvijek može) otkloniti i na taj način dovesti svoju imovinsku situaciju u stanje kakvo je bilo prije zaključenja Ugovora.

 

              U tom smislu pogrešno sud prvog stupnja smatra kako tužiteljica nije trebala tražiti povrat naznačenog novčanog iznosa u upravnom postupku, a među ostalim i korištenjem pravnog lijeka u vidu obnove postupka, jer da bi to dovelo do povrede njezinih legitimnih očekivanja u predmetnom parničnom postupku.

 

              To stoga jer je tužiteljica svoje pravo na povrat iznosa od 15.000,00 kuna s naslova plaćenog poreza na promet nekretnina, u skladu sa spomenutim odredbama kasnijeg ZPNPN-a, mogla realizirati već samom činjenicom da je u ovom parničnom postupku usvojen zahtjev radi utvrđenja predmetnog Ugovora raskinutim, pa kraj tako postavljenog tužbenog zahtjeva nije niti trebala tražiti od tuženika isplatu gornjeg iznosa, jer joj prema odredbi članka 29. stavak 1. kasnijeg ZPNPN-a pravo na zahtjev za povrat tog iznosa, ali ne od tuženika već od upravnog tijela, pripada neovisno o tome da li je postavila takav zahtjev.

 

              Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice opisan u točki I. izreke pobijane presude, kako u pogledu glavnice, tako i u odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate, jer je do eventualnog zakašnjenja u isplati iznosa od 15.000,00 kuna s naslova plaćenog poreza na promet nekretnina, o čemu u smislu odredbe članka 277. stavak 1. ZOO-a ovisi početak tijeka zatezne kamate, moglo doći tek nakon što je postala pravomoćna presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-337/15 od 26. veljače 2016. godine kojom je u točki 1. izreke predmetni Ugovor utvrđen raskinutim, a u tom trenutku tuženica je imala pravnu mogućnost da svoje pravo na povrat potonjeg novčanog iznosa ostvari na način propisan gornjim odredbama ZPNPN-a.

 

              Iako s obzirom na navedeno proizlazi da je tuženik uspio u ovom sporu i u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 15.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, nema mjesta izmjeni odluke o parničnim troškovima sadržanoj u točki III. izreke pobijane presude, jer potonji uspjeh tuženika u parnici, a s obzirom na činjenicu da je svaka od parničnih stranaka tijekom postupka uspjela u približno jednakom dijelu, ukazuje na osnovanost odluke o tome da svaka od tih stranaka snosi u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a svoje troškove ovog postupka.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u točki III. izreke, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove drugostupanjske presude.

 

              Budući je tuženik u cijelosti uspio u žalbenom postupku, to mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a i odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa) pripada pravo na naknadu troškova tog postupka od tužiteljice, i to u iznosu od 1.250,00 kuna za sastav žalbe po punomoćnici-odvjetnici (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), te u iznosu od 312,50 kuna po osnovi poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 1.562,50 kuna, pa je odlučeno kao u točki III izreke presude.

 

              Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 1. ožujka 2021.

 

 

 

S U D A C 

 

                                                                                                                                    Alen Perhat