1              Poslovni broj: Gž Ob-2/2019-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ob-2/2019-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Senije Ledić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i Lucije Lasić članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice D. A. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica J. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. A. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi utvrđenja bračne stečevine i isplate i po protutužbi tuženika-protutužitelja D. A. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tužiteljice-protutužene D. A. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica J. T., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice-protutužene i odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 144 P Ob-66/16-45 od 25. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o j e

 

I. Djelomice se odbija žalba tužiteljice-protutužene kao neosnovana te se djelomice odbija žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 144 P Ob-66/16-45 od 25. listopada 2018. u pobijanom dijelu i to:

- pod točkom I. izreke,

- pod točkom II. izreke kojim je obvezan tuženik isplatiti tužiteljici iznos glavnice od 10.460,00 kuna,

- pod točkom III. izreke kojim je obvezan tuženik isplatiti tužiteljici iznos glavnice od 3.372,50 kuna.

II. Djelomice se prihvaća žalba tužiteljice-protutužene te se preinačava presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 144 P Ob-66/16-45 od 25. listopada 2018. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke, u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđene iznose glavnice te se u tom dijelu sudi:

"1. Dužan je tuženik-protutužitelj, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici-protutuženoj zatezne kamate koje na dosuđeni iznos glavnice od 10.465,00 kuna teku od 16. rujna 2013. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Dužan je tuženik-protutužitelj, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici-protutuženoj zatezne kamate koje na dosuđeni iznos glavnice od 3.372,50 kuna teku od 16. rujna 2013. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III. Djelomice se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja te se ukida presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 144 P Ob-66/16-45 od 25. listopada 2018. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev i u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

IV. Odluka o trošku žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

"I. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice-protutuženice D. A. (OIB: …) iz Z., glede utužene nekretnine u Z., koji glasi:

"Utvrđuje se da je stan u Z., koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija ukupne površine 56,00 m², šifra stana 05205530, šifra zgrade 0120715 sagrađene na kč.br. 4070/10 k.o. P., uknjižen u knjigu položenih ugovora broj poduloška 357173 zk.ul. 7176 knjiga PU: Grad Z. bračna stečevina između D. A. iz Z., OIB: … i D. A. iz Z., OIB: … te da udio tužiteljice D. A. iz Z., OIB: … u stjecanju navedenog stana iznosi 2/3 dijela što je tuženik D. A. iz Z., OIB: … dužan priznati i izdati joj valjanu tabularnu ispravu podobnu za prijenos vlasništva i to u roku od 15 dana računajući od dana pravomoćnosti i ovršnosti ove presude ili će takvu tabularnu ispravu zamijeniti ova presuda."

II. Utvrđuje se da je osobni automobil marke Škoda Octavia reg. oznake ZG … vrijednosti 20.930,00 kuna bračna stečevina između D. A. iz Z., OIB: … i D. A. iz Z., OIB: … te da udio tužiteljice D. A. iz Z., OIB: … u stjecanju navedenog osobnog automobila iznosi 1/2 dijela što je tuženik D. A. iz Z., OIB: … dužan priznati te joj na ime njenog suvlasničkog dijela isplatiti iznos od 10.465,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznima kamatama po stopi određenoj članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

III. Utvrđuje se da je motor marke Yamaha Virago vrijednosti 6.745,00 kuna bračna stečevina između D. A. iz Z., OIB: … i D. A. iz Z., OIB: … te da udio tužiteljice D. A. iz Z., OIB: … u stjecanju navedenog osobnog automobila iznosi 1/2 dijela što je tuženik D. A. iz Z., OIB: … dužan priznati te joj na ime njenog suvlasničkog dijela isplatiti iznos od 3.372,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznima kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavcima 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

IV. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja D. A. (OIB: …) iz Z., koji glasi:

"Nalaže se tužiteljici-protutuženici D. A. rođ. Ž. iz Z., OIB: … da isplati tuženiku-protutužitelju D. A. iz Z., OIB: …, iznos od 53.119,07 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi nastaloj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatu utvrđuje HNB po članku 29. stavcima 2. i 8. ZOO, počev od donošenja ove presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Tuženica je dužna platiti troškove ovog postupka, te na taj trošak platiti zatezne kamate po stopi nastaloj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatu utvrđuje HNB po članku 29. stavcima 2. i 8. ZOO počev od donošenja ove presude pa do isplate."

V. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica-protutužena D. A. (dalje u tekstu: tužiteljica) pobijajući presudu u dijelu pod točkama I., II.,III. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, odnosno podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i tuženik-protutužitelj D. A. (dalje: tuženik) pobijajući presudu u dijelu kojim je protutužbeni zahtjev odbijen I u dijelu kojim je određena isplata novčanih iznosa vrijednosti osobnog automobila i motocikla te u dijelu odluke o trošku postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP, također predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, odnosno podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na tužiteljičinu žalbu, tuženik se usprotivio žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. U odgovoru na tuženikovu žalbu, tužiteljica se usprotivila navodima iz žalbe predlažući tuženikovu žalbu odbiti kao neutemeljenu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

Žalba tužiteljice djelomice je osnovana.

Tuženikova žalba djelomice je osnovana.

Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje kako je stan u Z., sagrađen na kč.br. 4070/10 k.o. P., bračna stečevina stranaka, zahtjev na utvrđenje da je osobni automobil marke Škoda Octavia reg. oznake ZG … vrijednosti 20.930,00 kuna bračna stečevina i zahtjev na utvrđenje da je motor marke Yamaha Virago vrijednosti 6.745,00 kuna bračna stečevina stranaka te protutužbeni zahtjev na nalog tužiteljici isplatiti tuženiku iznos od 53.119,07 kn sa zateznim kamatama po osnovi bračne stečevine.

U postupku koji je prethodio donošenju presude, prvostupanjski sud je, prema stanju u spisu, u bitnom utvrdio slijedeće:

- kako su tužiteljica i tuženik sklopili brak dana 30. lipnja 1990. u Z., koji brak je razveden pravomoćnom i ovršnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P2-603/13- 6 od 16. rujna 2013.,

- kako među strankama nije sporno da je predmetni stan u Z., anagrafske oznake … u međuvremenu tuženik prodao kupcu D. C., da je sklopljen Ugovor o kupoprodaji te kako je tužiteljica pokrenula pred prvostupanjskim sudom postupak radi utvrđenja ništetnosti toga ugovora, tužbom od 3. studenoga 2017.,

- kako je nesporno i da je na predmetnom stanu u stanarsko pravo imala tuženikova bake J. A., da su stranke zajedno živjele u tome stanu prije vjenčanja, 1989. godine, kako je tuženikova obitelj nakon rušenja njihove kuće na Ž. dobila dva zamjenska stana, oba kao nositelji stanarskog prava u istoj zgradi, da se tužiteljica nije slagala s tuženikovom bakom pa se baka preselila k tuženikovoj sestri u stan u istoj zgradi, a tuženikov otac se preselio u kuću u V. G., da su stranke i nakon vjenčanja nastavile živjeti u tom stanu zajedno sa svojom djecom sve do prestanka bračne zajednice, s tim što je nakon bake tuženik bio nositelj stanarskog prava na tom stanu,

- kako nije sporno niti da je predmetni stan otkupljen 1992. godine, sukladno Ugovoru o kupoprodaji stana u Z., od 19. svibnja 1992., koji Ugovor je sklopljen između Grada Z. kao prodavatelja i D. A. kao kupca,

- kako je među strankama nesporno i da su vozila koja su predmet tužbe, osobni automobil marke Škoda Octavia, reg. oznake ZG … te motor marke Yamaha Virago, bračna stečevina stranaka za po 1/2 dijela, kao i da je oba ova vozila tuženik prodao i sklopio kupoprodajne ugovore i to za osobno vozilo od 20. prosinca 2015., a za motocikl od 20. ožujka 2017.,

- kako je u postupku, pored ostalih, izveden dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. S. H., koji je 16. ožujka 2018. dostavio pisani nalaz I mišljenje, da je vještak, imajući u vidu dokumentaciju o vozilima, kupoprodajne ugovore te tvrdnju tuženika kako su oba vozila oštećivana i popravljana, dao zaključak prema kojemu je osobno vozilo Škoda Octavia 1.9 TDI C./04 u vrijeme razvoda braka 16. rujna 2013. vrijedilo oko 20.930,00 kuna, a motocikl Yamaha Virago X./98 da je u vrijeme razvoda braka stranaka u oštećenom stanju vrijedio oko 6.745,00 kuna,

- kako je između stranaka vođen i parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P Ob-244/2015, u kojem postupku je dana 22. rujna 2017. donijeta nepravomoćna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja D. A. protiv tuženice D. A., kojim je zatraženo utvrđenje da je dotični, po osnovi bračne stečevine, suvlasnik za 1/4 dijela kuće i dvorišta L. na V., s obrazloženjem suda kako se ne radi o imovini koju bi bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja bi potjecala iz te imovine,

- kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da su stranke sklopile brak 1990. godine, a i prije braka da su živjeli u stanu na kojem je nositeljica stanarskog prava bila tuženikova baka, da su stan uređivali i prije svadbe i to stropove, pločice u kupaonici, kuhinju, zidove, promijenili stolariju, sve zajedničkim sredstvima koja su ostvarili od svojih zarada, kako je ona radila u butiku i u zgradi skupljala režije i čistila stubišta i tako dodatno zarađivala, da je stan otkupljen 1992. godine, a baka na tuženika prenijela stanarsko pravo, tuženik da je bio nositelj stanarskog prava, a djeca i ona članovi njegova domaćinstva, kako je stan otkupljen jednokratno za iznos od tadašnjih 18.000 DEM tako što su suprug i ona imali ušteđevinu od svadbe u iznosu od 10.000 DEM, zatim 2.000 DEM su imali od prodaje automobila, a njezini roditelji da su im "posudili" 6.000 DEM,

- kako tužiteljica navodi i da je cijeli radni vijek ona radila kao prodavačica tekstila, zaposlila se u I. c. kada je njihova kći A. imala godinu dana, tuženik da je u početku radio kao konobar u hotelu L. a onda je dugo vremena bio "na minimalcu od 1.500,00 kuna", potom se zaposlio u M. da radi na odnosima s kupcima i ima plaću oko 7.000,00 kuna, kako je oročeni depozit kod R. B. A. zapravo novac koji su njihova djeca dobivala tijekom života u raznim prigodama kao što su krizme, rođendani, pričesti itd., a tu se nalazi i novac koji je A. dobila kao naknadu štete nakon prometne nezgode koju je imala, u iznosu od oko 20.000,00 kuna, da je taj depozit raskinula kada je izašla iz stana, s obzirom da je sin L. ostao živjeti u stanu, a kćer A. i ona izašle, te je tada to oročenje podijelila među djecom, a u pogledu stambene štednje da ju je uplaćivala za kćer, jer je sinu platila dodatno školovanje za ekonomista, vozačku dozvolu i satove gitare, a A. ništa od toga nije htjela i kako se ne radi o sredstvima koja su bračna stečevina, već o novcima njihove djece,

- kako je tuženik naveo da su u kući na Ž. živjeli njegova sestra, on, roditelji te djed i baka, a nakon što je ta kuća porušena dobili su dva zamjenska stana i to kao stanarsko pravo, jedan stan su dobili djed i baka, a drugi stan su dobili roditelji, sestra i on, da je njegov djed vrlo brzo umro, nakon toga, baka i on su ostali u stanu i sami su živjeli, dok su u drugom dobivenom stanu živjeli njegovi roditelji i sestra, da su 1989. godine počeli živjeti u tom stanu zajedno s bakom, kako se njegova supruga nije slagala s bakom, njegov otac da je baku preselio k sestri u stan, da su stranke brak sklopile 1990. godine i od tada živjele u stanu kako je on bio nositelj stanarskog prava, a supruga i djeca članovi domaćinstva, a prije toga da je njegova baka bila nositeljica stanarskog prava, da su roditelji tužiteljice jako vrijedni ljudi, da su im znali pomoći u naturi, ali im nisu davali novac, jer nisu imali, kako je radio u hotelu L. najprije kao konobar, zatim kao šef sale, te potom kao banket manager, to je bila prosječna plaća za naše prilike i zarađivao još sigurno 1 do 2 plaće povrh ove koju je imao, da mu je prva plaća mu je bila u M. 7.500,00 kuna, a paralelno je radio na Ugovor za hotel L. supruga da nije uopće radila do 1996. godine, osim poslova u kućanstvu i oko djece, da se zaposlila u I. G. gdje su bile male plaće, da roditelji supruge nikada nisu dali novac za otkup predmetnog stana, već su im jednom pozajmili novac, 2.000 ondašnjih DEM za uređenje tog stana, a taj novac su im vratili,

- kako iz tuženikova iskaza proizlazi i da se razveo u rujnu 2013. godine, a supruga da je napustila bračnu zajednicu u studenom 2012. godine, kada je njihov sin L. već bio punoljetan, a kći A. koja je rođena 1995. nije bila punoljetna, za odlazak supruge je saznao u M. kada mu je dotad nepoznata gospođa V. J. rekla da njegova supruga ide živjeti s njezinim sinom, kako su imali dogovor da će sve novčane darove za djecu stavljati na stranu, u obliku stambene štednje, tako da su L. i A. imali stambenu štednju, s time što je L. svoju podigao još prije punoljetnosti, radilo se o 3.000 € do 4.000 € i od tih novaca je kupio dva motora koja je razbio, dok A. svoju ušteđevinu još uvijek ima, da postoji jedan račun u R. B. A.. koji se vodi na ime bivše supruge, na kojem računu je 10.001 €, a to su novci koje su čuvali od iznajmljivanja apartmana na Viru,

- kako iz iskaza P. Ž., otac tužiteljice, proizlazi da su on i supruga odlučili 6.000 DEM kćerki darovati, da su oni došli u Sesvete kod njega po novce, a u njegovoj kući zatekli su se njihovi dugogodišnji prijatelji N. G. iz Z. i B. G. te je on pred svima njima dao novce kćerki i rekao da joj te novce daruje, kako su za vrijeme braka oni cijelo vrijeme bili u lošoj financijskoj situaciji pa im je on često davao novce, djeci je uvijek davao po 1.000 dinara kada su im bili rođendani, svom unuku je za krizmu dao 8.000 DEM, a isto tako i unuci A. 8.000 DEM, da kćer nije u početku braka radila, a njegov zet je radio kao konobar u hotelu L. ali njegova plaća je bila slaba, da su ih pomagali i na način što su im davali hranu, jer su se bavili poljoprivredom, da je on kćerki dao 2.000 DEM još prije njihovog vjenčanja, za uređenje tog stana, da je on na V. napravio cijelu kuću te je jedan apartman u kući poklonio svojoj kćerki D., a jedan apartman svojoj starijoj kćerki, kako zetovi roditelji nisu pomogli oko kupnje tog stana ni na koji način, da je njegov otac radio u C. C. a majka mu je bila cvjećarka, ali tu nije bilo novaca, jer kada im je on dao novac za otkup stana, onda je njemu bivši zet rekao da bi im dali i njegovi roditelji, ali nemaju, da kada su od njega htjeli "posuditi novce" za otkup stana onda su mu u razgovoru rekli da stan košta 18.000 DEM, da je on prvih 15 godina radio kao profesionalni vozač autobusa u Č. a poslije je bio rukovoditelj Prometne službe na A. k. za Č. a njegova supruga je radila kao čistačica u toj istoj firmi, kako je imao jako dobra primanja, osim plaće imao je i dnevnice i putne troškove, radilo se jako puno, bio je po 15 dana na putu tokom mjeseca, tako da godinama nije uopće trošio svoju plaću; nekada se plaća dobivala u kuverti i to je podizala njegova supruga i oni su od te njegove plaće kupovati DEM i štedjeli, a u to vrijeme on je mjesečno mogao kupiti 2.000 do 3.000 DEM,

- kako je svjedok I. A., tuženikov otac, naveo da su dobili dva stana od kojih je jedan predmetni, nakon što im je srušena kuća na Ž. te su se 1984. godine uselili u te stanove, u stan na 1. katu došla je snaha D., a u tom stanu je živjela i njegova mama, da su se D. i D. dobro slagali sve do 2012. godine kada je D. otišla, kako nisu baš dobro financijski stajali, on im je često davao novce, po 100 DEM ili 100 USD, a svojim unucima je davao novce za svaki rođendan i druge prilike, kako je najprije radio u K. na Ž., a nakon toga preko 30 godina u C. C. kao autoelektričar i da su u firmi bila jako dobra primanja, da je njegov sin nešto zarađivao kao konobar, a snaha godinama nije radila jer je na svojoj svadbi slomila nogu, kako je često D. davao novce koje mu nije morao vraćati, D. je otkupio sporni stan, ne zna točno koliko mu je novaca ukupno dao, a dala je i D. baka, nekih 3.000 USD-a, kako D. otac nije dao nikakve novce za otkup stana, a on je njima dao nekih 2.000 DEM za uređenje tj. krečenje stana, a koje novce su mu oni vratili,

- kako iz iskaza L. A., sina stranaka, proizlazi da je čuo od roditelja I djeda i bake, kako je predmetni stan kupljen u braku njegovih roditelja, kako je vidio u vrijeme rastave braka roditelja kako je njegov otac vršio pritisak na majku da potpiše nekakav papir kojim se odriče tog stana i svih potraživanja, što je ona odbila i rekla da su njezini roditelji dali 6.000 DEM za otkup stana, zna i da si je tada otac uzeo desetogodišnji odmor kako bi mogao vršiti teror nad njima, kako su ih roditelji s majčine strane, pomagali cijeli život i to novčano i u hrani, da čim se zaposlio i prije kada je išao na praksu, sve novce koje bi zaradio davao je mami na čuvanje, a ona je to oročila i kada je odlazila iz stana sa sestrom ona je njemu htjela vratiti taj novac, ali joj je rekao da ne treba, da njemu majka danas novčano pomaže, nakon što mu je otac "podmetnuo marihuanu u stan",

- kako je svjedok B. G. naveo da su njegova supruga i on dugogodišnji prijatelji s D. roditeljima, da su D. roditelji rekli preda njim, pred njegovom suprugom, pred D. i njezinim suprugom kako će pomoći da se otkupi stan, da je D. rekla roditeljima kako ona i njezin suprug neće moći skupiti toliko novaca, na što je njezin otac rekao: "Drago dijete, mama i ja ćemo skupiti novac i dati za otkup" te je potpuno sigurno kako su njezini roditelji to i učinili,

- kako slični zaključci proizlaze i iz iskaza svjedokinje N. G. iz K. koja navodi i da je bila na svadbi kćeri svojih najboljih prijatelja, D. A., svjedokinja da opisuje D. roditelje kao divne, plemenite, štedljive i mudre ljude kojima se ona divila i s kojima je 46 godina prijateljica, kao i da je D. sama uzdržavala djecu što se tiče prehrane, odjeće, obuće, školovanja djece,

- kako je A. A., kći stranaka, iskazala gotovo istovjetno kao i L. A., da njezini roditelji više od 15 godina "ne funkcioniraju kao par", kako je otac tražio od majke potpisati "papir" kako se odriče stana, što ona nije htjela, jer je u taj stan uložila 6.000 DEM i tada je govorila da njoj ništa ne treba, ali da njezin dio pripada djeci, zna da je D. vozio Škodu Octaviu i motor, te je on od svoje plaće registrirao ta dva vozila, plaćao garažu i režije, dok se od majke očekivalo da uzdržava i odgaja djecu, da im je ona kupovala sve potrebno, uz pomoć djeda i bake s mamine strane, da ona nije nikada računala na D. kada su joj trebali novci za "maturalac", za novi mobitel ili bilo što drugo, već je to sve plaćala mama zajedno sa bakom i djedom,

- kako iz iskaza svjedokinje S. L., tuženikove sestre, proizlazi da je predmetni stan bio stan njezine bake, kako se tužiteljica na početku braka nije slagala s bakom, a pošto je došla u stan na "velika vrata", onda su njezini i D. roditelji odlučili baku premjestiti na 4. kat te su na 4. katu živjeli baka, ona, njezin suprug i njihovo starije dijete i to u razdoblju od 1989. sljedećih sedam i pol godina, baka je imala nekakvu ušteđevinu, dolare koje su joj ostavili rođaci iz A., radilo se o "par tisuća dolara", baka da je tuženiku dala i tu svoju ušteđevinu od nekih 2.000 do 3.000 USD, kako su D. i D. odmah otkupili stan, dok suprug i ona to nisu mogli, da je njezin brat jako dobro zarađivao u noćnom klubu hotela L., a u slobodno vrijeme je radio "u fušu" na svadbama, a D. je bila doma dok su djeca bila mala, a kasnije se i ona zaposlila,

- kako iz preslike uplatnica za otkup stana proizlazi da je za otkup stana po Ugovoru od 19. svibnja 1992. uplaćeno 220 ATS, zatim 3.000 USD, 25.000 ITL, 9.098,37 DEM i 200 CHF, a iz čega da proizlazi istinitost tuženikovih navoda kako mu je novac dala baka za otkup stana u navedenim različitim valutama, što odgovara i iskazu oca tuženika I. A. i iskazu sestre tuženika S. L.,

- kako je uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana koji je sklopljen između prodavatelja Grada Z. i D. A. kao kupca, utvrđeno da je prodajna cijena stana u iznosu od tadašnjih 2.085.357 HRD-a, da je utvrđeno kako kupac plaća cijenu stana u konvertibilnoj valuti u iznosu od 1.459.750 HRD-a, dok u izračunu cijene stana isplatne na dan 19. svibnja 1992. proizlazi da je plaćanje odjednom u iznosu devizne uplate od 2.085.357 HRD-a,

- kako su Anexom Ugovora o kupoprodaji stana ugovorne stranke suglasne da su dana 19. svibnja 1992. sklopile ugovor o kupnji stana u Z., za cijenu od 1.459.750 HRD, koja je isplaćena odjednom u devizama, u iznosu od 14.241 DM, da razlika cijene stana iznosi 4.272 DM, odnosno kako je stan preplaćen te će ovu razliku prodavatelj isplatiti kupcu u roku od 8 dana po zaključenju toga Anexa.

Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, prije svega, zaključio kako predmetni stan u Z., nije zajednička imovina bračnih drugova, odnosno njihova bračna stečevina jer nije stečen radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice, niti potječe iz te imovine, kako je nesporno da je samo tuženik nakon svoje bake J. A. bio nositelj stanarskog prava na tom stanu, da je tuženikova baka, kao stanar, dala pisanu suglasnost tuženiku, svom unuku, kao članu obiteljskog domaćinstva za kupnju toga stana 10. travnja 1992. Kako stanarsko pravo u smislu tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) nije bilo imovinsko pravo, ali pravo na otkup stana jest imovinsko pravo te bi predstavljalo bračnu stečevinu samo ako su oboje bračnih drugova bili nositelji stanarskog prava, da tužiteljica nije imala stanarsko pravo, nije bila navedena niti kao član obiteljskog domaćinstva, a kako je baka dala suglasnost za otkup toga stana svom unuku kao članu domaćinstva, s tim što se uopće ne spominje tužiteljica, niti koji drugi članovi domaćinstva, to je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neutemeljen.

Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje i kako nesporno bračnu stečevinu stranaka predstavljaju automobil marke Škoda Octavia i motocikl marke Yamaha Virago, kako je tuženik oba vozila prodao pa, iako tužiteljica nije u tužbom tražila razvrgnuće suvlasništva isplatom, već potražuje polovicu vrijednosti tih vozila, sukladno nalazu i mišljenju prometnog vještaka koji je utvrdio vrijednost tih vozila na dan razvoda braka stranaka, da tužiteljici pripada pravo na isplatu te je u tom dijelu tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

Glede protutužbenog zahtjeva kojim se potražuje na ime ušteđevine stečene tijekom trajanja braka isplata iznosa od 53.119,07 kuna, kako je tužiteljica na svoje ime sklopila Ugovor o nenamjenski oročenom depozitu od 28. rujna 2012. u R. b., s iznosom depozita od 10.000 €, a postoji i Izvadak iz računa stambene štednje na ime D. A. R. stambene štedionice sklopljene 17. rujna 2008. s datumom Izvatka od 31. prosinca 2013. i stanjem 4.919,10 € u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan Izvatka, da je iznos od 37.570,33 kuna ušteđevina koja je nastala za vrijeme trajanja braka stranaka i koja bi mogla predstavljati bračnu stečevinu, međutim da konačno postavljenim protutužbenim zahtjevom tuženik nije zatražio razvrgnuće novčanih pokretnina isplatom, u smislu članka 51. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje u tekstu: ZVDSP) te je protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pritom prvostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi i kako je nesporno da je tužiteljica "uspijevala stvarati ušteđevinu" na svoje ime u braku u kojem je često nedostajalo novaca i u kojem su često financijski pomagali roditelji obiju stranaka, pa da se postavlja pitanje od kuda je tužiteljica mogla stvarati ušteđevinu kad godinama nije radila, a sama tvrdi kako je tuženikova plaća bila "mizerna" te da su im stalno pomagali njezini roditelji pa da je stoga moguće i kako je tužiteljica očev dar od 6.000 DEM, za koji tuženik niti ne zna, stavila sebi na oročenu štednju, koju ušteđevinu je u braku, nesporno, imala.

Navedena činjenična utvrđenja i zauzete pravne stavove prvostupanjskog suda ovaj sud tek djelomice može prihvatiti kao pravilne i to u dijelu u kojem utvrđenja imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a odnose se na imovinu koja je predmet tužbenog zahtjeva.

Imajući u vidu utvrđenja koja se odnose na sklapanje Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 19. svibnja 1992. i na stjecanje predmetnog stana, to se u konkretnom slučaju, sukladno članku 551. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15 i 98/19; dalje u tekstu: ObZ/15), primjenjuju zakonske odredbe koje su vrijedile u tom razdoblju.

Prema odredbi članka 277. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89, 51/89-pročišćeni tekst i 59/90; dalje u tekstu: ZBPO) imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Člankom 278. stavkom 2. ZBPO propisano je kako je imovina koju jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.) različitoj od navedene u članku 277. tog Zakona, njegova posebna imovina.

U smislu odredaba članka 287. ZBPO, kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini utvrđuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju pri čemu sud vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, radu u domaćinstvu, brizi oko odgoja i podizanja djece kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje radi povećanja zajedničke imovine.

Osim toga, stranke su očito dio imovine stekle i u kasnijem razdoblju pa se u tom pogledu imaju primijeniti odredbe zakona koji je vrijedio u vrijeme stjecanja te imovine.

Člankom 248. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 35/13; dalje u tekstu: ObZ/03) propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Iz članka 249. stavak 1. ObZ/03 proizlazi kako su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

Prije svega valja navesti kako je prvostupanjski sud u bitnom pravilno cijenio rezultate provedenoga dokaznog postupka i dao logične i uvjerljive razloge za svoju ocjenu dokaza te je pravilno zaključio kako je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranka, ali i da je samo tuženik, nakon svoje bake J. A., bio nositelj stanarskog prava na tom stanu, kako je tuženikova baka, kao stanar, dala pisanu Suglasnost tuženiku, svom unuku, kao članu obiteljskog domaćinstva za kupnju toga stana, 10. travnja 1992. pa da taj stan nije zajednička imovina bračnih drugova i njihova bračna stečevina jer nije stečen radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice, niti potječe iz te imovine.

Takav zaključak proizlazi iz izvedenih dokaza, navedene priložene dokumentacije o kupnji stana, posebno iz Suglasnosti J. A. od 10. travnja 1992. i tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost takvih zaključaka prvostupanjskog suda.

Naime, predmetni stan kupljen je sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a prema članku 6. stavak 1. tog Zakona stan ima pravo kupiti stanar-nositelj stanarskog prava pod uvjetima iz tog Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegova obiteljskog domaćinstva, dok je stavkom 2. tog članka propisano da kad stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

Dakle, pravo na otkup predmetnog stana nastalo je na temelju zakona u vrijeme dok je tuženikova baka bila nositeljica stanarskog prava, a to pravo po svojoj naravi je bilo imovinsko pravo koje je za sve nositelje stanarskog prava nastalo na temelju zakona u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava. S obzirom da pravo na otkup stana nositelja ovlašćuje otkupiti stan na kojem je imao stanarsko pravo i na tom temelju steći pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi. U konkretnom slučaju pravo vlasništva na spornom stanu, kojeg je tuženik otkupio na svoje ime uz suglasnost svoje bake, potječe od prava na otkup stana koje zasigurno nije bilo bračna stečevina parničnih stranaka. Ovakav stav je u bitnom sukladan pravnom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske u Odluci broj U-III- 3136/2003 od 25. siječnja 2006.

Tužiteljica i u žalbi navodi kako tuženik nije bio nositelj stanarskog prava, već da je bio član obiteljskog domaćinstva nositeljice stanarskog prava te kako je stan otkupio na svoje ime u vrijeme trajanja bračne zajednice i to njihovim zajedničkim sredstvima, međutim prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni stan otkupljen za cijenu od 1.459.750 HRD-a, koja je isplaćena odjednom u devizama, u iznosu od 14.241 DM, a da su isplate izvršene u različitim valutama, uplatom 220 ATS, zatim 3.000 USD, 25.000 ITL, 9.098,37 DM i 200 CHF, što potvrđuje tuženikove navode o izvoru tih sredstava, odnosno da mu je novac za otkup stana dala baka.

Osim toga, uvažavajući recentnu sudsku praksu u sličnim predmetima, potrebno je navesti i kako se u konkretnom slučaju stranke izrijekom ne pozivaju na činjenicu da bi postigle sporazum prema kojemu bi se predmetni stan otkupio kao isključivo vlasništvo jednog od njih, kao bračnih drugova, sukladno odredbi članka 279. ZBPO, međutim nedvojbeno je kako tuženik tvrdi da je on otkupio stan na kojem je stanarsko pravo imala baka i uz suglasnost svoje bake i svojom posebnom imovinom, a stan je, nedvojbeno, kupljen na tuženikovo ime uz tu suglasnost. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju broj Rev-313/02-2 od 13. svibnja 2003., u rješenju broj Rev-749/2016-2 od 22. siječnja 2019. i drugim sličnim odlukama je izrazio pravni stav kako je kod ocjene pitanja radi li se o bračnoj stečevini stranaka, u okolnostima kada je stan koji je predmet spora bio predmet otkupa na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, potrebno utvrditi postojanje možebitnog dogovora bračnih drugova o tomu da se taj stan otkupi kao isključivo vlasništvo jednog od njih. U konkretnom slučaju iz svih rezultata provedenoga dokaznog postupka proizlaze nedvojbena utvrđenja kako je tuženik otkupio predmetni stan na kojem je stanarsko pravo imala njegova baka i na svoje ime, kao i da je taj stan otkupljen u razdoblju trajanja bračne zajednice stranaka, s tim što je uplata izvršena odjednom, ali ne sredstvima koja su stranke stjecale radom i za vrijeme trajanja bračne zajednice.

Tužiteljica u žalbi iznosi svoju ocjenu rezultata provedenoga dokaznog postupka, međutim prvostupanjski sud je u tom dijelu pravilno cijenio sve izvedene dokaze za što je dao potpuno uvjerljivo i prihvatljivo obrazloženje. Na glavnoj raspravi stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga pa prvostupanjski sud nije niti mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile i nije mogao izvesti drukčiji zaključak od onog kako se ne radi o bračnoj stečevini.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako bračnu stečevinu stranaka predstavlja predmetni automobil marke Škoda Octavia i motocikl marke Yamaha Virago, jer je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice sredstvima koja su stranke stekle radom, a što tuženik niti ne osporava, kako je tuženik oba vozila prodao, a tužiteljica potražuje isplatu polovine vrijednosti tih vozila, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka. Stoga očito više nije moguća fizička dioba tih stvari i tužiteljici pripada pravo na isplatu zatraženih iznosa pa u tom dijelu tuženik žalbom nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

Dakle, iz navedenog proizlazi kako je u navedenom dijelu prvostupanjske presude na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredaba kada je tužbeni zahtjev na utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu odbio, a u dijelu utvrđenja i isplate dijela vrijednosti predmetnih pokretnina, motornih vozila, tužbeni zahtjev prihvatio.

Zbog iznijetog, trebalo je u tom dijelu, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP, djelomice odbiti tužiteljičinu žalbu i djelomice odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Međutim, djelomice utemeljeno tužiteljica pobija prvostupanjsku odluku o tijeku zateznih kamata na dosuđene novčane iznose glavnice jer u tom dijelu presudom nije određen tijek zatezne kamate te je djelomice počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje žaliteljica jer se presuda ne može ispitati jer nisu jasno navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Međutim, ostvareni su u tom dijelu zakonski razlozi za primjenu odredbe članka 373.a ZPP i za donošenje drugostupanjske presude jer je sve bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

Tužiteljica potražuje tijek zateznih kamata na dosuđene iznose glavnice od dana razvoda braka stranaka, a sudski vještak je procjenu vrijednosti vozila izvršio prema podatcima koji su vrijedili na taj dan, a što stranke ne osporavaju pa je, pravilnom primjenom materijalnog prava, temeljem članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO) valjalo tužiteljici dosuditi zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice koje teku od 16. rujna 2013. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Iz navedenog proizlazi kako su ostvareni zakonski uvjeti za primjenu članka 373. a ZPP, pa je, uzimajući u obzir navedene činjenice koje je moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu te pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo djelomice prihvatiti žalbu tužiteljice i u tom dijelu presudom preinačiti prvostupanjsku presudu.

Naposljetku, utemeljeno i tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o protutužbenom zahtjevu jer je u tom dijelu pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju ukazuje žalba jer presuda ne sadrži jasna i prihvatljiva utvrđenja o svim odlučnim činjenicama.

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi kako je tužiteljica na svoje ime sklopila Ugovor o nenamjenski oročenom depozitu od 28. rujna 2012. u R. b., s iznosom depozita od 10.000 €, a i da ima iznos stambene štednje od 17. rujna 2008. s datumom Izvatka od 31. prosinca 2013. i stanjem 4.919,10 € u protuvrijednosti u kunama, s tim što je iznos od 37.570,33 kuna ušteđevina nastala za vrijeme trajanja braka stranaka koja bi mogla predstavljati bračnu stečevinu, no sud smatra kako protutužbenim zahtjevom tuženik nije zatražio "razvrgnuće novčanih pokretnina isplatom".

Predmetni protutužbeni zahtjev glasi na isplatu novčanih iznosa po osnovi bračne stečevine pa uopće nije jasno zbog čega prvostupanjski sud drži kako takav zahtjev nije usmjeren na "razvrgnuće novčanih pokretnina isplatom". Osim toga, iz utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda nije moguće pouzdano razlučiti na koji način je sud utvrdio točno određeni novčani iznos koji bi "mogao predstavljati" bračnu stečevinu stranaka, a bez utvrđenja tih činjenica nije moguće niti pravilno primijeniti mjerodavno materijalno pravo.

Iz navedenog proizlazi kako je pobijana presuda i u dijelu odluke o protutužbenom zahtjevu opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer se presuda ne može ispitati budući da nisu navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Stoga je, postupajući temeljem članka 369. stavak 1. ZPP, valjalo u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i premet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, nadopuniti dokazni postupak i izvršiti uvid u dokumentaciju o uplatama na predmetne račune, utvrditi sve odlučne činjenice koje se odnose na vrijeme i na izvore izvršenih uplata i kada je prestala faktična bračna zajednica stranaka te pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o osnovanosti protutužbenog zahtjeva.

S obzirom da za sada nije moguće utvrditi uspjeh stranaka u postupku, to je ukinuta i prvostupanjska odluka o trošku postupka.

Odluka o troškovima povodom žalbi stranaka ostavljena je za konačnu odluku temeljem odredbe članka 166. stavak 3. ZPP.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Split, 1. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća

mr. sc. Senija Ledić, v. r.