-   -              Poslovni broj: 8 UsIcar-6/20-6

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

     Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja S.Š., OIB: ., H. S., zastupanog po predsjedniku uprave G. Z., a ovaj po opunomoćeniku K. K., odvjetniku u Š., S. R., protiv tuženika Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko-Frankopanska 60, zastupanog po opunomoćeniku N. G., zaposleniku tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2021. godine, u prisutnosti tuženika i odsutnosti tužitelja, 26. veljače 2021. godine,

                                                         

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Poništava se kao nezakonito rješenje Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Klasa: UP/I-471-01/19-11/58, Urbroj: 513-02-8008/9-19-1, Zadar, od 12. prosinca 2019. godine.

2. Utvrđuje se da je nezakonito rješenjem Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Klasa: UP/I-471-01/19-11/58, Urbroj: 513-02-8008/9-19-1, Zadar,  od 12. prosinca 2019. godine, odlučeno o naknadi za koncesiju na pomorskom dobru (marina) za korištenu površinu pomorskog dobra bez koncesije za razdoblje od 22.07.2017. do 30.11.2017. godine u iznosu od 112.971,82 kn i preknjiženju na ispravan uplatni račun, o utvrđenju i oduzimanju imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u razdoblju od 22.07.2017. do 30.11.2017. godine u iznosu od 1.104.453,00 kn i o uplati tog iznosa, kao i o ostalim određenjima tog rješenja u vezi plaćanja.

3. Dužan je tuženik u roku od 8 dana povratiti tužitelju na račun Državnog proračuna uplaćeni iznos od 1.104.453,00 kn na ime navodne imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u razdoblju od 22.07.2017. do 30.11.2017. godine“.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj u pravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471-01/19-11/58, URBROJ: 513-02-8008/9-19-1 od 12. prosinca 2019. godine je u bitnom naveo: da je rješenje tuženika nezakonito i to u odnosu na obveze za razdoblje od 22.07.2017. do 30.11.2017. godine, tako i u odnosu na obveze za razdoblje do 21.07.2017. godine, koje nisu obuhvaćene u izreci rješenja; da tuženik nije postupio sukladno članku 6. Općeg poreznog zakona; da za luku nautičkog turizma-M. još od 10. prosinca 1998. godine postoje odluke tada nadležnog tijela o koncesiji pomorskog dobra, slijedom koje je sklopljen Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru od 18. siječnja 1999. godine, zatim Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o koncesiji pomorskog dobra od 24. travnja 2009. godine o produženju roka koncesije za daljnji rok od 10 godine od sklapanja Ugovora o produženju, dakle najmanje do 2019. godine; da se rješenje tuženika nezakonito i neosnovano poziva na mišljenje Državnog odvjetništva od 14. ožujka 2011. godine, jer da Državno odvjetništvo nije tijelo koje u konkretnom slučaju i parnici donosi odluku o pomorskom dobru, već da je samo stranka u postupku kod suda koji je nadležan za donošenje odluke, što je i učinjeno, te je tek 2017. godine nakon pravomoćne presude izvršena uknjižba pomorskog dobra, nakon čega je ponovo tužitelj zatražio suglasnost za koncesiju, koja bez krivnje tužitelja nije izdana do današnjeg dana; da je nakon donošenja Odluke o izmjenama Odluke o koncesiji na pomorskom dobru od 24. travnja 2009. godine tužitelj redovno plaćao od nadležnog tijela utvrđenu naknadu, pa da nije moguće govoriti o korištenju M. bez pravne osnove, niti da se radi o protupravnom stjecanju i oduzimanju imovinske koristi; da dok je u tijeku postupak u vezi koncesije u M. nakon donesene Odluke od 24. travnja 2009. godine, nema nadležnosti tuženika, jer da je za odlučivanje isključivo nadležno tijelo za donošenje Odluke o koncesiji i za sklapanje ugovora, te da tuženik nema nadležnost da kontrolira rad tog tijela; da su nezakonita utvrđenja u rješenju tuženika da je tužitelj nezakonito koristio pomorsko dobro, odnosno bez pravnog osnova, kao i utvrđenja da je djelatnost obavljao na pomorskom dobru bez koncesije, odnosno bez pravne osnove u razdoblju od 22.07.2017. do 30.11.2017. godine i naknadi s obilježjem naknade za koncesiju i preknjiženju na navodno ispravni uplatni račun, te o protupravnom stjecanju i oduzimanju imovinske koristi. Tužbenim zahtjevom je predložio da se poništi rješenje tuženika i da se utvrdi da je istim rješenje nezakonito tužitelju utvrđena naknada te oduzeta imovinska korist, sve kako je navedeno u tužbi i da se utvrdi da je tuženik dužan u roku od 8 dana povratiti tužitelju na račun Državnog proračuna uplaćenim iznos od 1.104.453,00 kn na ime navodne imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u razdoblju od 22.07. do 30.11.2017. godine.

Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe da tužitelj ne osporava činjenicu da je u razdoblju od 22. srpnja 2017. godine, kada je na snagu stupio Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), kao ni u razdoblju prije toga počevši od 01. lipnja 2012. godine, obavljao djelatnost na pomorskom dobru-M., a da nije imao zaključen ugovor o koncesiji, ali da smatra da je rješenje nezakonito u odnosu na cijelo razdoblje koje se navodi. U bitnom  je ostao kod obrazloženja osporenog rješenja pozvavši se na sve navedene odredbe  Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te odredbe Zakona o koncesijama. Istakao je da sukladno članku 3. Zakona o koncesijama, koncesija pravo koje se stječe ugovorom; da tužitelj nije imao koncesiju jer se ista stječe temeljem odluke o davanju koncesije nakon čega se zaključuje ugovor, pa kako je obavljao djelatnost na pomorskom dobru bez pravne osnove da mu je sukladno članku 89. Zakona o koncesijama utvrđena obveza na ime naknade s obilježjem naknade za koncesiju i oduzeta imovinska korist; da je člankom 1. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu završetka gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma na dijelu k.o. D. p. – Z. od 24. travnja 2009. na koju se tužitelj poziva, se mijenja članak 4. osnovne odluke na način da glasi:“ koncesija za luku nautičkog turizma iz članka 2. ove odluke daje se na rok od 10 godina, računajući od dana zaključenja ugovora o produženju koncesije na pomorskom dobru, dakle, da je rok određen polazeći od zaključenja ugovora o koncesiji kojom stječe pravo koncesije, a ne od donošenja konkretne odluke, temeljem koje se bez zaključenog ugovora o koncesiji nije moglo zakonito obavljati djelatnost na pomorskom dobru; da nije sporno da je tužitelj za razdoblje od 01. lipnja 2012. do 30. studenog 2017. godine, iako nije imao koncesiju, obračunavao i plaćao naknadu za korištenje pomorskog dobra – marine i to prema kriterijima utvrđenim  Ugovorom o koncesiji pomorskog dobra u svrhu završetka gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma na dijelu k.o. D. p. – Z. od 18. siječnja 1999. godine i Odluke o izmjenama  i dopunama Odluke o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu završetka gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma na dijelu k.o. D. p. od 24. travnja 2009. godine, koju je uplaćivao na račun G. Š. s pozivom na broj ID ugovora koji je istekao, te su sve uplate u Registru koncesija u pregledu uplata bile iskazane kao preplata, jer se za iste obveze nije mogao zaduživati na ID broj ugovora koji je istekao; da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi za koncesiju koja je zajednički prihod državnog, županijskog i proračuna grada/općine, već se radi o obvezi koja ima obilježja naknade za koncesiju, koja se obračunava sukladno članku 89. Zakona o koncesijama, a koja naknada je u cijelosti prihod proračuna, zbog čega su u tijeku nadzora navedene uplate preknjižene na račun Državnog proračuna, tako da su prikazane uplate a i obveze po obračunu iz rješenja. Vezano za tužbeni navod o nenadležnosti tuženika isti je istakao da je člankom 84. stavak 2. Zakona o koncesijama propisano da inspekcijski nadzor provode inspektori i drugi ovlašteni službenici ministarstva nadležnog za financije, a da je člankom 85. propisano što se inspekcijskim nadzorom nadzire; da je obračunati iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio) utvrđen u iznosima sukladno odredbama isteklog ugovora, a ne u iznosima obračunanim temeljem članka 89. stavak 3. Zakona o koncesijama koji bi bili nepovoljniji za tužitelja; da je kod utvrđivanja imovinske koristi korišten podatak o ostvarenom prihodu od obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije koji je umanjen za iznos rashoda koji se odnose na obavljanje djelatnosti na tom pomorskom dobru. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije.

Osporenim rješenjem u točki I. izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza po osnovi naknade s obilježjem naknade za koncesiju na pomorskom dobru (marina), bez koncesije za razdoblje od 22. srpnja do 30. studenog 2017. godine u iznosu od 112.971,82 kn. Točkom II. utvrđena je i oduzima se imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u razdoblju od 22. srpnja 2017. do 30. studenog 2017. godine u iznosu od 1.104.453,00 kn. Točkom III. utvrđeno je da je tužitelj obvezu iz točke I. u ukupnom iznosu od 112.971,82 kn u cijelosti uplatio na račun davatelja koncesije- g. Š., uplatama koje su priznate kao uplate po osnovi nadzorom utvrđene obveze za naknadu s obilježjem naknade za koncesiju na pomorskom dobru i za koje je provedeno preknjiženje na ispravan uplatni račun. Točkama IV. do VI. izreke rješenja tužitelju je naloženo da utvrđeni iznos uplati u korist Državnog proračuna RH i da dostavi dokaz o uplati, te nakon toga da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, uz upozorenje da u slučaju neizvršenja uplate će se naplata provesti ovrhom.

Na ročištu za glavnu raspravu dana 19. veljače 2021. godine nije pristupio opunomoćenik tužitelja iako je uredno pozvan.

Opunomoćenik tuženika je iskazao da ostaje kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

Opunomoćenik tužitelja je sudu dostavio podnesak koji je u referadi suca zaprimljen  dana 19. veljače 2021. godine u 13,50 sati. U navedenom podnesku isti se je očitovao na navode iz dostavljenog mu odgovora na tužbu te je u istom podnesku ostao u cijelosti kod tužbenih navoda. U podnesku navodi da nije u mogućnosti pristupiti na ročište te da sud raspravu održi bez njegove nazočnosti.

U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 12. prosinca 2019. godine, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis, kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je osporenim rješenjem zakonito tužitelj obvezan na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju i korištenja pomorskog dobra- marine, luke nautičkog turizma na dijelu k.o. D. p. – Z. i da li se zakonito utvrđuje i oduzima i imovinska korist ostvarena nezakonitim objavljenjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, u predmetnom razdoblju.

Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, ugovora o podkoncesiji, podugovora i ugovora s takvim svojstvom sklopljeni s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji, obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. lipnja 2012. do 30. studenog 2017. godine kod tužitelja, o čemu je sastavljen zapisnik od 30. svibnja 2018. godine.

Zapisnikom je tužitelju utvrđena obveza na ime naknade s obilježjem naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra bez koncesije ( za plažu), za razdoblje od 01. lipnja 2012. do 20. prosinca 2016. godine te obveza na ime naknade s obilježjem naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra bez koncesije (marinu), za razdoblje od 01. lipnja 2012. do 30. studenog 2017. godine. Obveza na ime naknade s obilježjem naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra bez koncesije ( za plažu), za razdoblje od 01. lipnja 2012. do 20. prosinca 2016. godine, jer se radi o razdoblju prije stupanja na snagu Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), već je samo utvrđena naknada koja se odnosi na marinu za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o koncesijama tj. od 22. srpnja do 30. studenog 2017. godine, pa se u ovom upravnom sporu mogu osporavati samo obveze utvrđene osporenim rješenjem tuženika

Prema stanju spisa proizlazi da je Županijsko poglavarstvo Šibensko-kninske županije dana 10. prosinca 1998. godine donijelo Odluku o koncesiji pomorskog dobra u svrhu završetka gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma na dijelu k.o. D. p.– Z., kojim se tužitelju daje koncesija na navedenom dijelu pomorskog dobra, u granicama opisanim u istoj Odluci ukupne površine od 12.052 m2 kopnenog dijela i 29.886 m2 morskog dijela.

Temeljem navedene odluke tužitelj je sa Županijskim poglavarstvom Šibensko-kninske županije dana 18. siječnja 1999. godine zaključio Ugovor o koncesiji na pomorskog dobra u svrhu završetka gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma na dijelu k.o. D. p. – Z..

Županijsko poglavarstvo Šibensko-kninske županije je dana 24. travnja 2009. godine donijelo Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o koncesije na pomorskog dobru  u svrhu završetka gradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma na dijelu k.o. D. p. – Z..

Do dana završetka nadzora temeljem označene Odluke nije zaključen Ugovor o produženju koncesije na pomorskom dobru. Naime, u fazi realizacije navedene odluke utvrđeno je da je na česticama zemljišta na kojima je smještena navedena marina brisan status pomorskog dobra i upisano vlasništvo B.k. s. Š., zbog čega Vlada Republike Hrvatske nije dala suglasnost, a bez koje se nije mogao zaključiti ugovor o koncesiji kojim bi se produžila koncesija na navedenom dijelu pomorskog dobra. Tek je krajem 2017. godine navedeno zemljište uknjiženo kao opće dobro – pomorsko dobro te je od Vlade Republike Hrvatske ponovo zatražena suglasnost kako bi se mogao zaključiti novi ugovor o koncesiji, ali do kraja nadzora nije dobivena suglasnost Vlade Republike Hrvatske te nije ni sklopljen novi ugovor o koncesiji.

Prema članku 3. stavku 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03 do 56/16, dalje: ZOPD) pomorsko dobro je opće dobro do interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu posebnu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Stavkom 2. istog članka propisano je da pomorsko dobro čine unutarnje vode i teritorijalno more njihovo dno i podzemlje te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi i

Odredbom članka 16. Zakona propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona.

Člankom 12. st. 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj:69/17, dalje: ZOK-a) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

Člankom 89. st. 1. ZOK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije.

Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka.               Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju.

Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7. istog članka propisano je da će se, ako posebnim propisom nije drukčije propisano, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzeti rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

Stavkom 8. istog članka  je propisano da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka zapisnik o provedenom nadzoru se dostavlja državnom odvjetništvu i tijelu javne vlasti, odnosno pravnoj osobi koja je u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonom nadležna za davanje koncesije u odnosnom području.

Prema članku 11. stavak 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16 i 106/18, dalje: OPZ-a) jedno od načela oporezivanja je gospodarstveni pristup prema kojem će porezno tijelo utvrditi poreznu osnovicu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove.

Dakle, u provedenom postupku nadzora kod tužitelja se utvrdilo nezakonito korištenje pomorskog dobra (za marinu) u navedenoj površini, počevši od 01. lipnja 2012. do 30. studenog 2017. godine ali tužitelju  za isto razdoblje  nije utvrdila obvezu  plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju obzirom da se radi o razdoblju u kojem je na snazi bio Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12). Dakle, tužitelju je naknada s obilježjem naknade za koncesiju utvrđena samo za razdoblje nakon što je na snagu stupio „novi“ Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj:69/17). Za navedeno razdoblje tj. razdoblje prije 22. srpnja 2017. godine tuženik je postupio sukladno članku 89. stavak 8. ZOK-a.

Zakonom o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12) je bila propisana obveza plaćanja koncesijske naknade, međutim, u provedbi navedenog Zakona u više presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzet stav da se koncesijska naknada za korištenje pomorskog ne može utvrđivati rješenjima upravnih tijela ukoliko nema zaključenog ugovora o koncesiji (bez ugovora o koncesiji nema obveze plaćanja koncesijske  naknade). U tom slučaju prema zauzetoj sudskoj praksi upravnih sudova obeštećenje po osnovu nezakonitog korištenja pomorskog dobra kada nije bio zaključen ugovor o koncesiji bilo je među ostalim moguće pokretanjem sudskog postupka kod redovnog suda u kojem bi se obeštećenje tražilo tužbom temeljem instituta stjecanja bez pravnog osnova (budući da osnova za naplatu koncesijske naknade putem rješenja, nije bilo).

Temeljem iznijetog i navedenih odredbi ZOK-a vidljivo je da postoji zakonska osnova da se korisniku koji koristi pomorsko dobro bez zaključenog ugovora o koncesiji, za razdoblje nakon 22. srpnja 2017. godine, kada je na snagu stupio Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj:69/17) koji je propisao obvezu plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju, utvrdi ista naknada kada se utvrdi korištenje pomorskog dobra.

Kako je iz spisa nesporno da tužitelj nije imao koncesiju jer se ista stječe temeljem odluke o davanju koncesije nakon čega se zaključuje ugovor, te kako je tužitelj obavljao djelatnost na pomorskom dobru bez pravne osnove zakonito mu je temeljem članka 89. ZOK-a utvrđena obveza na ime naknade s obilježjem naknade za koncesiju i oduzeta imovinska korist.

Tužitelj je i nakon isteka ugovora o koncesiji zaključenog 24. travnja 1999. godine sa Županijskim poglavarstvom Šibensko-kninske županije uplaćivao naknadu za koncesiju prema kriterijima iz istog ugovora i sukladno Odluci o  izmjenama i dopunama Odluke o koncesiji na pomorskom dobru od 24. travnja 2009. godine, na račun G. Š..

Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o naknadi za koncesiju, koja je zajednički prihod državnog, županijskog i proračuna grada/općine već se radi o naknadi s obilježjem naknade za koncesiju u skladu sa člankom 89. ZOK-a, a koja naknada je u cijelosti prihod proračuna, zbog čega su u tijeku nadzora navedene uplate preknjižene na račun Državnog proračuna, tako da su prikazane uplate a i obveze po obračunu iz rješenja, a obračun je napravljen procjenom sukladno članku 82. Općeg poreznog zakona, na način  kako je utvrđeno rješenjem.

Imovinska korist tužitelju je utvrđena sukladno članku 89. stavak 7. ZOK-a na način  kako je utvrđeno rješenjem. Prema sadržaju spisa vidljivo je da je tužitelj uplatio u Državni proračun iznos utvrđene imovinske koristi od 1.104.453,00 kn  jer to proizlazi iz Potvrde- Naloga za plaćanje E. b.koji je priložen tužbi.

Tuženik je u odgovoru na tužbu otklonio sve ostale prigovore tužitelja s čime je suglasan i sud, pa nema potreba za obrazlaganjem istih prigovora.

Slijedom navedenog osporeno rješenje je zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10. 143/12,152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS-a),odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presuditi kao u izreci.

 

 

U Splitu, 26. veljače 2021. godine

 

                                                                                                                       SUDAC

 

                  Studenko Vuleta, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u   dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5 ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćeniku tužitelja, .

-          tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko-Frankopanska 60, uz zapisnik o objavi,

-          u spis.