REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-5269/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja U.-M. - d.o.o. u stečaju, B. J. 12, L., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica T. G., odvjetnica iz V., protiv tuženika U.-H. d.o.o., B. J. 12, L., OIB …, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-82/2020-4 od 9. listopada 2020., 26. veljače 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-82/2020-4 od 9. listopada 2020. u pobijanim točkama 2. i 3. njene izreke.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-82/2020-4 od 9. listopada 2020. djelomično je održan na snazi platni nalog za iznos od 10.000,00 kn s kamatama (točka 1. izreke presude), navedeni je nalog ukinut i tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 161.439,33 kn s kamatama (točka 2. izreke presude), odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka (točka 3. izreke presude), te je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe za isplatu iznosa od 101.898,46 kn i u tom je dijelu ukinut platni nalog (izreka rješenja). U bitnome, glede odbijajućeg dijela zahtjeva, prvostupanjski sud navodi kako je dio koji se odnosi na zakupninu od 3.750,00 kn mjesečno odbijen jer se radi o usmeno ugovorenoj zakupnini, što je suprotno čl. 4. st. 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18; dalje: ZZKPP). Stoga je ta odredba ništetna, na što sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Što se tiče dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike cijene za prodaju vozila (131.493,33 kn), sud ukazuje kako su tužitelj i tuženik sklopili kupoprodajni ugovor na iznos od 50.000,00 kn, za koji je tužitelj izdao račun koji je tuženik platio. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, ako je to vozilo imalo veću vrijednost, tužitelj je mogao pobijati pravnu radnju stečajnog dužnika po pravilima Stečajnog zakona, i pod uvjetima koji su propisani tim zakonom, jer tužitelj ne može naknadno jednostrano mijenjati uvjete kupoprodajno ugovora. Što se tiče troškova postupka, sud ukazuje kako je tužitelj uspio u sporu sa manje od 6%, pa je njegov zahtjev za naknadu troška odbijen.

Protiv točaka 2. i 3. navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze pa je tako pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na odbijajući dio zahtjeva. Prema mišljenju žalitelja, u odnosu na zakupninu sud je trebao primijeniti odredbe čl. 262. st. 2., čl. 290. st. 1. i čl. 325. ZOO-a, a ne odredbu čl. 4. st. 3. ZZKPP-a, jer je tuženik prihvatio povišenje cijene. U odnosu na razliku cijene za prodano vozilo, ukazuje kako je izvršen prijeboj iznosa od 101.888,67 kn, za koji je tužitelj smanjio zahtjev, a tuženik je i priznao da iznos od 50.000,00 kn prema izdanom računu ne predstavlja pravu vrijednost vozila. Zbog svega navedeno smatra kako presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati

U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode tužitelja, ponavlja ranije iznesene tvrdnje te predlaže odbiti žalbu.

Žalba nije osnovana.

Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu novčane tražbine koja je specificirana kao zakupnina poslovnog prostora u iznosu od 4.000,00 kn mjesečno, uvećano za PDV, te kao zahtjev za isplatu razlike cijene za vrijednost vozila koji je tužitelj prodao tuženiku.

Tužitelj ne spori da je s tuženikom sklopljen pisani Ugovor o najmu poslovnog prostora (str. 26. spisa), a nije sporna niti visina najma po tom ugovoru od 1.000,00 kn mjesečno, uvećano za PDV, pri čemu tužitelj ne spori niti to da s tuženikom nije sklapao drugi pisani ugovor o zakupu, s višom cijenom najma. Isto tako nije sporno niti da je tužitelj prodao tuženiku vozilo BMW 740X DRIVE, te da je za taj kupoprodajni ugovor izdan račun br. 19/1/1 od 28. travnja 2017., na iznos kupovne cijene od 50.000,00 kn.

Imajući u vidu gore navedene nesporne isprave te činjenične tvrdnje tužitelja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako je dio tužbenog zahtjeva neosnovan. Naime, u slučaju zakupa poslovnog prostora primjenjuju se odredbe čl. 4. st. 3. i 4. ZZKPP-a, koja jasno propisuje obvezu sklapanje ugovora o zakupu u pisanom obliku, kao i ništetnost ugovora o zakupu koji nije sklopljen protivno toj odredbi.

Dakle, tužitelj ne može od tuženika tražiti zakupninu čak i da su postigli usmeni dogovor, jer bi takav ugovor bio ništetan, pa je zahtjev za isplatu zakupnine preko iznosa ugovorenog u pisanom obliku trebalo odbiti kao neosnovan.

U odnosu na prodaju motornog vozila, prvostupanjski sud ukazuje kako tužitelj nema pravo naknadno tražiti povećanje ugovorene cijene, no kako je imao pravo pobijati tu pravnu    radnju prema pravilima Stečajnog zakona. S obzirom na to da tužitelj navedeno nije učinio, već je izričito tražio plaćanje razlike kupoprodajne cijene između ugovorene i cijene koju on smatra primjerenom, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev i u tom dijelu.

Što se tiče troškova postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, te, imajući u vidu kako je tužitelj uspio s manje od 6% ukupno postavljenog zahtjeva, odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška u cijelosti, pri čemu ukazuje i kako tuženik nije tražio trošak parničnog postupka. Ovakva odluka nije protivna odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, i nije dovedena u sumnju navodima žalbe.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Zagreb, 26. veljače 2021.

         Sudac

Mladen Šimundić